Svećenstvo SPC-a gazilo je kroz rijeke krvi kako bi postigli svoje zemaljske ciljeve, a nažalost ni danas nije drugačije. Ovom prilikom dotičemo se jedne veoma neugodne teme za SPC, a to je episkop Nikolaj Velimirović, piše Bojan Jovanović, bivši đakon SPC-a, poznatiji kao “otac Serafim”.
Jovanović je jedan od rijetkih pripadnika Srpske pravoslavne crkve koji je progovorio o ‘Sodomi i Gomori’ unutar te vjerske institucije. Piše o korumpiranosti, kriminalu razvratu, teroru i zavjetu šutnje.
U knjizi “Mafija u Crkvi” (Beograd, 2014.), on iznosi svoju šokantnu i traumatičnu ispovijest, dokazujući kako u toj instituciji konce vuče organizirana pedofilsko-homoseksualno-kriminalna mreža u koju su uključeni brojni episkopi i svećenstvo nižeg ranga, političari, intelektualci, kriminalci, a sve se odvija uz blagoslov patrijarha, Svetog arhijerejskog sinoda i Sabora SPC.
Ovaj put Bojan Jovanović piše o sumnji na ubojstvo episkopa Nikolaja Velimirovića, kojeg je 2003. Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.
Nikolaj Velimirović ( 1881. – 1956.) je bio episkop Srpske pravoslavne crkve, često je kritiziran zbog antisemitskih stavova iz razdoblja prije Drugog Svjetskog rata. O Europi je mislio kao o velikom zlu kojeg se treba čuvati, i prezirao je njenu kulturu, znanost, naprednost. Bio duboko očaran srpskom prošlošću nemanjićkog razdoblja pa je ona.
Unutar SPC-a nije mali broj onih koji misle da je ubijen u SAD-u 1956. godine. O tome Bojan Jovanović piše:
“Većina pravoslavnih Srba proživi svoj život, ne čuvši niti jednu riječ prijekora o bilo kojem patrijarhu ili pripadniku svećenstva. Ipak, zapisana povijest života svećeničke hijerarhije nimalo ne nalikuje slici o njima, a prave priče o hijerarhiji SPC spadaju među najiskrivljenije u povijesti religije, čast pojedincima.
Episkop Nikolaj Velimirović
O njihovim raskalašnim životima, seksualnim perverzijama i dopuštenju nepravde tek će se pisati.
Njihova izmišljena povijest u stvari povijest trgovanja svećeničkim položajima, obmanama, skandalima, nemoralnostima, agresijama, prevarama, ubojstvima i okrutnostima. Zato se prava narav Srpske pravoslavne crkve danas svjesno lažno prikazuje.
Mnogi od svećenstva SPC bili su ljudi najrazuzdanijih života. Neki su bili čarobnjaci (okultisti); drugi su bili poznati po buntovnosti, ratovanju, pokoljima, rasipnosti i trgovanju oprostima grijeha.
Treći čak nisu bili ni sljedbenici Hrista, već najiskvareniji zločinci i neprijatelji svake pobožnosti. Neki su bili deca svoga oca, Sotone, većina je bila krvavih ruku; neki čak nisu bili ni svećenici.
Pokušavajući ih portretirati s čistom prošlošću SPC je razvila doktrinarnu fasadu koja ih besramno i lažno prikazuje kao pobožne. U raznim razdobljima SPC često je bila tema najdubljeg poniženja, a vrhunac je u u 21. stoljeću kada su javnosti razotkriveni slučajevi svećeničke pedofilije. Oni koje danas zovemo tumačima hrišćanske kreposti bili su u stvari brutane ubojce.
Svećenstvo SPC-a gazilo je kroz rijeke krvi kako bi postigli svoje zemaljske ciljeve, a nažalost ni danas nije drugačije. Ovom prilikom dotičemo se jedne veoma neugodne teme za SPC, a to je episkop Nikolaj Velimirović.
Zatočeništvo patrijarha srpskog Gavrila i vladike Nikolaja Velimirovića za vrijeme njemačke okupacije najčešće se povezuje s njihovim tobožnjim stradalništvom, “mučeništvom za pravoslavnu veru i otadžbinu” i taj stav, premda bez ikakvog realnog osnova, danas, nažalost, dominira u našoj publicistici i historiografiji.
Štoviše, svaki pokušaj objektivne povijesti nauke da demistificira “mučeništvo” i “stradalništvo” i pokaže stvarnu sliku o njihovom zatočeništvu kako u okupiranoj zemlji (Rakovici, Ljubostinji, Vojlovici) tako i u Nemačkoj u logoru Dahau nailazi na žestoke osude Srpske pravoslavne crkve.
Fraza da je vladika Nikolaj mučenik i da je tijekom internacije i naročito tokom “zarobljeništva” u logoru Dahau bivao izložen najvećim stradanjima poput ranokršćanskih svetaca. Zapravo, tokom perioda od nekih četrdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata u našoj široj javnosti se zatočenje patrijarha Gavrila Dožića i vladike Nikolaja Velimirovića gotovo uopće nije spominjalo zbog ateističkog karaktera države i odnosa ove dvojice, a naročito vladike Nikolaja prema komunističkom režimu.
Naime, dok se patrijarh Gavrilo pokajnički vratio u zemlju 1947. godine, priznao Titov režim i ponovo preuzeo patrijaršijski tron, dotle je Nikolaj otišao u Ameriku i do svoje smrti 1956. bio ogorčen protivnik nove Jugoslavije.
Buđenjem velikosrpskog nacionalizma Miloševićevom instalacijom na vlasti sredinom i krajem osamdesetih, a naročito tijekom ratnih devedesetih godina, počeo se prvo u krilu Srpske pravoslavne crkve, a kasnije u celom društvu, preko tekstova pojedinih crkvenih velikodostojnika (Amfilohija Radovića, Atanasija Jeftića, Jovana Velimirovića, Artemija Radosavljevića), razvijati mit o svetosti vladike Nikolaja upravo na osnovici njegovog “stradalništva u zloglasnom logoru smrti u Dachauu”.
Kao što je našoj javnosti poznato, mošti vladike Nikolaja prenijete su 1991. uz veliku javnu pompu iz Amerike u njegovo rodno mesto Lelić kraj Valjeva, što je bio prvi korak ka njegovom kanoniziranju.
Dvanaest godina kasnije (2003.), usprkos mnogim kontroverzama vezanim za njegov ne baš svetački život i rad, pa i prvobitnom protivljenju samog patrijarha Pavla (“postoje neke okolnosti u njegovom životu koje zasad onemogućavaju da bude kanoniziran”), crkva će ga proglasiti za sveca, po značaju odmah do Svetog Save.
A u stvari episkop Nikolaj Velimirović kojim se danas “kiti” SPC nije bio njihov pripadnik. Odnosno, bio je do pojave komunizma, a kada je SPC potpala pod komunističku vlast, koja im birala patrijarha, episkope i podobno svećenstvo, Nikolaj je pošao u emigraciju i postao član Ruske Zagranične Crkve, ogranka ruske pravoslavne crkve, koja izbjegla iz Rusije nakon izbijanja Oktobarsko-boljševičke revolucije 1917. godine.
Razlog, jer su boljševici kao i Beograd dovodili svoje kadrove iz državne sigurnosti na visoke svećeničke položaje u toj organizaciji. Danas taj komunistički izdanak pod nazivom SPC, svojata i proglašava svetim Nikolaja Velimirovića, velikog antikomunista koji ih je nazivao “crvenima”.
Tajanstvena smrt Nikolaja Velimirovića
U nastavku pročitajte ulogu SPC-u u smrti episkopa Nikolaja Velimirovića. Autor teksta je moj subrat i suradnik svećenik Slaviša Lekić.
“Manastir Svetog Tihona u Južnom Kanaanu, Pennsylvania, bio je prebivalište vladike Nikolaja Velimirovića.
Službeno objava o okolnostima njegove smrti glasi: „18. ožujka 1956. Vladika Nikolaj je pronađen u Gospodu u svojoj ćeliji. Biskup je bio na koljenima, ispružen, s glavom oslonjenom na krevet. U ruci mu je bio molitvenik. Biskup je vodio sveti život i postupao sveto. Ovakvu biskupovu smrt mnogi vide kao svetu smrt, jer je kleknuo i molio se.”
Ali apokrifi koji su rasprostranjeni u srpskoj crkvenoj općini daje sasvim drugačiju sliku:
“Znamo da je prije tragedije biskupa posjetio muškarac obučen u mantiju. Razgovarali su dugo, do kasno u noć. Ujutro nitko nije vidio tajanstvenog posjetitelja, kao ni kofer koji je pripadao vladiki Nikolaju. Pričalo se da je biskup preživio šest pokušaja da sebi oduzme život, ali je od ovog sedmog doživio da bude tako bolno ubijen.
Igumanija Paraskeva je tvrdila da je tajanstveni stranac osumnjičen za ubojstvo, zapravo, klerik episkopa Dionisija. I kod nje je pokajničko pismo tog čovjeka, u kojem moli svetog Joanikija da se založi kod Gospoda, da mu se oprosti i oslobodi nekog svog strašnog grijeha. Igumanija je dodala i da je na usnama pokojnog biskupa bila pjena, poput otrovnog čovjeka.”
Vladika u Americi – po svjedočenju Majevskog i Cokića
Godine 1950. biskup je živio vrlo skromno u New Yorku. Trvenja u srpskoj emigraciji izražavali su „mahanjem pesnicama nakon borbe“, špijunskim spletkama i onim što je karakteristično za stanovnike Balkana, pronalazeći bar malo radosti života u izbjeglištvu u tuzi.
Episkop je tih dana dobio vijest o prometnoj nesreći koja se dogodila Vladimir Majevskom, profesoru Bogoslovije, koga je vladika poznavao od mladosti.
Majevski je prvi put došao u Srbiju da dobrovoljno stupi u srpsku vojsku tijkom balkanskih ratova 1912.-1913. Nakon balkanskih ratova vratio se u Rusiju, a početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, sada kao izbjeglica, vratio se u Srbiju, gdje je postao tajnik i bibliotekar patrijarha Varnave. U tadašnjoj Jugoslaviji je živio oko 25 godina, gdje se povremeno sastajao, bilo privatno, bilo po službenoj dužnosti, s vladikom Nikolajem.
Kada je nakon dva mjeseca liječenja Majevski prešao na kućno liječenje i vratio se u svoj stan, vladika ga je počeo češće posjećivati.
Vladika je imao osjećaj da ga bojkotiraju njegov narod i episkop Dionisije. Bio je to izuzetno težak udarac za vladiku Nikolaja i želio je da s nekim podjeli svoje mišljenje. Osim toga, nikada nije bio u isto vrijeme u izbjeglištvu iz svoje domovine, i prognanik i stranac svojim sunarodnicima.
“Imali smo i duge razgovore, biskup i ja.” Oboje smo bolovali od iste bolesti – nostalgije. Ali, naravno, i Gospod je mnogo stradao, a ja sam u izbjeglištvu oko 30 godina, tako da moja rana na duši više nije bolna kao kod vladike Nikolaja, koji je bio novopečenik, i njegova svježa rana. nesnosno krvario – napisao je V. Majevski.
Kada je Majevski došao da predaje u Bogosloviju u manastiru Svetog Tihona Zadonskog u Pensilvaniji, odmah je stavio na dnevni red pitanje da se Njegova Svetost Episkop Nikolaj pozove za predavača u našu Bogosloviju.
“I ubrzo, nakon toga osobno sam razgovarao s Bishopom o tome.” Bio sam zapanjen njegovom reakcijom, počeo je srdačno zahvaljivati i ponavljao kako mu je teško da se prema njemu ružno odnosi sadašnji vladika Dionisije.
Od rujna 1951. sretni smo zbog boravka vladike Nikolaja u našoj Bogosloviji. Biskup je predavao dogmatsku i pastirsku teologiju. A u jesen 1955. godine, nakon smrti našeg vladike Jone, koji je bio i rektor, jednoglasno smo izabrali vladiku Nikolaja za rektora naše Bogoslovije.
Manastirski kvart je bio vrlo slikovit, u daljini se jedva moglo vidjeti kako se pruža planina, a s nje spuštaju litice koje sežu sve do rječice i šumskog jezera, gdje je smještena dvokatna bijela kuća, a tu je proveo svoje posljednje godine vladika Nikolaj.
Ta kuća nema poseban arhitektonski dizajn i nije bogato uređena niti je novoizgrađena. Godine su ostavile traga na ovom usamljenom zdanju koje, iako ne blista svojim izgledom, ali je unutrašnjost opremljena praktičnim američkim komforom i drugim pogodnostima, neophodnim za život u domu.
Posljednjih nekoliko godina i ja sam živio u toj kući, ne samo pod istim krovom s vladikom Nikolajem, već, da tako kažem, “rame uz rame” s njim. Zato sam imao to zadovoljstvo iz dana u dan ne samo da izbliza promatram njegov život i rad, već i da provedem mnogo vremena s njim u nezaboravnom razgovoru, gdje mi je Vladika bezrezervno prenio svoja bogata duhovna iskustva i s velikim povjerenjem ukazao na mnoge životne nedoumice.
U Bogosloviji Svetog Tihonova episkop je predavao dogmatsko i pastirsko bogoslovlje. Njegova predavanja su zanimljiva i originalna, živahna i slikovita. Nastava se ne završava završetkom bogoslovije.
U posljednje dvije godine svog života biskup je preuzeo učiteljsku dužnost i treći predmet – homiletiku. Uoči svake nedjelje ili praznika učenici bi dolazili kod Vladike i držali svoju buduću propovijed. Tek nakon ispravljanja propovijedi sjemeništarac bi dobio dozvolu da istu propovijed javno drži u crkvi i na bogosluženju sljedećeg dana.
Posljednji dani i misteriozna smrt Svetog Vladike Nikolaja
Kao srpski episkop u SAD, Nikolaj Velimirović je nekoliko godina nakon rata bio aktivan u događajima srpske emigracije u SAD, kao rektor Bogoslovije u Libertyvilleu , a povremeno je predavao i na Akademiji Svetog Vladimira i na bogosloviji u manastiru Svete Trojice u Jordanvillu
Episkop Nikolaj se pedesetih godina prošlog stoljeća povukao iz javnog života i nastanio se u ruskom manastiru Svetog Tihona u Pensilvaniji, gdje je u manastirskoj bogosloviji predavao dogmatsko-pastirsko bogoslovlje i homiletiku, a kasnije (1955.) postao je rektor Bogoslovije. Majevski piše:
„Posljednjih godina života vladike Nikolaja u naš manastir (Sv. Tihon u Pensilvaniji) došao je jedan Srbin, novi emigrant. Bishop time nije bio posebno zadovoljan i otuđio se od njega, bez potpunog povjerenja. I eto, ovaj Srbin se – nakon odsustva više od godinu dana – iznenada ponovo pojavio s nama, u vrijeme ljute zime i velike oluje, uoči iznenadne smrti vladike, točnije u subotu 17. ožujka 1956. godine.
Zbog velikog snijega i nemogućnosti korištenja automobila, vladika se preselio na nekoliko dana u zgradu Bogoslovije, bliže manastiru i hramu. I uvečer te subote, nakon večere, uđe u sobe sjemeništaraca. S njima je razgovarao o liturgiji sutrašnje nedjelje, kada je sjemeništarac najstarijeg razreda morao propovijedati u udaljenoj parohiji. Vladika je ušao kod tajnika Bogoslovije i predao mu neke potpisane papire. Oko 10 sati uvečer bogoslovci su vidjeli Srbina kako ulazi u vladičinu sobu.
Nakon 11 sati vidjeli su ga kako ulazi u toalet s priborom za kavu, govoreći im da želi da skuha crnu kavu za vladiku. Bogoslovci su bili veoma iznenađeni što je pokojni vladika htio kavu, koju je u posljednje vrijeme po prporuci liječnika izbjegavao. Kada i kako je Srbin napustio vladiku, nitko nije vidio. Tu se završava sve što se zna o posljednjim satima vladike Nikolaja.
Sutradan, u nedjelju, 18. ožujka, svi sjemeništarci su s ocem inspektorom i pjevačima krenuli u 7:00 sati na misionarski put u daleku parohiju. A vladika Nikolaj je trebalo služiti u manastirskoj crkvi. U dogovoreno vrijeme zazvonilo je i u hramu su se spremili za doček episkopa. Ali on se nije pojavio pa je otac Vasilije otišao u bogosloviju i pokucao na vrata njegove sobe, ali nije bilo odgovora. Vratio se u manastir i obavijestio igumana; odlučili su da sačekaju biskupa.
I tek posle 15-20 minuta zazvonio je telefon: saznalo se da se eparhijski episkop srpski, koji se nikada ranije nije interesirao za zdravlje vladike Nikolaja, odjednom raspitivao za njegovo zdravlje… Svi u manastiru su bili iznenađeni, jer svi znao da Vladika Nikolaj nikada ranije nije ukazivao takvu pažnju.
Razgovarali su, razmišljali, a iguman je sam otišao u bogosloviju. Pokucao je na vrata, ali nije bilo odgovora i onda je na silu otvorio vrata. I vidio je ovakvu sliku: u odjeći za spavanje, biskup je ležao licem na podu pored kreveta s nogama prema vratima i glavom prema prozoru. Iguman je pritrčao i pokušao da podigne biskupa, ali je odmah primijetio da je mrtav.
Na njegovoj glavi se vidjela mala rana, a u ruci su mu bile brojanice koje su mu dale ruske monahinje. Iguman je istrčao iz sobe, pozvao je monahe i tajnika Bogoslovije iz manastira. Pozvali su liječnika iz obližnjeg mjesta, koji je konstatirao smrt, koja je nastupila nekoliko sati ranije. Uzrok smrti, bez obdukcije, nije mogao reći. (Srbi, koji su došli kasnije, tražili su da se ne radi seciranje).
Tijelo vladike Nikolaja prenijeto je u krevet i služen je prvi parastos. Obavijestili su našu mitropoliju u New Yorku i episkopa Dionisija u Libertvilu. Također, srpske crkve u SAD-u
Očekivao se dolazak Srba. Vladičino tijelo je po velikom snijegu odnijeto u manastirski hram i obučeno u odjeću. Drugog dana ujutro došao je i sam vladika Dionisije, koji nas je od prvog trenutka iznenadio u manastiru i Bogosloviji. U prisustvu monaha i sjemeništaraca, koji su se vratili, uz pokojnikov odar je uzviknuo: “Za života si me mnogo mučio… a poslije smrti si me natjerao da slučajno putujem”.
Zatim je s nekoliko Srba koji su putovali s njim utrčao u sobe vladike Nikolaja (u našem domu u Bogosloviji) i podvrgao ih potpunoj devastaciji: pokupili su kofere i sanduke, zgrabili sve što im je došlo pod ruku, a posebno bio zainteresiran za biskupovu prepisku i njegove bilješke. Ukrcali su ga na svoja kola i odvezli se…
Kada sam stigao, sobe vladike Nikolaja su predstavljale neopisivu sliku pustošenja: sve je bilo zbrkano, a stotine pisama, papira, kutija itd. ležale su na podu. Slika, kakvu u životu nisam video! A najtužnije je bilo što su tako postupili prema uspomeni i zaostavštini najvećeg pravoslavnog jerarha, velikog čovjeka Crkve i bogoslovske nauke.
Sve se to moglo dogoditi samo zbog mog odsustva. Da sam tu, osim doktora, ne bih nikoga pustio blizu vladičinog tijela, dok se ne pozove policija iz susjednog grada koja bi obavila uviđaj i zapečatila biskupove sobe.
Tada bi tek po odluci suda njegove sobe bile otpečaćene i sve detaljno zapisano, sređeno i evidentirano. Osim toga, apsolutno ne sumnjam da s takvim čovjekom, kakvog smo svi poznavali Vladiku Nikolaja, i s njegovim likom, ne može postojati pismeni testament u slučaju smrti, pa čak ni formalni testament. U to me uvjerava ne samo njegov karakter, već i druge okolnosti. Ali o tome drugi put.”
Zato se SPC-u ne smije vjerovati.
Bojan Jovanović, bivši đakon SPC-a/ Foto: Happy tv
