Ubio je Francuza na Ovčari, ukrao mu novac, a i dalje slobodno šeta

Gotovo tri desetljeća nakon smrti Jean-Michela Nicoliera, njegov ubojica i dalje se slobodno šeta.

Jean-Michel Nicolier ubijen je na Ovčari. Ta jedna rečenica krije i mnoštvo drugih detalja koji su poprilično očiti. On je Francuz, branio je Vukovar na početku Domovinskog rata i ubijen je u masakru kojeg su počinili srpski vojnici i lokalni milicajci.

Njegova majka Lyliane Fournier početkom ove godine opet je počela upozoravati da je srpsko pravosuđe, do sada, osudilo tek osam zločinaca na kazne od 5 do 20 godina. Usprkos činjenici da je ubijeno 268 osoba na Ovčari. Usprkos činjenici da je proces u Beogradu trajao nekih petnaest godina.

Lyliane su obratila čak i francuskim europarlamentarcima da bi ih upozorila da je prošlo gotovo tri desetljeća od smrti njenog sina, a da mu kosti nisu pronađene dok njegov ubojica slobodno šeta.

Udruga “DR. Ante Starčević” iz Tovarnika ustvrdila je prije nekoliko godina da je Jean-Michela ubio Spasoje Petković zvani Štuka koji je Francuza, ranjenog i na rubu smrti od premlaćivanja u hangarima na Ovčari, izveo van i ispalio mu metak u potiljak. Tvrde i da je Štuka potom izvadio 20 franaka koje je Jean-Michel imao u džepu.

Kako je Večernji još prije nekoliko godina pisao, Štuka je na slobodi zahvaljujući statusu zaštićenog svjedoka pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beogradu gdje je svjedočio protiv drugih zločinaca, a i sam je priznao cijeli niz zločina.

Do detalja je ispričao kako su zarobljeni Hrvati autobusima dovezeni pred hangar na Ovčari gdje su ih batinali u špaliru te kako su pred iskopanom rupom formirali streljački vod i pobili oko 260 ljudi. Među njima i francuskog dragovoljca Jean-Michela Nicoliera čiji posmrtni ostaci ni danas nisu nađeni. Međutim, usprkos priznanju vlastite krivnje, zahvaljujući nagodbi s tužiteljstvom, pokajnik Štuka posve je oslobođen kaznene odgovornosti, da bi u travnju ove godine službenici Ravnateljstva policije, u koordinaciji sa Županijskim državnim odvjetništvom u Osijeku podnijeli kaznenu prijavu njega, no nakon toga cijela priča opet staje.

Puno prije kaznene prijave se postavilo pitanje može li mu Hrvatska ipak suditi iako je u Srbiji oslobođen suđenja u nagodbi s tužiteljstvom. Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić postavila je pitanje Europskoj komisiji baš o toj temi.

Predsjednici Hrvatske konzervativne stranke rečeno je da pravosudna tijela države članice Europske unije, pa tako i Hrvatske “imaju pravo odlučiti hoće li se baviti predmetima u svojoj nadležnosti, neovisno o odluci Srbije da svojim državljanima dodijeli status svjedoka suradnika”.

Ukratko, ne postoji ni najmanja prepreka, pravna ili neke druge prirode, za suđenje Spasoju Petkoviću pred hrvatskim pravosudnim tijelima, pisao je svojevremeno Večernji.

Na sudu u Beogradu čule su se brojne optužbe na Petkovićev račun, a među najgorima su one koje je iznio Miroslav Đanković, i sam optužen za zločine na Ovčari.

Opisujući što se događalo u Vukovaru u jesen 1991. godine i kako su tekle akcije za njegovo osvajanje, on je rekao da su 17. novembra zauzeta sva tri mosta u gradu, kad je stigao Veselin Šljivančanin i dao mu srpsku zastavu da je stavi na vrh hotela. Dva dana kasnije, Đanković je, kako je ispričao, oko 14 sati otišao na Ovčaru radi osiguranja zarobljenika, opisale su srpske Novosti njegovo svjedočenje.

“Izlazili su iz autobusa i odlagali svoje stvari. Kod vrata autobusa stajala su po dvojica vojnih policajaca. Zarobljenici su ulazili u hangar. Bio je napravljen špalir, ali zarobljenici nisu tučeni motkama, već bi poneki dobili samo šamar, a Štuka je svakog udarao nogom u zadnjicu.

Prije nego što sam ušao unutra, Mirko Vujanović mi je rekao da će neke od njih pustiti, neke razmjeniti, a ostale poslati u zatvor.

U hangaru sam prepoznao jednog mladića koji me svojevremeno maltretirao i iz revolta sam iznad njegove glave ispalio jedan metak u zrak. Vujanović mi je rekao da to nisam smio uraditi. Izašao sam van.”

Đanković je dalje ispričao da je čekao da netko krene natrag za grad jer nije imao vlastiti prijevoz. Tada je, prema njegovoj tvrdnji, vidio kako Petković izvodi jednog zarobljenika i odlazi nekud s njim. Tako je izveo petoricu.

Kad se vraćao, dahtao je kao pas, i govorio mi kako ih je ubio. Nisam čuo pucnjeve, ali mi se on sam hvalio. Jedan od ubijenih bio je i neki Francuz. Kasnije mi je Štuka rekao da je Nadi Kalabi poklonio 20 franaka sa posvetom. Odakle bi on mogao imati tu novčanicu?

Dok su se vodile borbe u Vukovaru, zarobili smo dvoje ljudi. Rekli su nam da su Jehovini svjedoci, da sa ratom nemaju ništa i molili da ih ostavimo kod kuće. Pustili smo ih, ali se Štuka vratio, zaključao ih u zahod, a onda bacio dvije bombe kroz prozor…”

Đanković je tvrdio da ga je Štuka u ožujku 2003. godine posjetio i prijetio da će ubiti svakoga tko ga spomene u vezi s Ovčarom.

“Govorio mi je da će dati sve od sebe da ne završi u zatvoru. Kad su me uhitili, u pritvoru me je posjetio njegov odvjetnik Branko Dušić i ponudio mi da i ja budem svjedok suradnik. Odgovorio sam mu da to ne mogu jer ništa nisam vidio.”

Spasoje Petković poznat je i zato što je spasio Vilima Karlovića, još jednog od dragovoljaca u obrani Vukovara koji je kasnije pisao knjige o svojim traumatičnim iskustvima Ovčare i borbi za Vukovar.

G. Matković/Foto:screenshot