Tragedija u školi u Beogradu podijelila društvo i roditelje. Tko je odgovoran?

Pet mjeseci nakon nezapamćene tragedije u beogradskoj Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” roditelji čekaju odgovore na mnoga pitanja. ‘Tko je zakazao?. ‘Tko su odgovorni?’, ‘Zašto je tragedija podijelila društvo i što se učinilo da se žrtve pamte i tragedija nikada ne ponovi?’.

Roditelji se i danas prisjećaju dana kad se tragedija dogodila – s tugom koju je teško riječima opisati. “Ne vjerujete, mislite da se neki film snima”, rekao je u emisiji Labirint HRT-a otac učenice koja je preživjela masakr

“Ova vrata su mi osobito potresna, i kad pogledam unutra. Ali vrata, vrata me najviše bole. Za njih mi je baš važno da ih sklone” kazala je Ninela Radičević, majka stradale jedanaestogodišnje djevojčice Ane Božović.

Teško je pronaći odgovor na pitanje ‘Što je bio motiv ove tragedije?’ koja je, kaže psihijatrica Tamara Čavić-Đurić, “razorila i oštetila ono najsvetije i najvrednije – djecu”.

Roditelji učenika posebno ističu hrabrost nastavnika škole koji su spašavali učenike svojih razreda, a u školi su bila i njihova djeca. To su heroji koji su djeci pružali utočište, izvodili ih iz škole, tražili drugu djecu. A za diskusiju je, dodaju, kakav je bio odnos škole prema zajednici nakon tragedije.

Bojana Nedeljković, majka učenika OŠ “V. Ribnikar”, kaže da su nastavnici bili pod šokom, spašavali su djecu u razredima, a istodobno su njhova djeca bili u drugim učinocima i spašavali su svoju djecu

Podsjetila je da su djeca išla u školu dok se jedna djevojčica, Angelina,  još borila za život u bolnici:

“Radi se o maloj djeci, a neka od njih su bila na sedam, osam, neki na 10 pogreba svojih kolega i prijatelja. Toliko pogreba koliko mali emotivni dječij motak ne može pojmiti.  Nastava je počela u srijedu, po istom rasporedu kao na dan kad se tragedija dogodila. Djeca su prolazila mjesta gdje su njihovi prijatelji ubijeni”, kaže Bojana.

“Mi smo dozvolili u jednom trenutku da mrtvu djecu ne žalimo, a da živu mrcvarimo. Eto to je – to smo učinili svi. Ja sebe ne izuzimam, iako mislim da sam se trudila da se niko se nađe pogođenim (…) da svaka borba ide na to da gradimo nešto dobro i da probamo amortizirati ono loše. Baš smo zakazali svi.”

Rezultat svega je podijeljenost roditelja, najgora moguća stvar koja se mogla dogoditi, dodala je Nedeljković. Smatra kako se to ne bi dogodilo da je zajednici bilo ponuđeno “bilo što drugo”.

Bojana Nedeljković upitala je: Da je bilo 30-ero mrtvih, bi li onda zatvorili školu? Jer desetero ubijene djece nije dovoljan broj?

“Srbija je morala stati 3. svibnja – sve” smatra Ninela Radičević majka stradale jedanaestogodišnje djevojčice

“Što se tiče same škole – to za mene više nije škola. Zgrada u kojoj je ubijeno devetoro učenika i osiguranje, to ne može više biti škola. Ja sam šokirana da je ta škola nastavila s radom tjedan dana poslje”,  kaže Ninela.

Psihijatrica Tamara Čavić-Đurić smatra da je u slučaju roditelja koji su smatrali da se djeca trebaju što prije vratiti na nastavu riječ o poremećaju vrijednosti i ozbiljnom roditeljskom propustu. Društvo se, rekla je, “požurilo da nastavi dalje i da se odmakne od te boli kao da se boji neke mentalne infekcije”.

“Solidarnost bi bila da su sva djeca 4. svibnja premještena u neku drugu školu. Ovim rješenjem su djeca i roditelji podijeljeni u startu. To je isti model vladavine koji mi gledamo već godinama, ako ne desetljećima. U podijeljenim društvima, polariziranim, individualiziranim, raspadnutim društvima – lakše se vlada. I taj model je primijenjen sada u OŠ “Vladislav Ribnikar”, zaključio je Žarko Cvejić, otac učenice te škole.

Ovi roditelji smatraju kako bi škola trebala biti pretvorena u neku vrstu memorijalnog centra, da djeca ubijena u školi ne budu zaboravljena nego da “budu zvijezda vodilja za oporavak cijelog društva i za stvaranje nekih boljih i kvalitetnijih ljudi”.

“Ljudi su dobri. Ali problem je što je manjina koja ima loše misli – glasnija. Uvijek to nešto loše ispliva na površinu, valjda zato što nemaju srama. Mi imamo sina, roditelje, obitelj i prijatelje. Moramo se truditi da funkcioniramo, u krajnjem slučaju zbog Ane. Ana bi bila ljuta”, kaže Ninela Radičević, majka stradale jedanaestogodišnje djevojčice

Aninini roditelji naglašavaju kako su im utjeha ljudi koji ih podržavaju i Anini prijatelji koji su je voljeli. Zbog njih znaju da je njihova djevojčica bila posebna i da je ostavila trag.

Megy M. /Foo: hrt