Sinoć je umro moj ratni prijatelj Vlado Jularić. Pukovnik Hrvatske Vojske Heroj Vukovarske obrane.
Živio je na Sajmištu gdje je i bio zapovjednik jednog djela obrane. Neustrašivi Ratnik koji se nikad i ni pred kim nije povlačio.
Petog rujna 1991., kada je ispucao sva protuoklopna sredstva na kolonu tenkova koja nas je napala, uspio ih je zaustaviti i natjerati na povlačenje. Jedan tenk je bio teže oštećen i Vlado ga je odlučio dokrajčiti bocom benzina.
Prišao mu je na desetak metara izašao iz a kuće koja ga je štitila i tada ga pogađa u sredinu prsa metak kalibra 12/7 s drugog tenka. Tako teško ranjen dotrčao je pedesetak metara sjeo na dvorište i s obje ruke držao ranu dok sam ga ja previjao s dva prva zavoja. Uspjeli smo ga donijeti do auta i do bolnice.
Hitno je odvezen za Osijek s malim izgledima za preživjeti. Sanitetu su rekli ako usput umre da se vrate. Uspio je sve to preživjeti naš Heroj i ponovno se priključio u HV iako više s takvim ozljedama nije morao.
Previše je Vlado izgubio u svom Vukovaru da bih sjedio i čekao da mu netko drugi oslobađa njegov Vukovar. Ubili su mu Tatu pred sinom i Majkom mlađeg brata Gorana a brat Stipo završio u logoru. Krenuli smo sa skupinom preživjelih Vukovarskih Heroja osnivati 124 .Vukovarsku brigadu 21.12 1991. na vojnom poligonu u Gašincima.
Nije se odvajao od mene sve smo skupa radili i sve bitke išli ispred svojih suboraca. Kada je bilo najopasnije on je samo bacio svoj širok i osmjeh na licu nikad pokazujući strah ili paniku.
Nisu nam dali da oslobodimo i naš Vukovar što nam je bila životna želja.
Proživio je naš Heroj u svojih 56 godina što neko nije u tri života. Sve traume i gubitak najmilijih je ostavilo je na njemu velike ožiljke koje je on uspješno prikrivao svojim osmjehom. Srce nije izdržalo,
Neka ti je laka Hrvatska Zemlja koju si toliko volio. Heroji se nikad ne zaboravljaju mi tvoji suborci smo ponosni što smo te imali uz sebe.
Zbogom Kume i do skorog viđenja.
