Matine posljednje riječi “Ja umirem, živila Hrvatska” duboko su urezane u srca te su misao vodilja svakog Cišćanina. Ostavio je neizbrisiv trag, a njegovo ime zauvijek će označavati ponos, neustrašivost i hrabrost.
Hrvatski branitelj Mate Vučak Čigra, rođen je u Cisti Velikoj 1969. godine, poginuo je 22. listopada 1992. godine u akciji oslobađanja dubrovačkog zaleđa u akciji „Vlaštica“, na Mrkasin brdu, a zabilježene su njegove posljednje riječi „Ja umirem, živila Hrvatska!“.
Uz brojne uzvanike i državne dužnosnike, pred više tisuća domaćih judi i i njihovih gostiju te suboraca i branitelja iz brojnih udruga, u subotu 20. srpnja svečano je pred Osnovnom skolom u Cisti Velikoj otvoren Spomen-park u spomen na poginulog pripadnika legendarne 3. imotske bojne, 4. gardijske brigade Matu Vučka Čigru.
Program je održan u organizaciji Kulturno-umjetničke i športske udruge Cista Velika, te udruge Imotski Sokolovi i veterana 4. Gardijske brigade.
“S koljena na koljeno, ponosno i vjerno prenosimo predaju o Čigri, dobrovoljcu Domovinskog rata, velikom Hrvatu i još većem čovjeku.
Matine posljednje riječi duboko su urezane u srca te su misao vodilja svakog Cišćanina. Ostavio je neizbrisiv trag, a njegovo ime zauvijek će označavati ponos, neustrašivost i hrabrost. Na ovaj način želimo odati počast Mati i svim njegovim suborcima” riječi su organizatora.
U kamenu je isklesan znak Treće imotske bojne, ali i 4. gardijske brigade, kao i Matine posljednje riječi koje nijedan redatelj na svijetu ne bi mogao bolje izreći: “Ja umirem, živila Hrvatska”.
Poginuo je Mate prije 32, a Hrvatska – živi.
Svečanosti su nazočili potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i gradonačelnik Imotskog Ivan Budalić, pripadnici hrvatskih postrojbi, predstavnici udruga, obitelji branitelja te brojni drugi uzvanici.
Veliko poštovanje iskazano je gradonačelniku Dubrovnika Mati Frankoviću koji je sudjelovao je u Cisti Velikoj na svečanom otvorenju Spomen parka Mate Vučak Čigra, u spomen na poginulog pripadnika legendarne 3. imotske bojne, 4. gardijske brigade.
U ime Grada Dubrovnika, grada za kojeg su sinovi imotske krajine položili 36 života, u svom obraćanju prisutnima gradonačelnik Franković je izrazio poštovanje svim žrtvama i njihovim obiteljima.
“Ono što moramo raditi je njegovati kulturu sjećanja. Često neki pokušavaju relativizirati Domovinski rat i naše nasljeđe iz Domovinskog rata na koje možemo i moramo biti ponosni.
Ponovit ću ovdje riječi pokojnog generala Nojka Marinovića: ‘Našu djecu moramo učiti da pamte, ali ne i da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golem teret.’
I zato upravo i ovaj spomenik Matu Vučku Čigri, njegujmo kulturu poštovanja i pamćenja da znamo koliko smo teško stekli našu slobodnu i neovisnu Domovinu”, rekao je gradonačelnik Franković te se posebno zahvalio svim postrojbama što čuvaju sjećanja na Domovinski rat.
Na otvaranju spomenika i spoemn parka nazičili su broji s područja Imotske krajine i njihovi gosti. Bila je tui ratna doktorica Mirna Šitum, prva akademkinja iz Ciste Provo, župan Splitsko dalmatinske županije Blaženko Boban, generali Markica Rebić, Mirko Šudov i Slaven Zdilar, ratni zapovjednik Treće (Imotske) bojne.
Otvaranju spomenik nazočio je dr. Tomislav Jonjić, kakandidat za predjednika Hrvatske na izborima potkraj godine kojem su Imoćani obećali veliku podrašku govoreći da će mu skupiti “sto tisuća potpisa”.
“Zahvalan sam svima na pomoći, a najviše našim mještanima na svakoj vrsti pomoći u ostvarenju ovoga spomen-parka. Bez tih naših momaka na čelu s KUŠU-om Cista Velika svega ovoga ne bi bilo.
Zahvaljujemo svima koji su nas podržali u ovoj inicijativi, od Ministarstva branitelja, Splitsko-dalmatinske županije, općina Imotske krajine, gradova, sponzora i ljudi dobre volje” kazao je Matin suborac Milan Klarić.
Mate Vučak je rođen u Cisti Velikoj 1969. godine, a život za Domovinu položio je 22. listopada 1992. godine na južnom bojištu. Brončano poprsje izradio je akademski kipar Veno Jerković, koji je najavio da će na poleđini deset kamenih stupova biti uspisani stihovi hrvatskih pjesnika.
Program je nastavljen druženjem na školskom igralištu gdje je održan i koncert klape HRM-a Sveti Juraj.
Akcija Vlaštica
Vlaštica je 915 metara visoka planina u dubrovačkom zaleđu, u općini Ravno, a 26. listopada 1992. na Vlaštici je završena jedna od najvažnijih operacija Domovinskog rata na Južnom bojištu.
Naime, upravo s Vlaštice pripadnici postrojbi vojske Republike Srpske vršili su topničke napade na civilne ciljeve u Dubrovniku i okolici.
Cilj Hrvatske vojske bio je zauzimanje zauzimanje Vlaštice i odbijanje neprijatelja što dalje od Dubrovnika. Gubitkom Vlaštice neprijatelj je gubio izvidničku kotu i položaj za granatiranje.
Operacija je pomno planirana duže vrijeme. Izvidnici Četvrte gardijske i 163. dubrovačke brigade tri mjeseca su izviđali teren i tražili najprohodnije pravce djelovanja. Izlazak na vrh Vlaštice je bio iznimno težak zbog kamenjara i teško prohodnog terena, no izvidnici su dobro obavili svoj posao pa je akcija mogla krenuti.
Plan akcije je bio da se 3. bojna 4. gardijske brigade penje zapadnom padinom Vlaštice na njen sami vrh, jedna satnija 2. pješačke bojne 163. brigade HV južnom padinom na Ilijin vrh, a jedna satnija 1. pješačke bojne 163. brigade jugoistočnom padinom do male, ali značajne kote Buvavac. Podršku pješaštvu na svim pravcima djelovanja je pružalo topništvo Hrvatske vojske.
Po osvajanju brda Vlaštica Dubrovčani su čuvali položaje, a nakon rata preuzima ga HVO.
Priča o Mati Vučaku
U nastavku donosimo priču o Mati Vučaku Čigri koja je prije 20 godina objavljena na službenoj stranici grada Imotski:
“Danas, poslije deset godina, zamišljam njegovu vitku figuru, nasmiješeno lice i usta koja izgovaraju za nj već poslovični poziv:
– Iđemo, rode!
Potom bi Mate Vučak, zbog brzine i odlučnosti zvan Čigra, ušao u autobus, koji je po tko zna koji put odnio bojovnike iz Ciste Provo, općinskog središta u Imotskoj krajini, prema jednom od mnogobrojnih ratišta gdje su ginuli oni, sinovi i kćeri krajine, među kojima počasno mjesto svakako pripada desetini iz Ciste Velike, selu navedene općine.
Pred kraj proljeća 1991. počeli su vježbati na Kamen mostu, mjesto nadomak Imotskog u kojemu su se u vrijeme jugo – soldateske skupljali rezervisti. Tu su od tristotinjak ljudi stvorene tri, kasnije glasovite, satnije (Bobanova, Tolićeva i Zdilarova) koje će biti temeljac još čuvenije i herojske Treće imotske bojne, čiji se rođendan slavi 1. lipnja 1991. godine.
Pripreme bez oružja bijahu brzo gotove. Matina je skupina već u Kruševu, neprijatelj ne smije izići na magistralu i odsjeći prolaz prema Zadru. Ipak, moraju se povući u Dračevo, naselje 5 – 6 kilometara od Zadra.
Svakim danom su izloženi neprijateljskim projektilima. Rujan postupno odmiče u prve dane listopada, počinje rasti statistika poginulih. Je li Mate Vučak doista pribran? Što govore riječi:
– Rode, ne daj se! Bez straha!
Je li to poistovjećivanje s poginulim Lozom, Matkovićem, Buljubašićem i Kvesićem, ili je to prikrivanje sentimenta. Ipak, granate padaju oko njega, a on dostojanstven i uspravan stoji. Onda je hrvatskom estradom odzvanjala pjesma o Čavoglavama. Tamo su Imoćani kroz listopad, studeni i prosinac ’91. Već lete prve naše granate iz minobacača i bestrzajnih topova. Suradnja s nekoliko civila je iznimno dobra, hrabri su naši ljudi u ratnim prilikama, čak pomalo i pretjeruju.
Jedna se starica toliko osokolila da je ušla u minsko polje za svinjama. Mate je plemeniti izbavitelj, uhvatio pod ruku ranjenu babu i njezinu svinju i izvlači ih iz polja smrti. Čavoglave su utvrđene, tamo dođoše drugi borci. Imoćanima je nova zadaća pripremljena. Ovaj puta politički možda najteža. Ta nisu oni navikli iza božićnih drvaca gledati «klasnog» neprijatelja.
– ‘Ko vam je ovo? – pita pred Novu godinu u Gradacu, kada iz okićenog bora nađe Titovu sliku.
Iduća postaja je Metković, potom Hutovo, Topolo, Glumina, Gornji i Donji Drijen. I u Treskavcu odlikovanje od brigadira Mirka Šundova jer je Mate bestrzajnim topom pogodio neprijateljski bunker i uz to imao još desetak odličnih pogodaka. Tu postaje i zamjenik zapovjednika satnije.
Odlučan, Čigra je uvijek prvi u svojoj skupini, ostali Imoćani i druge postrojbe Hrvatske vojske uspješno nastavljaju akcije na Južnom bojištu. Veliki dio zapadnog zaleđa Dubrovnika je pod kontrolom.
Ali u sami Dubrovnik ulazi se živ samo uz pomoć trajekta, jer Golubov kamen, uzvisina iznad rijeke Omble, kao na dlanu drži cestu koja u Dubrovnik dolazi iz pravca Splita. S njega hrvatske živote kosi mitraljez od 84 milimetra. To je izazov! Nisu uspjeli specijalci, a ni Prva gardijska.
– Nisu oni kozlad ka’ mi – netko se našalio od Imoćana.
Dva mjeseca priprema u Trstenu, gdje je danas križ kao spomen na poginule Imoćane u Domovinskom ratu, položaji u Osojniku, iznad Mokošice. Dnevno je dolijetalo i do pet stotina granata. Ali nema straha, domovina vuče naprijed, Vukovići su osvojeni, golet Golubova kamena mami.
Prva je akcija bila neuspješna, padoše Žužul i Kutleša na rubu velike provalije stoji i danas spomenik borcu, na diku mu sirotoj dječici. Druga je akcija sretnija i spretnija, možda i zbog prvog povijesnog djelovanja hrvatskog Miga 21. Neven Petric, zapovjednik satnije, tukao je Golubov kamen iz šume sa zapada, dok su se oni uzverali uz negostoljubivu liticu.
Cik je zore, naš zrakoplov ponovo prijeti, a bojovnici ( Čigra, Apač, Lubina, Bodružić, Kukavica, Carević, Puljiz, Znaor; Klarić, Rebić i Jukić) već leže u oštru kršu. Oko njih pijuk zrna što ih odašilje zloglasni Vrabac, strijelac čiji su pucnji odnijeli u smrt mnoge hrvatske živote, iz svoga gnijezda u samom Kamenu. Odjednom su ga minobacačke salve prisilile da traži zaklon, a oni već bijahu tu. Mate trči za Vrapcem i viče:
– Rode, šudarićem (crnom maramom) ću ga ja.
Dubrovnik je slobodan sa zapada. Diše punim plućima. A oni, Imoćani u njemu su junaci, osloboditelji. Odmor kod kuće je kratak, nova zadaća su brda točno iznad Dubrovnika, s bosanske strane. Tamo je i glasovita Vlaštica, na putu prema Trebinju. To je kota s 365 čuka i udolina, s nje se Dubrovnik i njegova okolica vidi kao na dlanu. To je meta naših snaga.
Pripreme teku kroz rujan i listopad. Skupljaju se sve raspoložive snage. Prvi put u tijeku ratovanja trebao bi odahnuti hrvatski, a strepiti srpski grad. Krenulo se ujutro oko 5 sati, prije svjetla. Lila je dosadna jesenja kiša. Mate se našao u velikom traženju. Negdje je zaturio šudarić, svoju amajliju.
– Rode! – govori suborcu Careviću.
– Nije mi drago što ga nema. Vlaštica je već pala. Mate i njegova skupina (Bodružić, Klarić, Čondić, Puljiz, Medvidović, Ivkošić, Šumanović i izviđač) krenuše prema jednoj od niza uzvisina, tvz. Mrkasin brdu. Bili su to popodnevni sati u kasnu jesen, na pragu ulaska dana u noć.
– Odjednom prema nama stane dolijetati tridesetak granata – priča Tomislav Bodružić, mladić koji od tada boluje od PTS.
– Mate kao da je osjetio skori kraj. Uspravio se, a uvijek je bio prvi, kao da želi u sebe primiti sve te metalne nakaze, i povikao:
– Živila Hrvatska!
Svi su ponovili te njegove riječi, kao da u njoj, Hrvatskoj, traže pomoć i zaštitu. Kao da im je ona jedina nada. Čigrine butine i leđa primili su hrpu gelera, ali jedan bijaše posebno težak i smrtonosan, onaj što se zabio u potiljak, zauvijek je zatvorio vjeđe drugom djetetu od petero, koliko ih je rodila majka mu Ana («Ćića»), supruga Marijana.
Ali koliko god gubitak jednog dvadeset četverogodišnjaka bio nenadoknadiv, njegova pobjeda opake upale pluća, medom i neslanim maslom, zbog koje je morao napustiti započeti zanat u Borovu i potom neizostavno jurišati za Hrvatsku, ostaviše neizbrisiv trag kod dječaraca njegova zaselka u Cisti Velikoj i čitavoj Imotskoj krajini.
A posljednji uzvik:
– Živila Hrvatska!, znakovito svjedoči, nama kao uzor ili opomena, kako samo istinske veličine nisu ni u kakvim okolnostima spremne trgovati jedinom nam svetinjom, Hrvatskom.”
M. Marković/Foto: Press
