Na domjenku Srpskog narodnog vijeća (SNV), među uzvanicima u zagrebačkom hotelu Westin bio je i Simo Rajić, čovjek koji je veći dio svoga radnog vijeka bio profesionalni političar. Bio je potpredsjednik posljednje socijalističke hrvatske Vlade i potpredsjednik prvog višestranačkog Sabora 1990. godine
Simo Rajić se u rodni Lapac (1941.) vratio nakon što je 1968. godine diplomirao na beogradskom Pravnom fakultetu. Nakon rada u općini, političku karijeru nastavio je u Zagrebu.
Nakon njegovog poznatog govora u Saboru 1990. godine u kojemu je digao glas protiv rata koji je bio sve bliže, postao je potpredsjednik Sabora, ali je na toj funkciji ostao svega četiri i pol mjeseca. Nakon toga, u siječnju 1991. godine dao je ostavke na sve funkcije i u Saboru i u stranci koja ga je isključila iz članstva.
Rekao je tada zbogom politici i tome je ostao vjeran do danas. Nakon političke karijere 15 godina radio je kao odvjetnik Zagrebačko-ljubljanske mitropolije, a danas je u mirovini i život provodi između Zagreba i rodnog Štrpca, jednog od brojnih gotovo potpuno opustjelih ličkih sela.
Aktivan je samo u Privredniku, humanitarnoj organizaciji koja se bavi stipendiranjem školovanja djece slabijeg imovinskog statusa.
No, prati politička zbivanja, osobito razvoj hrvatsko-srpskih odnosa, ostajući i danas »odan i svom srpskom narodu i svojoj hrvatskoj domovini«, kao što je bio i u vremenima kada se od njega tražilo da se opredijeli, što je opisao u svojoj knjizi naslovljenoj “Između Hrvata i Srba – Ostati svoj u olovnim vremenima nije bilo lako”.
– Nije to lako ni danas, kazao je opširnom intervjuu za Novi list e 81-godišnji Rajić kojega su, kaže, u prvi mah poruke s ovogodišnjeg domjenka SNV-a oduševile.
– Ne mogu odnosi Hrvatske i Srbije biti zamrznuti vječno. Takvi odnosi između dviju zemalja koje su »kičma Balkana« štete ne samo njima, nego i cijelom Balkanu. Zna se što znači osovina Zagreb-Beograd i što znači normalizacija odnosa između te dvije zemlje. Zato je inicijativa Vučića da pošalje izaslanike sa zadatkom da pokrene »odmrzavanje odnosa« mudar državnički potez. Osobito jer je zadužio za to, između ostalih, čovjeka hrvatske nacionalnosti u vladi Republike Srbije koji je vrlo jak kao osoba i, po mojem mišljenju, intelektualac i pacifist.
On je prihvatio da s predstavnikom srpske zajednice u Hrvatskoj Miloradom Pupovcem bude medijator. I jedan i drugi imaju karizmu manjinskih vođa, nisu »ljudi od kabineta«, nego ljudi koji znaju što puk misli i u stanju su artikulirati određenu politiku. S te osnove je dobro što su za to zadužena ova dva čovjeka, iako im uloga nije nimalo laka.
Naime, iza njih treba stajati zrela i odgovorna politika dviju država. Ako se to ne dogodi, ti će se ljudi iskompromitirati, a to bi bilo loše. Imamo mi već dosta tih pokušaja, i deklaracija, i komisija. Ovdje su dvije manjine uzele preveliku ulogu da kormilare i nose cijeli proces, da oni budu ti mostovi. No, činjenica je da su to slabašni stupovi ako ga iskreno ne prihvate na neki način i jedna i druga strana, i to na najvišim razinama državne vlasti. No, ono što me brine, s obzirom na to da Hrvatska u svome sustavu ima sukreatorstvo vanjske politike s predsjednikom države, jest da bi tu moglo biti »kratkih spojeva«.
Predsjednik Milanović ove godine nije bio niti pozvan na domjenak.
– Ja to ne bih tako napravio, trebao je biti pozvan jer on je institucija. Možeš o njemu misliti što god hoćeš, ali kao legitimisti i demokrati moramo poštovati institucije. Bilo bi dobro da je on bio pozvan i da su se on i Plenković sreli u toj atmosferi domjenka koji je imao cilj zbližavanja i pomirenja nečega što naizgled izgleda nepomirljivo. Po mojem mišljenju, to bi već na startu bio pun pogodak.
Smatrate li da je srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić bio prava osoba za pokretanje procesa »odleđivanja odnosa« Srbije i Hrvatske?
– I jest, i nije. Meni smeta da problem tih odnosa rješavaju ljudi čija je pozicija u vladi, i srbijanskoj i hrvatskoj, gotovo marginalna. Pitanje jesu li ministri koji su u toj vladi samo predstavnici manjinskih zajednica, koji su u izvršnoj vlasti samo zato što nekom odgovara da na tom mjestu imaju takve ljude, u stanju iznijeti tako velik teret. Možda bi bilo dobro da je ovaj domjenak imao već unaprijed zadane okvire kako započeti proces odleđivanja odnosa, da je stvorena platforma koju su verificirali najviši organi obje države i rekli – krenimo odmrznuti odnose! Jer, što ako ovi ljudi kojima je dan taj zadatak ne uspiju. Oni će onda biti žrtvena janjad. I Milorad Pupovac, i Tomislav Žigmanov, i Anja Šimpraga. Trebalo je dogovoriti kako registrirati sva pitanja koja opterećuju dvije države te staviti sve na stol i konačno razgovarati, bez ultimatuma, jer s njima se ne ide na razgovore, i krenuti od lakših prema težim pitanjima.
No, to se čeka već 30 godina. O nužnosti »izgradnje mostova« vi ste govorili još u svome poznatom govoru u Saboru 1990. godine?
– Da, 30 godina. Ali, ponavljam, ne mogu odnosi u politici biti vječno zamrznuti, netko ih mora početi odmrzavati. Ja nisam uspio, ni mnogi iza mene, ali možda će oni koji sada šalju takve poruke konačno uspjeti. Treba živjeti u skladu s vremenom. Mladi danas kažu: »Više nam je dosta vaših priča!« Pogledajte koliko je danas isprepletena privreda Srbije i Hrvatske, pogledajte koliko je ljudi iz Zagreba čekalo novu godinu u Beogradu i koliko je ljudi iz Beograda došlo na Advent u Zagrebu, pogledajte skoro normalnu kulturnu suradnju, pa i sportsku, ako izuzmemo nogomet koji je posebna priča. Dakle, ima puno toga, ali politika kao da to sve ne vidi i ide svojom stazom. Vox populi se ne čuje. Politika treba pratiti život, a to se ne događa. Znam da su posljedice rata ogromne, iza nas su razaranja, agresije, ratni zločini, nestali…
Zato kažem da se bojim hoće li ovi ljudi koji su na sebe preuzeli taj teret izgradnje mostova, to zaista moći i učiniti. Trebalo im je, ponavljam, dati okvire. Pupovac i Žigmanov su mali kotačići u realizaciji toga procesa, prije svega u segmentu manjinskih politika. No, postoji i većinska politika koju treba urediti. A što se tu radi? Natječemo se tko će se bolje naoružati, dok Hrvatska ima milijun ljudi na rubu gladi, a Srbija još i više. Narod nestaje, demografska politika je nikakva, a mi pričamo o naoružavanju… Važni su Rafali i MiG-ovi, a jedni su u NATO-paktu, a drugi pričaju o svojoj neutralnosti.
Kažete da to treba riješiti na najvišoj razini. U knjizi objavljenoj 2017. godine, između ostaloga, pišete kako ste se dolaskom na vlast u Hrvatskoj Andreja Plenkovića i u Srbiji Aleksandra Vučića nadali »novom početku« jer se, kako pišete, »na sceni pojaviše dvojica, relativno gledano, generacijski mladih ljudi, obrazovanih, demokratičnih i po stilu rada sličnih političara.« Kako danas gledate na njih dvojicu, njihov politički rad? Imaju li šanse, kako ste tada zabilježili, da budu »upamćeni u našoj svijesti kao državnici koji su započeli graditi odnose mira i blagostanja za nove naraštaje«?
– To što sam napisao pokazatelj je moga optimizma. Ništa ljepše nego kad vidiš dva obrazovana čovjeka, s tolikim kvantumom znanja i iskustva, mladosti… Kada je Vučić u vrijeme mandata Kolinde Grabar-Kitarović bio u Zagrebu, pozvali su i mene na jednu večeru. Pale su tada zdravice i velike riječi, a ja sam im tada u mojoj knjizi napisao posvetu, i jednome i drugome: »Budite vi novi vjesnici Balkana, učinite nešto, dosta je ovoga«. Vraga su oni to pročitali!
Istina, Vučić ima hipoteku iz onoga rata i sada treba učiniti sve da mu i drugi vjeruju, kao što mu vjeruju Srbi koji ga biraju. On ima iza sebe i vladu i parlament. On je čovjek koji je izrastao da bude institucija, ali na neki način druge institucije nisu u funkciji u kojoj bi trebale biti i to nije dobro. S druge strane, Plenković je izrastao u moćnu i snažnu osobu kojemu grlata manjina daje atribucije da je činovnik, ćata…
Međutim, mi u Hrvatskoj ne priznajemo što je taj čovjek sve učinio da ima takvu poziciju u Europskom vijeću kakvu ima. On je u stanju mnogo toga učiniti i mnogo toga je učinio što vjerojatno ne bi niti jedan Hrvat da je tamo na tom mjestu. Učinio je to svojim znanjem, umijećem, diplomatskom mantrom koja prolazi. Sada mora pripaziti da ga ne ponesu uspjesi koje ima i koji su nesporni i da se kloni poltrona koji od njega prave mit, te da bude tolerantan i demokratičan jer on to i jest.
Zašto mislim da bi Plenković i Vučić, da su zajedno, da rade na programu, relaksirali odnose? Zato što time ne bi bile na dobitku samo Hrvatska i Srbija, riješilo bi se brže i Kosovo, i Bosna, i Crna Gora u kojima vrije. Izreći ću sada za neke heretičku misao: kada bi taj EU primio Srbiju u svoju obitelj, i ovako nedovršenu, i da su ta dva čovjeka za istim stolom s Macronom, Schultzom i ostalima, kažem vam da bi se drukčija pjesma pjevala u Bosni, a Kosovo bi se riješilo. Kosovo je uteg Srbiji, ali i EU-u. Kosovo je realnost, kako je rekao pokojni Đinđić, »bespravno sagrađena građevina pred koju kad dođeš, ne znaš bi li je rušio ili legalizirao«.
EU je donosio u zadnje vrijeme dosta političkih odluka kada je u pitanju prijem i kandidatura nekih zemalja. Mislim da prijem Srbije ne bi bila najlošija odluka, a time bi i sjedenje na dvije stolice postalo bespredmetno.
Što biste vi učinili s Kosovom?
– Ja bih raspisao referendum. Pitao bih srpski narod što misli, može li se Kosovo vratiti u srpsku državu ili ne. Mislim da bi narod u demokratskoj raspravi glasovao da se ne vrati u Srbiju. Vučić traži rješenja za Kosovo, stalno govori da treba spriječiti rat i da treba naći kompromis. Međutim, to čedo, to Kosovo, je netko stvorio.
Ta nova država projekt je Amerike i zapadnih zemalja i one sada ne mogu doživjeti poraz, to je borba Davida i Golijata. Srbija mora naći modus, ali ne ratom jer je dosta bilo ratovanja. Zato kažem, Vučić može puno toga napraviti. Kao i Plenković, iako ima »nategnut« parlament i problem između dva brda. No, on dobro kormilari.
U svojoj knjizi ste mu zamjerali da je neodlučan i da vas podsjeća na Račana po pitanju neodlučnosti u donošenju odluka.
– Rekao sam to jer sam bio ljut na njega, znao sam da može više i išao sam ciljano da ga uvrijedim zbog Jasenovca i »Za dom spremni«. Bio sam ljut kada je tamo počeo govoriti kako je to »delikatno pitanje«, da treba formirati komisiju… To je loša čerčilovska formula. Jasenovac je jasna stvar i što tu imamo raspravljati! Zato sam bio ljut. Plenković je europski čovjek, kozmopolit. To pokazuje i u svome odnosu prema manjinama. On izaziva svoje biračko tijelo i kaže: »Ne odustajem od prava manjina da ih integriram u hrvatsko društvo, da budu dio hrvatskog građanstva.« To je civilizacijski i hrabar potez.
Spominjao je da mostove suradnje gradi, svjesno i namjerno, neovisno o tome što mu to može štetiti. I Milorad Pupovac često spominje da se izlaže i da ga napadaju s obje strane »jer tako je onima koji se kreću između dvije vatre«. Zadnji slučaj kada je to rekao je bilo kada je spriječen dolazak Vučića u Jasenovac.
Vi ste velik dio svoje političke karijere proveli između dvije vatre, između Hrvata i Srba, kako je i naziv vaše knjige. Podnaslov vaše knjige je »Ostati svoj u olovnim vremenima«.
Vremena su drukčija, ali olovnih utega još uvijek ima, ali može li se i kako ostati svoj, pa i kada znate da bi vam to moglo štetiti?
– Ovo s otvaranjem vrata Vučiću da dođe u Jasenovac uopće nije trebalo doći u javnost. Ali došlo je. Vjerojatno je čovjek imao dobru namjeru, ali problem je da se danas uvijek od sporednih stvari napravi glavna tema. Živimo u vremenu gdje su margine u fokusu, a prava pitanja ostaju na marginama. To nije dobro. Javnost živi od pojedinih slučajeva koje u suštini ne znače mnogo, ali kvare i tako loše odnose. U tome treba pobijediti sebe i reći da ne treba raditi probleme oko sitnica i da, ako se već trebamo sukobiti, onda se sukobimo oko nekih važnijih stvari, oko kojih se treba sukobiti.
Pa pogledajte, na primjer, odnos dvaju najviših predstavnika hrvatske vlasti, premijera i predsjednika države. Ja sam rastao uz istaknute komuniste i gledao ih. Vi ste u Hrvatskoj imali dva diva, Krležu i Bakarića, koji se nisu voljeli, ali oni su svoje probleme rješavali u četiri oka i to o čemu su razgovarali nikada nije došlo u javnost. Neki bi rekli da je to socijalistički model, ali nije. Javna riječ je još od Platona i Cicerona važna.
U Dubrovniku na Kneževoj palači piše: »Ostavi privatno, misli i djeluj javno«. Ti si opće dobro, ti moraš razmišljati u tom kontekstu. Puk te je odabrao, njemu moraš stvarati uvjete za život, nisi više samo svoj.
Kako gledate na te sukobe hrvatskog premijera i predsjednika?
– Razmišljam kako bi bilo dobro da je na čelu države Ante Gotovina. Kada sam to rekao jednom mojem prijatelju, rekao mi je: »Ma što je tebi, Simo!?« No, taj čovjek ima karizmu. Ono što je on rekao na aerodromu: »Poklonimo se žrtvama, rat je iza nas, okrenimo se budućnosti«, to bi trebao biti transparent u svakoj kancelariji.
U poraću morate imati jake ljude koji su u stanju zaustaviti »nestašne dečke« kako ih ja zovem. A za to treba imati karizmu. Malo je ljudi nažalost iz Domovinskog rata koji su stanju voditi državu, vladu… Oni su dali velik doprinos na bojišnici, ali bitna je i logistika, a ti ljudi koji su najveći teret podnijeli u ratu, budimo pošteni, teško bi obavljali te funkcije. Predsjednik države mora biti realni autoritet, mudrac, mora biti čovjek čija riječ zvoni.
Riječi aktualnog hrvatskog predsjednika prilično »zvone«…
– Ali u kom smislu? Netko mora pomiriti te »jarce na brvnu«. Ljudi s takvom karizmom kakvu ima Gotovina bi bio pravi čovjek za to. Govorim o funkciji predsjednika države, o instituciji. To moraju biti ljudi koji imaju iskustvo i koji, kada pozovu predsjednika vlade, ne ispiru mu mozak, nego mu iznose svoju ideju, kažu mu da je on imenovan, a da je njega izabrao narod i da je to razlika. Milijun ljudi je biralo Zorana Milanovića, on ima fantastičan legitimitet, ali to treba pokriti djelima. Djela su ta koja govore.
Za Zorana Milanovića ste u svojoj knjizi imali malo hvale i puno više pokuda te ste, kako sami kažete, već odavno pomislili kako je »taj dečko narcis«. Mislite li to i danas i kako ga ocjenjujete u odnosu na njegove prethodnike?
– Možda sam subjektivan, ali Ivo Josipović je bio pravi biser među svima njima. Otmjen, obrazovan, s manirima da čuje i vodi dijalog s nesistomišljenicima. On je išao najprije u Sarajevo, pa u Mostar, pa u Banju Luku, pa u Beograd. Govorio je u parlamentu BiH i Knesetu. Obilazio je mjesta zločina, Ahmiće i Križančevo selo, i odavao počast žrtvama, doveo je Tadića na Ovčaru da se pokloni i ispriča. Jednom riječju radio na pomirenju balkanskih naroda.
Nažalost, poslije njega sve se razvodnilo, on je čovjek koji bi, recimo, s Plenkovićem fantastično surađivao. Stipe Mesić je pučanin, čovjek koji zna s narodom, govornik, čovjek koji je počeo, kao što su svi počeli, u HDZ-u s retorikom kakva je već tada bila, ali onda je napravio zaokret. A Milanović? On ima kapacitet, ne i stil. Fantastičan je u prvoj, drugoj i trećoj rečenici, a na kraju…
Sve to što je dobro rekao, izgubi nit. Ima ogromno znanje, kapacitet, intelektualac je, ali važe se korist od toga. On je državnik i mora shvatiti da njegovu riječ toga dana sluša nekoliko stotina tisuća ljudi. Pa nemoj tim ljudima sijati beznađe i raskol, nego im daj nadu!
Kada je riječ o odnosu Milanovića i Plenkovića, mislim da će od njih dvojice biti pobjednik onaj koji prije ušuti…
U knjizi zaključujete da na Balkanu zapravo nema više državnika.
– Državnike stvaraju okolnosti, ratovi, revolucije, pomirbe i odluke koje znače budućnost, u našem slučaju stvaranje hrvatske države. Zato zvati nekog državnikom, danas je vrlo proizvoljno i subjektivno. Na sreću, ovi današnji moraju donositi odluke koje život znače, provoditi reforme i stvarati uvjete budućim generacijama da bolje žive.
Je li se Hrvatska sada, potpunom integracijom u Schengen i eurozonu, maknula s Balkana?
– Hrvatska je, odnosu na druge zemlje Balkana, hvala Bogu, napravila iskorak. Bez obzira na sve ove naše unutarnje peripetije, mi smo ugledna, uvažena zemlja. Možda sjenu bacaju ove turbulencije u komunikacijama koje nisu dobre, ali mi smo se sada integrirali u Europu u svakom pogledu. Nismo više zemlja koja se svrstava u red drugih zemalja Balkana, ali je činjenica da imamo vezu s tim zemljama, ne samo zbog jezika i kulturoloških odnosa, ne samo zbog povijesti i zato što smo od 1918. živjeli zajedno.
Malo je zemalja koje su isprepletene prošlošću i životnom faktografijom kao što su zemlje Balkana, osobito Hrvatska i Srbija. No, sada treba prihvatiti realnost da se u tim odnosima moraju roditi nove ideje i novi ljudi. Zato kažem da bi Vučić i Plenković trebali biti ti koji će nositi barjak. Hoće li uspjeti, to je pitanje. Ja sam optimist, ja uvijek vjerujem da može bolje. Da sam ja predsjednik vlade, kada neka budala tamo govori o ustaškoj državi i ustaškoj vladi, ili četničkoj, odnosno Nedićevoj vladi, odmah bih ga smijenio.
Vi ste optimist, ali napisali ste u knjizi da će se EU raspasti kada u nju uđu sve zemlje s Balkana. Hrvatska se u potpunosti integrirala, BiH je kandidat… Znači li to da je EU na putu raspada?
– Kao i kada je riječ o premijeru Plenkoviću i njegovoj ne-odlučnosti, ja sam djelomično evoluirao. Razmišljam, što bismo mi da nema EU-a? Europa je burovita, dva svjetska rata u 20. stoljeću su počela u Europi. Europska unija je prije svega sigurnosna asocijacija od koje nema bolje i plemenitije u svijetu. Ona je čuvarica mira i sigurnosti, nije samo bankomat. EU je pokazala da i oni koji misle da mogu bez nje, kao na primjer Mađarska, to ne mogu. Europsku uniju treba razvijati, treba je reformirati i dati joj kompetencije.
Treba je osnažiti, vojno, ali prije svega vanjskom politikom. Ona mora biti autohtona, ne smije biti sluga ni Amerike, niti bilo koga drugoga. Ima kapacitet da bude svoja, ali nije u dovoljnoj mjeri. To je pokazao rat u Ukrajini. Tamo se daje oružje šakom i kapom, isporučuju se tenkovi i avioni, ali nitko ne isporučuje ideje za mir i prekid rata. Godinu dana nitko ne sjeda za stol i pokušava razgovarati o miru. Bilo je nekih marginalnih pokušaja, ali toga zapravo nema. A svi su ratovi završili za zelenim stolom.
Europska unija tu bi trebala pokazati tu svoju dimenziju jamca mira i sigurnosti. Ona je blagodat, ali je treba dograditi i urediti, treba je otvoriti. Ona mora nuditi rješenje mira za Ukrajinu jer Rusija je europski susjed i zemlja s najvećim nuklearnim naoružanjem, ne treba im tu tutora nikakvog. Mora riješiti pitanje Balkana, taj Balkan je njezina utroba, treba to područje pacificirati, a vidite do čega smo došli…
No, za BiH ste, na primjer, napisali da je »jadna zemlja, smještena između vječitih aspiranata za njezino komadanje«, država čiju sudbinu stalno kroji tuđin i da bi za nju bilo najbolje »da je milostivi skrbnici puste na miru, možda bi prodisala«.
– Definitivno bi to bilo najbolje jer nema ništa gore od lošeg skrbnika. Da biste bili nečiji skrbnik, morate biti bolji. Ovdje su Srbija i Hrvatska garant Daytonskog sporazuma, ali to moraju pokazati na djelu. Kada sam ovo zapisao, bio sam razočaran na koji se način izostavlja bošnjački dio stanovništva, što je nekorektno. Bošnjaci su brojčano najveći, najviše su stradali u BiH – budimo pošteni, Sarajevo je glavni grad BiH, a svi ga zaobilaze.
Tom Bosnom se manipulira još od Berlinskog kongresa. Istina, teško da jedan Nijemac ili Austrijanac ili bilo tko drugi tko ne poznaje taj mentalitet, taj narod, može uređivati Bosnu. EU se mora pozabaviti tom državom, ali u to moraju biti uključeniji ljudi koji poznaju tamošnji mentalitet. Mentalitet je nevjerojatno važan u politici, morate znati što je taj narod povijesno, a što je taj narod sad. Ja sam rastao s Bosancima, znam taj narod
Što je taj narod bio, a što je danas?
– Bošnjaci su između, njima sada na daljinu upravlja Erdogan. Rusi imaju svoju Republiku Srpsku a zapad ima preostali dio. To ne vodi ničemu.
Dodik je ovoga tjedna rekao da je došlo vrijeme da svi Srbi žive u jednoj državi.
– Nije li već plaćen prevelik ceh za takvu politiku? Srbi u Hrvatskoj su najveće žrtve takve politike. Gdje taj koncept uopće više živi? Takve izjave su za svaku osudu. Gdje je moral i minimalna odgovornost za javnu riječ kod tih ljudi. Znaju li oni da je ta politika stvar prošlosti, da je rodila zlo, žrtve, da i dan-danas opterećuje naše živote. Čemu to? Što bih ja i drugi sada trebali ići živjeti u Srbiju ili…? Posebno naglašavam kako bi po Dodiku izgledala BiH bez ova tri naroda.
Zapisali ste u svojoj knjizi da su rane 1990-e bile »sive, sumorne, neizvjesne, javna scena je zatrpana likovima koji ni sami nisu mogli zamisliti da će puniti novinske stupce i naslovnice«. Kako ocjenjujete današnje »likove« na javnoj sceni?
– To je vrijeme bilo specifično jer smo bili okruženi ratnom atmosferom. Danas su političari malo uljuđeniji, finiji… Napredovali su malo u smislu svoga ponašanja i manira, ali u suštini su ti ljudi malog kapaciteta. Pogledajte na što sliči Sabor! Pogledajte kakve muke Plenković muči s kadrom! Ima 250 tisuća članova HDZ-a, a ministre traži izvan stranke. Imamo mi kadra, hvala Bogu, ima Hrvatska pametnih ljudi, ali ti su ljudi pasivni, promatrači zbilje, neće u arenu… Ali, nažalost, što bi rekao Andrić, »dođu, tako vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!« Previše je i sada takvih u hrvatskom javnom prostoru.
Zašto neće ući u političku arenu? Vi ste ušli mladi.
– Ja sam počeo sa sela, pa »drljao« 11 godina po Lici. Onda sam došao u »hram«, u Centralni komitet SK-a, što je bio najlošiji dio mog života jer tamo nisam ništa napravio s obzirom na to da su svi bili pametniji od mene, a ja sam bio mlad i »zelen kao trava zelena« i još nikada nisam bio u sindikatima, što su mi prigovarali. Džaba i gimnazija koju sam završio, i fakultet, kad nisi bio u sindikatima! Onda su me poslali u policiju i tamo sam bio tri godine, i najveći mi je uspjeh što sam osnovao Policijsku akademiju. Nakon toga proveo sam četiri godine u vladi gdje sam radio puno toga – zakon o izborima, zakon o političkim strankama, bio sam potpredsjednik za unutarnju politiku, i ono što smatram osobito važnim – pokrenuo sam i uspio zatvoriti Goli otok! To mučilište, tu mrlju, tu sramotu…
Tadašnji ministar pravosuđa Ivan Fumić složio je odličnu ekipu – gdje su dominirali u realizaciji zatvaranja Velimir Došen, Goran Pavelić i Dušan Mošnja. Radili smo to skoro u tajnosti. Veliki teret tu je podnio Riječanin, Velimir Došen, bio je vješt i razborit, znao je razgovarati i samostalno donositi odluke, što je pokazao i u Domovinskom ratu u pregovorima oko razmjene zarobljenika gdje je spasio mnoge od izvjesne smrti.
Istina je da je to bila moja ideja, ali što bih ja bez njih mogao. Potpis u Vladi, jer ona je odlučivala, sam dobio praveći se da je sve odobrila Partija, ali nije formalno. Nastojao sam izbjeći raspravu jer bi inače ona krenula u smjeru je li to ok, je li pravo vrijeme…
Komunisti su čudna sorta. Uvijek se govorilo: što će narod reći. Ma narod te je izabrao da ti misliš, da ga usrećiš… A da se pitalo tada narod zaista, narod je jedva čekao da se ukine taj Goli otok. To mjesto zločina i pomračenja uma. Ljudi koji su tamo to radili nisu zavrijedili ni da ih se više spomene. A oni su to tumačili time da spašavaju Jugoslaviju.
Ove crtice iz moga života pokazuju kako zapravo treba imati hrabrosti za neke poteze koji se čine nemogućima. Trebaš se staviti da budeš meta, ali moraš znati za što gineš.
Spomenimo ipak neke mlade ljude iz srpske zajednice u Hrvatskoj koji su “bačeni” u arenu. Na primjer, aktualna potpredsjednica Vlade Anja Šimpraga koja je, poput vas, “»bljesnula«” u Saboru svojom pričom o Oluji, a nedugo zatim je došla na ovu važnu funkciju.
– Uza sve dužno poštovanje prema gospođi Šimpraga, te dvije stvari ne mogu se usporediti. Moj životni hod i moj dolazak u Sabor i vrh politike bio je puno trnovitiji, ne prožive mnogi ono što sam ja proživio. Što se tiče govora, ne kažem da njezin govor u današnjim okolnostima nema svoju težinu, ali moj govor je bio izrečen u vrlo teškim okolnostima i inspiriran željom da se sve riješi bez rata.
Neki koji su ga analizirali i pratili, stavljaju ga među bolje govore u povijesti Hrvatskog sabora. A ja sam izašao za govornicu nevoljko, s rukama u džepovima. Tada sam i prvi put vidio uživo Tuđmana koji je sjedio u prvoj klupi. Nažalost, taj moj »bljesak« je brzo potamnio jer sam u predsjedništvu Sabora gdje sam ušao kao potpredsjednik imao ljude od kojih nisam imao nikakve pomoći ni podrške.
Mogao sam ja biti genij, predlagati bilo što, ali to nije prošlo samo zato što je to predložio Simo Rajić! Tu je prednjačio Žarko Domljan koji, ne znam zašto, ima takvu averziju prema meni. Svašta je napisao u svojim memoarima, ali neću to komentirati. Nisam imao ni podršku svoje stranke, niti njezinog predsjednika Ivice Račana…
O Račanu nemate baš osobito mišljenje. Na jednom mjestu u knjizi ga nazivate »epizodistom«, cinički ga zovete »tzv. velikim reformatorom«, ističete njegovu neodlučnost…
– Pa kako ću imati dobro mišljenje o njemu? Realno, ja sam više »Račanov čovjek« nego »Tuđmanov Srbin«, što je epitet koji me je pratio. Recimo, nakon tog govora u Saboru tri sata je trajala pauza da me nagovore da prihvatim funkciju potpredsjednika Sabora. Račan je bukvalno klečao da prihvatim tu funkciju. Pitao sam ga hoće li mi pomoći da, ako to prihvatim, u Predsjedništvu i u Saboru zagovaram politiku koju će kreirati SDP, da budem glasnogovornik te politike. »Ma nema problema, složit ćemo se, napravit ćemo…«, kaže on meni.
On, Tomac, Bilandžić i ja smo trebali napraviti neki program s ciljem da Srbi koji su ostali u Hrvatskoj – a većina ih je ostala i prihvatila hrvatsku državu i pravo Hrvata na državu, što pokazuje i podatak da je Srba u Hrvatskom saboru bilo 30 zastupnika iz SDP-a, a iz Raškovićeve stranke njih svega pet.
Ali nakon što sam prihvatio funkciju, nisam ga vidio – šest mjeseci! Ostavka mi je bila jedini izlaz. Od mene su na funkciji potpredsjednika Sabora željeli napraviti fikus, ali rekao sam im: »Ne možete to od mene napraviti, odoh ja na biro rada!« I otišao sam.
Mislim da bi bilo najbolje da je funkciju potpredsjednika Vlade preuzeo Milorad Pupovac, on bi sa svojim znanjem i iskustvom, koliko za srpsku zajednicu, toliko i za hrvatsko društvo u cjelini dosta dobrog učinio. Boris Milošević i Anja Šimpraga s obzirom na svoje iskustvo bili bi dobri državni tajnici u pojedinim resorima koji se bave pitanjima prije svega razvoja krajeva u kojima su Srbi bili ili su još uvijek većina. Dakle, ciljano da s izvora pomognu, prije svega u odabiru i realizaciji pravih projekata.
No, bivši potpredsjednik Vlade Boris Milošević upravo se zato našao pod istragom jer je, kako je to rekao Milorad Pupovac, pomagao predstavnicima srpske manjine da dođu do državnih potpora. Vi ste kroz svoju političku karijeru puno pomagali srpskoj zajednici i svome kraju, smatrali ste to svojom dužnošću, ponosni ste na to. Kako iz te perspektive gledate na »slučaj« Borisa Miloševića?
– Te su optužbe totalno besmislene. To svi rade, samo što je Boris to radio naivno, nije to znao provući da dobije prihvatljivu formu. Svi saborski zastupnici šetkaju oko ministara i državnih tajnika, svi dogovaraju, svi provlače programe svojih sredina. Ništa on sebi nije uzeo, on je čestit čovjek i zato sada stradava i protiv njega se vode postupci, a radio je nešto za opću stvar. Istina, izvedba je bila loša, ali namjera je bila dobra. Kada bismo sve kažnjavali zbog toga, gdje bi nam bio kraj! Puno bolje bi bilo da se nešto učini u sustavu odlučivanja i da prorade kontrolni mehanizmi.
On je to teško podnio i sada moram ponoviti pitanje: zašto su ga uopće gurnuli u vladu? Bio je pomoćnik ministra za upravu i bio je sjajan na tom mjestu. Radio je odličan posao, svi ga hvale da je odličan operativac. Mogao je raditi korisne stvari, a ovako su ga potrošili, a ništa nije postignuto. Nije on grešnik, nije napravio delikt.
Susretao se s tim ljudima, vidio da se nešto može napraviti i pokušao je pomoći. I odjednom ga zbog toga procesuiraju. To nije dobro, toga se mora čuvati i Anja Šimpraga.
Lijepo je da Milorad Pupovac, kao predstavnik srpske zajednice, daje priliku mladim ljudima koji stoje iza njega, ali treba proći vrijeme da oni stasaju i nauče zanat.
Kada je riječ o Miloradu Pupovcu, čini se da su vaša razmišljanja nekako podijeljena, barem ako je suditi po onome što piše u vašoj knjizi: na jednom mjestu navodite da je riječ o »obrazovanom, relativno odmjerenom i iskusnom političaru« pa ipak ga poprilično kritizirate. I što mislite o ocjeni političkog analitičara Gjenera nakon domjenka SNV-a da je Pupovac »izmakao kontroli Beograda« te Žigmanovim riječima da je riječ o čovjeku »od kojega se može puno naučiti«
– Milorad Pupovac je jedna složena osoba, vrlo raritetna u hrvatskoj politici. Nema takvih puno. Njega se ne može jednoznačno kvalificirati. Jaka je osoba, voli politiku i uživa u njoj. On je zaljubljenik toga posla. No, nije mu lako biti na čelu zajednice koja je bila konstitutivna i suverena i autentična, koja je bila kao takva u Ustavu Hrvatske, a onda je doživjela to što je doživjela i s 500 tisuća pala na 130 tisuća ljudi.
Sa svim tim nasljeđem i problemima koje mi ranije nismo uspjeli riješiti – ni ja ni mnogi drugi poslije mene, sva ta plejada članova srpske zajednice u Hrvatskoj. Zašto ja nisam uspio? Možda sam bio više čovjek drugog vremena nego Pupovac. Teško sam iz sebe uz sve napore mogao olako izbaciti sve to na čemu sam odgojen.
U prvo vrijeme sam dobro surađivao s Pupovcem, bio sam i njegov zamjenik i u strateškim pitanjima nismo imali puno razlika, ali smo imali dosta različita mišljenja u pristupu dnevnoj politici rješavanja srpskih problema. Ja sam eksplozivniji, a on to uvijek promišlja, gleda što dalje, što bi bilo kad bi bilo. Onda sam ja digao ruke od svega jer sam vidio da ne mogu puno napraviti, a on je ostao.
Istina, bio je u nekoliko stranaka prije nego što je došao u SDSS, ali on ni nije čovjek po svom političkom habitusu za stranke s nacionalnim predznakom. On je građanin, kozmopolit, čovjek liberalnih dimenzija. Njegova bi uloga bila daleko značajnija u nekoj normalnoj, lijevoj stranci jer je on, normalno, ljevičar. Ali on je bio uvjeren, i još uvijek je, da radi dobro i za hrvatsko društvo i za srpsku zajednicu. Moram priznati da je ovo što je uradio za Hrvatsku bilo fantastično. Bio je vaga u ključnim momentima.
Neki za njega kažu da je »trgovac«, ali ja bih rekao da je on loš trgovac, kada je riječ o interesima srpske zajednice u Hrvatskoj, gdje su još uvijek neriješena neka životna pitanja, struja, voda, zapošljavanje, povratak u cjelini, provođenje zakona o nacionalnim manjinama. No, moram priznati da me je uvijek kada sam ga nagovarao na »trgovanje« pobijedio argumentima, matirao, tvrdeći kako nema smisla da se u Hrvatskoj stvara razdor. »Pa riješit ćemo to«, kazao bi za svaki problem na koji sam ga upozoravao.
Ono što moram priznati je i da je on stvorio srpske institucije u Hrvatskoj, i kakve god da jesu, one postoje. Moj je grijeh da tamo ne participiram, ali za to imam svoje razloge. Činjenica je da te institucije žive, ali mislim da one moraju biti inkluzivne u hrvatskom društvu, da se moraju integrirati, ne biti corpus separatum i ovisiti samo o dotacijama. One se moraju razvijati, one nose biće srpskog identiteta i moraju ga čuvati. Što će biti ako Plenkovića više ne bude? Ako dođu neke radikalnije snage koje danas »razvlače« Pupovca? Kako će tada te institucije funkcionirati? Manjine, istina je, ne mogu same rješavati svoje probleme, politika prema manjinama mora biti politika najviših državnih instanci vlasti. No, pitanje je treba li biti vječito u koaliciji i bi li bilo bolje da nisu. To je glavno pitanje!
Tomislav Žigmanov, predstavnik Hrvata u Srbiji koji je nedavno ušao u vladu Srbije, kaže da se tako lakše rješavaju problemi manjina nego u opoziciji. Vjerojatno tako misli i Pupovac u Hrvatskoj.
– To je točno, ali Milorad Pupovac je već niz godina u koaliciji. Nije ga htio jedino Milanović jer mu nije bio potreban. Da je bio vaga, uzeo bi ga i on. Žigmanov točno kaže, lakše je tako, lakše je za stolom nego pod stolom. No, je li to zaista pravo i dugoročno rješenje?
Politici ste rekli zbogom prije 30 godina, ali svi oni problemi kojima ste se bavili, očito, i dalje vas »bole«. U svojoj knjizi pišete sljedeće: »Dok živimo, moramo propitivati sebe i druge. Jesmo li mogli bolje i drugačije«. Na drugom mjestu kažete kako ste bili vjerni Partiji 30 godina te da niste imali nikoga da vam »dobrim savjetom pomogne da odaberete drugi put«. Propitujete li se? Jeste li mogli bolje i drukčije? Biste li danas, da se možete vratiti unatrag, izabrali neki drugi put?
– Svaki čovjek, osobito u ovoj dobi u kojoj sam ja, propituje se je li moglo bolje, to je normalno. Moj put je bio trnovit, ne daj Bože nikome. Traume odrastanja bez oca, odrastanja u domovima, kada vas netko tko vas treba odgajati, ne odgaja, nego ga morate slušati jer ima moć. Jedini izbor je da odmalena budeš svoj, da se boriš, da budeš osoba, ličnost od najranije dobi. Tako sam se ja kalio i to kaljenje me je održalo na životu. Istina, to odrastanje u »čoporu« je imalo i svoju dobru stranu jer me je socijaliziralo, naučio sam dijeliti s drugima i ono malo što smo imali, borili smo se da budemo bolji.
Je li moglo drukčije!? Čujte, možda da sam stvarno imao nekoga tko bi mi drukčije savjetovao, vjerojatno bih ga poslušao. Imao sam, istina, sjajne profesore, oni su onima koji su odrastali kao ja bili jako važni, iako se danas ta profesija podcjenjuje. Oni su nam bili očevi. No, kad jednom uroniš u politiku, teško više možeš van. Ideš s jedne funkcije na drugu, negdje uspiješ, negdje podbaciš i onda dođe taj prokleti rat i sruši se sve. Odjednom si nitko i ništa, nitko ne priznaje tvoj minuli rad. Postaješ pripadnik nekog režima o kojemu više nitko ne govori dobro i zagovaratelj ideje antifašizma za koji mnogi misle da je glupost, avantura, romantizam…
Ja sam Ličanin u duši, volim malog čovjeka, suosjećam s njim, volio bih da se on digne, da bude u fokusu, da ima pristojan život. Imao sam i ideje, neke sam ostvario, neke nisam. Ali ideali se raspršuju, vidiš da neke ideje pripadaju nekim prošlim vremenima. Ja sam prije 30 godina politici rekao »zbogom« i toga se do dan danas držim. I nema šanse da se predomislim, nije bilo ni do sada prethodna tri desetljeća, iako je bilo poziva iz raznih stranaka.
No, kad su me izbacili iz SDP-a, shvatio sam da više ne mogu slušati komande. Nisam se tada snalazio niti među svojim Srbima, nisam se nikako mogao složiti s njihovim idejama pa nisam bio ni u srpskim institucijama. Onda sam radio za Srpsku pravoslavnu crkvu, iako nisam nikada bio vjernik.
Moja crkva je bila CK, to je istina i govorim o tome bez imalo opterećenja. No, u crkvi su me prepoznali, moj rad su prepoznali i jedini sam svjetovni Srbin u Hrvatskoj kojemu je SPC dodijelio Orden sv. Save. To priznanje me ugodno iznenadilo, jer sam ponekad izlazio iz okvira svoga stručnog posla pa sam znao i prigovarati da bi trebali u svome poslanju više prefrirati ekumenizam, a manje sekularizam.
Nisu mi zamjerili pa su obrazloženju istaknuli moje zasluge oko povrata nacionalizirane imovine, osnivanje srpske pravoslavne gimnazije, izrade i potpisivanja ugovora između države i SPC-a itd. Ček su pretjerali oko tih pohvala, ističući to historijskim poduhvatom. Imam i Orden bratstva i jedinstva, Titov orden za zasluge za narod. Rekao sam ženi da kad umrem, da mi sve to stavi na odar da ide sa mnom. Sve je to dio mene i moga karaktera.
Kad se sve pogleda, koliko god da je bio vaš put trnovit, na tom putu je puno toga ostalo, a vi ste, uza sva razočaranja koja ste doživjeli, i dalje, kako kažete, optimist i idealist.
– I bit ću. I umrijet ću takav. Zadovoljstvo mi je to. Neću mrziti, neću biti isključiv. Nekada pretjeram u procjeni, nekada izbacim iz sebe nešto što nije moje, ali poslije se kajem i nemam problema priznati da sam možda u nekom trenutku bio u krivu. Vidjeli ste i tijekom ovog razgovora da sam rekao da sam »evoluirao« u nekim stvarima. Ne mogu da ne priznam neke vrijednosti, da zbog jednog ili dva loša poteza negativno ocijenim neku ličnost čiji rad daje rezultate od kojih svi imamo koristi. Da postupim tako, bio bih ljudska mizerija. Morate voljeti ljude, morate vjerovati ljudima, morate vjerovati da različitost spaja, a ne razdvaja.
Kada je 1990. krenuo etnostampedo, bilo je to strašno. No, nije dolazilo u obzir da ja budem apartid u svojoj državi, da me tjera da tražim drugu domovinu. Ovo je moja domovina, tu su moji grobovi, grobovi generacija koje su živjele prije mene. Zbog toga što sam htio biti građanin u svojoj domovini, a ne tražiti drugu, mnogi su me proglasili izdajnikom. Ali ja se tako nikada nisam osjećao.
Iako su bili pozvani, na ovogodišnji domjenak SNV-a nije došao nitko iz SDP-a.
– SDP je moja bolna točka. Uvijek se bojim kada mi netko spomene SDP da ću pretjerati. SDP je jedno veliko siromaštvo snage duha, snage kreacije. Nemaju oni više onaj naboj ljevice – ne one tradicionalne ljevice, ljevice koja osjeti puls puka i puls radnika, puls ljudskih prava. Oni prežvakavaju neki račanizam, neko vrijeme kada su bili snažni, vrijeme u kojem sam i ja sudjelovao. Ali promijenili su se, sve se promijenilo, nemoguće je ne živjeti s vremenom.
Ljevica, i hrvatska i europska, je na neki način u rasulu. Hrvatska ljevica je faktički razgrabljena i razdobljena, ona nema karizmatične osobe. Račan je tu načeo ljevicu, a Milanović nije učinio ništa dobro da je spasi. On se digao na toj ljevici, odrastao na njoj i onda napravio salto mortale, otišao je tamo negdje gdje mu nije mjesto, očekujući da će ga tamo prihvatiti. To su kalkulacije na kratku stazu i neće uroditi plodom, a stranka pliva, točnije topi se u svome neznanju, nema programa, nema jakih osoba, razdrobila se i to je šteta za hrvatsko društvo. Bipolarizam je potreban, on je odličan i rađa nešto novo, rađa ideju i kreaciju. Izuzev ispraznog govorenja u sabornici, nema tu programa, ideje, vizije…
Kada nemate vizije, nemate ni ljudi koji vas slijede. Tako dolazimo do toga da moramo verificirati jednostranačje HDZ-a, ali ne zato što je HDZ toliko jak, nego zato što ga nema tko zamijeniti. On u startu ima dobre pozicije i čuva institucionalno te pozicije, ali ne rađaju se neki novi klinci koji su u stanju reći: »Čekajte, pa mi hoćemo živjeti sa socijaldemokracijom koja bi sada trebala brinuti o radničkim pravima, o privredi, ekonomiji na drugi način, da se bavi nečim što nije prežvakavanje, što nije ponavljanje, nečime što obećava budućnost.«
Zato ni SDP nije bio na ovom događaju. Ljudi ne mogu pobijediti sebe. Ne možete vi sada gledati srpski domjenak kroz Milorada Pupovca i to je li on nekoga pozvao ili ne, je li netko došao ili ne… To je odnos prema Srbima, prema autohtonom narodu koji tu živi i koji je tu, ima svoju povijesnu ulogu, koji je dao velik doprinos u povijesti u svim područjima.
Ti Srbi su vjerovali tom SDP-u, glasali i dan-danas glasaju više za njega nego za Milorada Pupovca, ali oni ne znaju to cijeniti i jednostavno se nikada nisu ni sjetili da govore o toj srpskoj zajednici koja je realnost koja tu postoji.
Da je Tuđman ostao živ, bi li se ratne traume prije zaliječile, a ne da nas opterećuju i nakon 30 godina?
– Apsolutno. Istina, Tuđman je vladao u polupredsjedničkom sustavu, ali s njegovom karizmom, bez obzira na politički sustav, ovakvih problema ne bi bilo. On bi te probleme rješavao. On ne bi ni dozvolio da takvi ljudi dođu do izražaja. Znate, kada je bio najveći atak na Tuđmana, ja sam ga branio. Hrvatsku državu nisu mogli stvoriti pjesnici – sve poštovanje Vladi Gotovcu i njemu sličnima, ali Tuđman je pozvao operativce, spojio vatru i vodu i stvorio miks iz kojega je rođen patriotizam i ideja: hoćemo svoju državu. To je Titova škola!
On je imao »sreću« da nije imao u Krajini jednog takvog pametnog kao što je i on, jer bi tada bilo daleko gore. Time zapravo želim reći što znači biti – ličnost. Tuđman se postavio, istaknuo svoj stav, malo je, istina, u jednom trenutku izolirao Hrvatsku, ali ljudi su to prihvatili. Čim ga je prihvatio Vatikan, EU, Amerika, Rusija… to se okrenulo. Tuđman je znao vladati. Ali s time se čovjek rodi, nema udžbenika koji uči kako, morate imati osjećaj, iskustvo. On je prošao sve i vidio da se ne treba samo bacati blatom i na ustaše i na partizane, nego iz svega izvući najbolje što možeš od njihove djece jer oni su sada tu i nije ih dobro ni mudro izolirati.
Velik dio svoje knjige posvetili ste Lici, mjestu gdje ste rođeni, mjestu u koje ste se vratili nakon fakulteta i pokušali joj pomoći. Kako danas gledate na stanje u Lici? U knjizi imate vrlo zanimljiv opis: »Lika, iako ima šanse za normalan privredni razvoj s obzirom na svoje potencijale, rijeke, šume, posebno Velebit, Plitvice i blizinu mora, zbog nepromišljene regionalne ekonomske politike ostaje bez najvažnijeg resursa, kreativnog čovjeka«.
– Odgovarajući na ovo pitanje, malo bih se osvrnuo zadnji na popis stanovništva koji je prošle godine, barem se nadam, uzdrmao savjest mnogih ljudi u Hrvatskoj. Imamo tragičnu činjenicu da nas rapidno nestaje, za 30 godina milijun ljudi je manje, za 10 godina, 10 posto. To su ljudi u radno i rodno najboljim godinama. Odlazi pamet, znanje, mladost. To su procesi za koje je pitanje mogu li se usporiti. Da bi se usporili, morate reći čime ćete te mlade ljude zadržati. Morate prije svega stvoriti klimu/atmosferu u društvu, preferirati znanje, mladost, da im se otvaraju vidici i perspektive, normalne odnose u društvu. Mladi neće više živjeti u raznim »izmima«, poput nacionalizma, boljševizma…
Sutradan nakon što su objavljeni rezultati popisa stanovništva, da smo odgovorni ljudi, Savjet za nacionalnu sigurnost bi trebao zasjedati. Bez ljudi nema ni sigurnosti, čovjek je sve. Glavno je bilo koliko je Srba u Vukovaru, što je pao broj katolika koji su praktični vjernici i koliki je postotak Srba kako bi se vidjelo imaju li pravo na pismo ili ne…. Ono što je ključno prolazi ispod radara, nitko ne reagira. Govorimo o povratku onih koji su otišli. Možda će se neki i vratiti, ali moramo stvoriti uvjete da se vrate.
Pogledajte Baniju, Liku, Gorski kotar, otoke… Pa nisu Hrvatska četiri velika grada! Ključno je što tu učiniti, tu treba ujediniti našu pamet, tu se trebaju naći Milanović i Plenković i svi misleći ljudi, i iscrpljivati se na tim ključnim temama za život građana. Tu moramo nešto učiniti da ta atmosfera bude promijenjena, i to treba promišljati na realnim osnovama jer čini se nevjerojatno da ova zemlja, tako bogata i raznolika, ne može prehraniti tri milijuna stanovnika. Treba se okrenuti tim pitanjima, o njima raspravljati. Jer Hrvatska je prazna.
U mome Lapcu sada imate ljude u dobi iznad 60 godina, za desetak godina tko zna tko će od njih ostati. Biološki procesi su neminovni, škole umiru, ima jedna škola, nema ni 70 đaka, u prvi razred se nitko nije upisao, što govori dovoljno. Policajci su došli, napravili hotel za smještaj jer je granična općina. Dođu, obave svoj posao i odu doma, nitko nije doselio familiju. Dobit ćete grad u kojem živi policija, ali nema stanovnika.
Stvara se privremeno stanovništvo i nakon toga više tamo nema života?
– E, to je to što treba riješiti politka, a politike za rješavanje toga problema nema. Treba napraviti uvjete da, na primjer, taj policajac svoju obitelj dovede u Lapac, a ne da odradi osam dana i ode, npr. u Bjelovar ili otkuda je već došao. Zašto mu društvo ne osigura uvjete da tamo živi s obitelji, da tamo školuje djecu, da živi pristojno… Infrastrukturu već ima, samo treba stvoriti nadogradnju. I tu država mora intervenirati. Danas govorimo da država više nije ta koja nešto mora učiniti, ali je. Što je veća kriza, država ima sve veću ulogu.
