Odlazak u inozemstvo radi egzistencije, daleko od svog doma, nikada nije lak, pogotovo kada se radi o rastanku s obitelji. Iako znamo da sve to radimo zbog boljeg sutra, knedla u grlu je ipak tu.
Taksist, na Twitetru poznat kao “Grof od Kačulica”, podijelio je sa svojim pratiteljima priču o mladome čovjeku koji je napustio rodni grad, radi boljih uvjeta zaposlenja u inozemstvu. U seriji tvitova, on je ispričao kako je čovjek nevoljno riješio ostaviti ženu i malo dijete, ali da mu je to bio jedini način da se izbori za sebe.
Priču vam prenosimo u cijelosti:
“Na Svetog Nikolu je, što reče kolega iz noćne, ‘gorjelo’. Vožnje su se redale jedna za drugom od 5.30 bez pauze. Mnogo kolega slavi, pa nas je bilo malo na ulici. S obzirom na to da slavim Aranđelovdan, riješim raditi dok mogu, pa nek ide život… Negdje poslije 23 umor dolazi po svoje. Taman završavam u Aveniji 2, stiže poznata adresa iz Košutnjaka. Odatle sam jednog momka često vozio na posao, ja u prvu i drugu, kolega u treću smjenu. Bi mi malo čudno, nedjelja je, al’ ajde još tu… Ulazim u slabo osvijetljenu ulicu, farovi obasjavaju moga putnika,
Ovog puta pored njega je i kufer, sportska torba o ramenu. Produžavam pored njega do raskršća, okrećem, stajem pored njega i izlazim iz auta da ubacim kufer i torbu u gepek. Tek tada primjećujem pod trijemom mladu ženu s djetetom u naručju. ‘Javi se kad stigneš i ne brini se za nas, bit ćemo mi dobro’, rekla mu je žena.
Ulazimo u auto istovremeno. Dok zakopčavam pojas, pitam za destinaciju. Kabinom prođe isprekidan, težak uzdah. ‘NIS u Preljini’. Jasno mi je. Krećemo. Inače komunikativan mlad čovek sada šuti i kucka po mobilnom, mene izjedaju tišina i radoznalost. ‘Jel’ na duže?’ Kuckanje prestaje, nekoliko trenutaka traje tišina.
‘Jest, brate, na pola godine. Je**ga, moram…’ ‘Koliko se sjećam, više puta sam te vozio na posao…’ ‘Jesi, znam te, ti nosiš onu dobru kožnu jaknu’. Nasmijasmo se. Od svega me po tome pamti. ‘Gdje ideš, ako nije tajna?’ ‘U Norvešku, jedno selo odmah iznad polarnog kruga. Šest mjeseci tamo, pa 45 dana odmora, pa opet”, prepričava taksist njihov razgovor, a onda mu je rekao da je to sve u redu, ako dobro plaćaju.
‘U Norvešku, odmah iznad polarnog kruga. Šest mjeseci tamo pa 45 dana odmora pa opet’
“Ma plaćaju… Plaćali su me i ovdje, ali brate, ovo je propast! Radim im kompletno održavanje visokog napona, trčim k’o luđak tamo-amo za dijelove, zovu me kad god im se digne, u pola dana, u po noći, nedjeljom, praznikom, a kad sam tražio ugovor za stalno – prc, ne može.
Kada sam pitao zašto, one guske iz uprave kažu ‘Ne da direktor’. Kad tražim da razgovaram s direktorom – oni pošalju šefa pogona da me dribla! E, sad nek’ traže električara pogona svijećom”, priča mladić i nastavlja:
“Ostavljam kući ženu i sina od godinu i po i idem u p***u materinu, u rudnik da radim zbog kretena. Sedam puta me prijavljuju na 3 mjeseca. Eeeej, 7 puta. E, ne’š ga više majci! Sad se je**te kako ste vješti!”
“Pa šta ti kažu kad si dao otkaz?”
“Nisam im ni rekao. Prekosutra mi istječe ugovor, pa neka se snađu. Našao sam ovaj posao preko kolega iz Rusije. Radio sam s njima u Sočiju. Zvali su i mene i kolegu iz Niša. S njim se trebam naći u Preljini. Uf, samo da se ustalim tamo pa da povedem obitelj. Ne mogu više s luđacima. Prekipjelo, brate”, govori mladić.
“Kroz Konjeviće šutimo. Teško mogu zamisliti kakva muka tjera čovjeka da ostavi suprugu i sina, koji je još beba, i ode raditi daleko i od civilizacije. S druge strane ogorčenje s kojim je napustio firmu gdje je radio skoro dvije godine, gdje je tretiran kao potrošni materijal, razbija onaj prvi dojam da je, možda, prenaglio s odlukom. Uostalom, o tome samo on sam može suditi. U Preljini izlazi, uzima stvari, pozdravljamo se.
Dajem mu broj iz taksija, da se javi kad bude dolazio. Volio bih primiti taj poziv. Izgleda da je lakše svladati tjeskobu daljine nego plivati u blatu. Blato je za svinje. Nije za ljude”, napisao je taksist na kraju svoje priče, koja je mnoge dotakla.
Foto: Ilustracija
