U Hrvatskom saboru proteklog tjedna raspravljalo se o Prijedlogu zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu. Podršku zakonu dao je i bivši ministar državne imovine, sada saborski zastupnik, Goran Marić. Većina medija prešutila je njegov govor.
Marić je stručno govorio o zakonu kojega je on pisao dok je bio ministar.
“Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu je zakon o zemljištu kojega se trebalo procijeniti prije više od 25 godina, ali nije. Međutim, sa zemljištem se postupalo kao da je procijenjeno i kao da je ušlo u temeljne kapitale društava, a riječ je o 25 milijuna četvornih metara.
Zato je ovaj zakon, zakon zbog neučinjenog, zakon zbog propusta i grijeha. Neka vrsta pokore.
Znamo da je povijest učiteljica života, pa, vratimo se u povijest da bismo bolje shvatili potrebu i važnost ovog zakona. Nakon promjene svakog društvenog poretka, u Europi je bilo potrebno deset godina da se stvore novi društveni standardi, da se uprirode nove manire, primjenjuju novi kriteriji, da se društvo ispolira.
Godine osamostaljenja RH, za status i sudbinu državne imovine bile su konfuzne i pogubne. Bilo je to vrijeme, bolje reći nevrijeme prikladno za otimanje imovine, vrijeme bezakonja, nasilništva i dugogodišnjeg institucionalnog hiberniranja.
Još od rimskog doba zna se da posjed i vlasništvo nemaju ništa zajedničko, to i Europa zna. Ali u Hrvatskoj se i nakon gotovo trideset godina državnosti posjednik ponašao kao da je vlasnik, a stvarni vlasnik, država, ponašala se kao nevlasnik, kao nezainteresirana strana.
Rješenja kojim se država uknjižavala kao vlasnik, nikomu nisu služila kao poticaj savjesti i nalog razumu da takvu imovinu tretira kao svoju i stavi je u funkciju. A riječ je bila o tisuće stanova, tisuće poslovnih prostora, tisuće zemljišta, milijune kvadrata zemljišta uz plaže, stotine objekata, pa i hotela. A središte Zagreba je posebno poglavlje”, istaknuo je Marić.
Institucionalno posrtanje
“Kao što se kvalitetna građevina gradi na dobrim temeljima tako se i država izgrađuje na dobrim zakonima. Zašto se u segmentu državnog vlasništva ni nakon trideset godina mi kao društvo nismo ispolirali presudna su tri čimbenika, loši zakoni, institucionalno posrtanje i projektanti konvencija i kaosa.
Proučio sam stotine elaborata o procjeni vrijednosti društvenog kapitala. U devedeset posto slučajeva ukupna procijenjena vrijednost nije bila unijeta u temeljni kapital. A trgovačka društva su i tu neunijetu imovinu koristila kao svoju, bez naknade. Toga u Europi nema.
Samo u Hrvatskoj je moguće da država u temeljni kapital društava unosi zemljište za koje bivšim vlasnicima nije isplatila naknadu, a da su naknadu umjesto države plaćale općine. Tako je Općina Podgora bivšim vlasnicima isplatila 18 milijuna kuna, gotovo tri svoja proračuna i zbog toga godinama bila blokirana. Država iako već dvije godine ima i zakonsku obvezu nadoknaditi štetu, do sada to nije učinila. Ne što zakon predviđa, nego što nalaže… Takvih primjera ima još.
Slučaj hotela ‘Babin kuk’ u Dubrovniku
Kakvi su to zakoni koji su dopustili da bespravni posjednici na tisuće državnih stanova i poslovnih prostora iznajmljuju trećima za goleme iznose, a državi ne plaćaju ništa? Kakvi su to zakoni koji su dopustili da se 25 milijuna četvornih metara građevinskog zemljišta koristi u ekonomske svrhe bez ugovornog odnosa i naknade? Tko je i na temelju čega i s kojim motivom odlučio da je država u kampovima suvlasnik samo 50 posto kad niti u jednom nije manje od 90 posto?
Kakvi su to zakoni koji su dopustili da se čak i hoteli u državnom vlasništvu već desetljećima privatno koriste bez pravne osnove i naknade. Tko je omogućio da privatne tvrtke prodaju zemljište i objekte koji nisu vlasništvo tvrtke nego državno. S pola Babina kuka u Dubrovniku je upravo to učinjeno. I ne samo u Dubrovniku”, upozorava bivši ministar.
Zločinci u odjelima
“Članak 47. Zakona o pretvorbi i privatizaciji jasno kaže… Imovina koja nije unijeta u temeljni kapital društva je vlasništvo države. I temeljem tog članka država se na mnogim nekretninama uknjižila, čak i na nekima koje je nevlasnik prodao, ali tek je Ministarstvo pokrenulo proces preuzimanja u posjed. Onda su se nevlasnici usprotivili jer su se godinama naviknuli na tu imovina kao na svoju… A tko su sve otimači i bespravni vlasnici? A tko ne?
Među njima ima i ‘uglednih’ korporacija, ‘uglednih’ poduzetnika, bivših supruga javnih uglednika, estradnih zvijezda, sinova komunističkih diktatora, odvjetnika, liječnika, pčelara, burzovnih mešetara, svodnika… na žalost i kvazi branitelja. Ne znam, zašto sam se sad sjetio serije ‘Zločinci u odjelima’. I takvih je samo u središtu Zagreba gotovo tisuću. Protiv svih sam pokrenuo postupak prisilnog iseljenja i naplate, a niti jedan otimač nije dragovoljno vratio nekretninu u posjed državi. I kojeg li licemjerstva, javno objavljivati oglase o donacijama od nekoliko tisuća kuna za borbu protiv korona virusa, onih koji državi ne dopuštaju ući u posjed svog vlasništva i još desetke milijuna kuna državi duguju temeljem korištenja. Oni koji su državi prije 25 godina oteli hotel, a još ga koriste kao svog. I onda bi još neki pregovarali o cijeni po kojoj bi ga otkupili od države. Po kojemu zakonu se može o cijeni pregovarati? Takav ne postoji.
A tek kakve su institucije koje su cijelo vrijeme bile odgovorne za zaštitu i učinkovito upravljanje državnim vlasništvom! Zato pravne prednike Ministarstva državne imovine i CERP-a, te kreatore, protagoniste i zaštitnike takvog stanja neću ni spominjati, jer samo podsjećanje na njih izaziva mučninu.
Ali nema niti jedna država toliko nadarenosti u očuvanju komunističkog mentalnog mehanizma i metoda, promoviranju izvornih komunističkih protagonista i njihovih nasljednika i uništavanju zdravog tkiva. Samo za jednu zgradu koju je država uzela u zakup smanjio sam cijenu zakupa za četiri milijuna kuna godišnje. Za 800m državnih poslovnih prostora korisnici korisnici od početka prošle godine zakupninu plaćaju državi, a ne nevlasnicima. Zbog toga sam i sam izgubio nekoliko poznanika. Ako ih netko pronađe, neka ih se dobro pazi”, upozorava dalje Marić.
Pljačka u središtu Zagreba
“A nevlasnici su se besramno do tada na tomu bogatili.. . Samo na jednom u Gajevoj, 12 milijuna kuna umjesto državi otišlo je….zašto govoriti komu?…kad to nikoga ne interesira. Nitko ne zna niti jedno ime otimača, a kamoli da ga se javno proziva. Naprotiv, u javnosti se polira njihov imidž, kao i onih koji godinama nisu plaćali koncesije, kao i onih koji ih godinama nisu naplaćivali. Jednako i one kojima su poticaji bespravno dodijeljivani i oni koji su dodjeljivali. Još uvijek se štite oni koji su omogućili bespravno korištenje, a prozivaju oni koji su pokrenuli njihovo iseljavanje. Država je još uvijek u centru Zagreba suvlasnik u mnogim zgradama. Pola Preradovićeve je takvo. Ali još uvijek zakupninu koja pripada državi ostali suvlasnici naplaćuju sebi.
Kaže se da laž ponovljena sto puta postaje istina. Ta tvrdnja nije točna. U Hrvatskoj laž ne treba ponavljati, ona i istina imaju jednaku snagu. Neću o lažima protiv mene. Bivšeg ministra prof. Pavu Barišića javno se sramotilo da je plagirao svoj doktorat. Kad je Sveučilište službeno priopćilo da nije riječ o plagijatu, nitko mu se nije ni ispričao, a dežurni intelektualni manekeni koji su ga lažno optuživali i dalje uživaju u javnom prostoru.
Srećom, Ministarstvo državne imovine u hrvatski institucionalni život uvelo je nove vrijednosti, kriterije i standarde. Tek po protoku vremena, nove će generacije uvidjeti što je Ministarstvo državne imovine napravilo, koliko toga je spriječilo, koliko toga promijenilo, i toliko toga pokrenulo. I s takvim dobrim, ma ne dobrim, sjajnim pojedincima kakve rijetko koja institucija ima. Ali takvih ima i drugdje … ponajprije u građanskom odjelu Državnog odvjetništva, da nije bilo njihova entuzijazma, znanja i istinskog domoljublja, ni Ministarstvo ne bi moglo toliko napraviti”, otvoreno je govorio Marić.
Tri zakona su promijenila sustav
“Kažu da je loš zakon najgori oblik tiranije. Ali dosadašnji Zakon o turističkom zemljištu iz 2010. je toliko loš da on nije najgori oblik tiranije, već najgori oblik anarhije. Po njemu, poznato je, niti jedna pravna radnja nije provedena , evo ni nakon deset godina.
Ali ovaj zakon je od esencijalne važnosti, zakon deanarhizacije, zakon za renesansu Hrvatske, jedan od najreformskijih zakona od osamostaljenja Hrvatske do danas.
Zakon o upravljanju državnom imovinom, Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnih prostora i Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu su ex cathedra primjer reforme, oni mijenjaju sliku Hrvatske, štite njeno vlasništvo, daju sigurnost poduzetnicima, potiču ekonomsku aktivnost i otvaraju prostor golemim investicijskim projektima. Reformu ne čini broj novih izmjena i zakona, već korjenita promjena na bolje. Ministarstvo državne imovine je s tri zakona korjenito promjenilo sustav, a u resoru s najviše izmjena i novih zakona desetljećima je sustav ostao gotovo isti
Samo bih na tri stvari skrenuo pozornost, prvo, postoji već velik broj tužbi između trgovačkih društava, jedinica lokalne samouprave i države,. Ne bi bilo dobro da tužbe protiv države ostanu i nakon primjene ovog zakona. Drugo, uredbu o cijenama i uvjetima plaćanja hitno u proceduru. I treće, neka novac ide u Fond za turizam, ali neka se Fond konačno osnuje, on je trenutno fantomska tvorevina.
I samo još da nam okolnosti dopuste vratiti se ekonomskom životu. Jer bez ekonomskog života izostat će i učinci ovoga zakona”, naglašava nekadašnji ministar državne imovine.
Ne ubijajte Hrvatsku
“A da bismo se vratili u stvarnost nije dovoljna samo reakcija Vlade. Svi zakupodavatelji, i privatni i državni, moraju se odreći zakupnine za sve vrijeme dok je onemogućeno poslovanje. Sve banke trebaju staviti moratorij na otplatu kredita i to beskamatno i bez naknada. Svi koji naplaćuju zakupninu i kamate u vrijeme neposlovanja ubijaju hrvatsko gospodarstvo, ubijaju ljude, ubijaju Hrvatsku. Oni su lišeni onog temeljnog ljudskog u sebi. Što znači odgoda s kamatama?
Poduzetnicima ništa, a bankama da će naplatiti više kamata nego bez moratorija. Poslodavac neće nikada nadoknaditi izgubljene prihode u periodu neposlovanja. Onda za taj period ne treba i ne smije platiti ni zakupninu ni kamate. Hoteli nam ne rade , restorani, frizerski saloni, butici, kafići, dućani….a poslodavci HEP-u moraju plaćati naknadu za snagu, naknadu za obračunsko mjerno mjesto, naknadu za poticanje obnovljivih izvora… Slično i Vodovodima, teleoperaterima, šumama, komorama…
HBOR ima kamate veće od komercijalnih banaka
Prestanite obračunavati fiksne troškove i naknade, dok nema poslovne aktivnosti. Fakturirajte samo stvarne utroške. Prestanite slati poruke da možemo više surfati za istu cijenu. Smanjite cijene i ukinite fiksne naknade. Ako to ne učine, i njima je od sudbine Hrvatske važnije uplatiti donaciju od nekoliko tisuća kuna i štititi se licemjernim humanizmom.
A tek HBOR, koji ima kamate veće od poslovnih banaka. Ako HBOR od danas pa nadalje bilo kojemu poduzetniku naplati kamatu veću od 2,5 posto, neka promijeni ime, nek se ne zove hrvatska, a kamoli banka za obnovu i razvoj. Tko će se danas razvijati kad ne možete poslovati uz kamatu četiri posto, u vrijeme kad pasivne kamate i nema?”, pita se Marić.
Prvi koji je komentirao Marićev govor bio je bivši ministar dr. Andrija Hebrang:
“Sad vidite zašto je morao otići najbolji ministar. Provodio je sve u korist Hrvatske, pa je morao nagaziti lopove. Lopovski lobiji su ga maknuli s naivnim obrazloženjem vlasništva kuće koju je pošteno platio. Uspavani narod ne prepoznaje znanje i poštenje i to je naš najveći problem”, napisao je dr. Hebrang.
M. Marković/Foto:pxll
