Na Facebooku se oglasio Petar Matijević, Srbin koji je važan dio života proveo u Vukovaru. Iako nije rođeni Vukovarac u Vukovaru je proveo djetinjstvo i završio sedam razreda osnovne škole.
Piše da danas s četrdeset i nešto godina, vrlo dobro zna kako je i kada počeo rat i ima poruku svim Vukovarcima – Hrvatima, Srbima, Rusinima i ostalima. “Suosjećam sa svim Hrvatima iz Vukovara, izražava sućut i upućujem ispriku”. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
“Nisam rođen u Vukovaru, ali sam u njemu proveo djetinjstvo i sedam razreda osnovne škole. Četiri u školi Ivan Goran Kovačić u Borovu naselju, a tri u Borovu selu nakon rata. Da, Srbin sam i nakon pada Vukovara u srpske ruke, mi smo se onako izbjeglički sretni vratili u Borovo među one ruševine.
Naš stan u BZ zgradama na osmom katu pogodila je avionska ‘krmača’ i raznijela cio prednji zid i uništila regal, dok su trosjed i dvosjed nekim čudom ostali čitavi. Jeziva je bila ta rupa, vidjela se škola ‘Bratstvo i jedinstvo’ kroz nju.
Sjećam se pogibije djevojčice od oko tri godine, tamo negdje ’93, koja se igrala ispred banana zgrada u Borovu, a njen brat se na prozoru ‘igrao’ s bombom kašikarom i slučajno je ispustio. Eksplozija je bila stravična, a sestra mu je ostala na mjestu mrtva.
Govorili su mi drugovi da sam sretan što nisam vidio mrtve po ulicama, a ja nisam mogao vjerovati (11 godina sam imao tad) da su Hrvati tako uništili naš Vukovar i naše Borovo! Pitao sam svoju majku kad je točno ona izašla iz Vukovara pred rat, a ona kaže, onog dana kad su se pojavili avioni. Molim?! Kakvi avioni?!
– Pa jugoslavenski, reče ona meni… Kako majko jugoslavenski, pa ovo je bila Jugoslavija?! – uporan sam ja…
– Znam sine, ali jugoslavenski avioni su bombardirali Vukovar… Srpske snage su uništile Tovarnik, Ilaču, Slakovce, Jankovce…
– Čekaj, a kako to da Negoslavci nisu srušeni?
– Nisu zato što u njima žive Srbi! Znači, srušeno je samo tamo gdje su živjeli Hrvati?
Već stasali i punoljetni mladić shvatio je tko je tu sve bio i tko je što radio. Tko je nahuškao komšije na susjede, tko je organizirao da se iz vukovarskih sela ide preko njiva u Šid po kalašnjikove?
Sate i sate sam proveo po internetu tražeći sudske spise sa suđenja za ratne zločine hrvatskih sudova. Pronalazeći odgovore, sve više odgovora, došao sam do ove predstave/predodžbe o ratu koju imam danas. Vukovar je žrtva nacionalizama, i jednog i drugog.
Međutim, samo jedan nacionalizam je digao avione, upregao haubice, podijelio oružje i doveo pljačkaše, silovatelje i ubojice da masakriraju moj grad i moje sugrađane. To nikad ne mogu i neće biti ‘moji’, pa makar se stoput prezivali Jovanović ili Đorđević.
Škola u Borovu selu tada se zvala Vukašin Vule Šoškočanin, po poginulom borcu/pobunjeniku iz Borova sela.
Imao je i sina Iliju, jedno bahato i bezobrazno čeljade koje je, iako izgubivši oca, postalo jedno neiživljeno čudovište koje je ostalu djecu maltretirao i ponašao se kao da je cijelo Borovo njegovo.
Cijeli svet mi se srušio kad sam ušao u IGK… Stakla, krhotina, kabeli koji vise, parket koji se nadigao i napuhao poput balona. Pa zar nismo mi bili ispravna strana, a Hrvati zlotvori koji su htjeli da nas pobiju? Izgleda da nismo, izgleda da nisu, izgleda mi da je ta priča slojevitija.
Sad s četrdeset i nešto godina, vrlo dobro znam kako i kad je rat počeo i imam samo nešto da poručim svim Vukovarcima, Hrvatima, Srbima, Rusinima i ostalima – pogledajte istini u oči! Uvijek, u svakoj prilici, bez obzira na sve!
Ja sam to učinio i lakše mi je, a srušeni Vukovar još sanjam ponekad, miris šuta natopljenog mirisom memljivog namještaja, kompletne zgrade kroz koje neumorno šiba propuh, gomile knjiga, bilježnica i spomenara razasutih po ruševinama – nije ni približno osjećaju kada izgubiš nekog bliskog.
Suosjećam sa svim Hrvatima iz Vukovara, izražavam sućut i upućujem ispriku svima. Ne zbog mene, mali sam bio tad, već zbog svoje djece koja neće, nadam se, doživjeti ništa slično. Eto toliko”, napisao je Petar Matijević.
R.I. /Foto: Facebook
