Umirovljeni karlovački novinar Milan Jakšić odlučio je reagirati na gostovanje potpredsjednika SDSS-a Dejana Mihajlovića u Podcastu Mrežnica.
Iznio je niz teza na račun Mihajlovićevog gostovanja – od prekomjernog hvaljenja šefa Pupovca do navođenja slučaja građana srpske nacionalnosti i njihovih teških sudbina.
Jakšić je radio u dnevnom listu „Vjesnik“ kao sportski novinar i politički komentator. Bio je dopisnik beogradske „Politike“ iz Slovenije, ljubljanskog „Dnevnika“ i frankfurtskog dnevnog lista „Vesti“ iz Hrvatske, suradnik Samostalnog srpskog tjednika „Novosti“ iz Zagreba i kolumnist magazina „Identitet“, urednik manjinskih emisija na Hrvatskom radio Karlovcu i Televiziji 4 rijeke, a suradnik je i portala „Aktiviraj Karlovac“.
U Beogradu je 2006. godine objavio u izdanju Medijske knjižare roman „Crni dani za bele konje“. Dobitnik je „Vjesnikove“ novinarske nagrade „Zvonimir Kristl“.
U svom reagiranju Jakšić tako navodi:
Izdvojit ću dvije teze Dejana Mihajlovića, karlovačkog dožupana i potpredsjednika SDSS-a, političkog nasljednika Milorada Pupovca, u posljednje vrijeme se može čuti – upadljivo odmaknute od vizionarskog pristupa koji bi mladi čovjek političkih ambicija, imajući generacijsku potrebu da bude poseban i originalan, ipak trebao postaviti ispred pretjeranog opreza što će reći kako se ne bi nekome zamjerio: ovaj put, dajući intervju Radio Mrežnici, očigledno upravo Pupovcu, pokvarivši vlastitu afirmacijsku priliku hvaleći svog vodju preko svake mjere.
Na balansu izmedju naglašene odanosti i jasno izraženog osjećaja za nevolje naroda kojem obadvojica pripadaju, dolazile one sa strane ili se dogadjale medju samim Srbima, teško da bi Mihajloviću i sam Pupovac previše zamjerio.
Dvije navedene teze zanimljive su utoliko što u svojoj razgrnutoj varijanti mogu bitno skratiti postupak ne samo dokazivanja brojnih devijacija i šokantnih situacija po svemu devastirane srpske manjinske zajednice – demografski, ekonomski, socijalno, politički, kulturološki… – dajući tako prednost mnogo važnijim temama nego što su izguravanje SDSS-a iz vladajućih kombinacija Andreja Plenkovića i prijetnje Ivana Penave srpskom tjedniku Novosti.
Mihajlović hvali Pupovčeve globalne političke uspjehe, pogotovo domaće mirotvorne, kako je rekao. Ispada da je predsjednik SDSS-a, u silnim godinama koliko se bavi politikom, spriječio u Hrvatskoj gradjanski rat svh protiv sviju. Mihajlović je mišljenja da Pupovac zaslužuje Nobelovu nagradu za mir, istovremeno relativizirajući njegov aktualni postizborni politički debakl.
Nikako da kaže što to korisnog rade
Ni na kraj pameti mu, medjutim, nije bilo objasniti svojoj sugovornici što je to dobroga napravio njegov stranački vodja izvan saborskog ambijenta, odavno prikladnog izuzetno važnoj karijernoj transmisiji bilo kojeg političara – učestaloj osobnoj vidljivosti. Nikako da kaže što to Pupovac, ali i on sam, korisnog rade tamo gdje su novinarima manje dostupni, gdje nije dovoljno samo raspravljati već se, zbog dobrih rezultata, pošteno i oznojiti: na Kordunu, Baniji, u Lici, Sjevernoj Dalmaciji, Zapadnoj i Istočnoj Slavoniji.
Takodjer je logično očekivati, kad je riječ o visokoj politici, informacija i o tome što je njihova stranka učinila tamo gore, na zajedničkim sastancima s vladajućom strankom, kako bi ljudi dolje bolje živjeli. Pa valjda mu je poznato da je već desetljećima, upravo 10 najnerazvijenijih općina u Hrvatskoj s većinskim srpskim stanovništvom.
„Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugog s visine samo onda kada mu pomaže da ustane“, prokomentirao bi Gabriel Garcia Marquez odluku pojedinih srpskih političara da više vode računa o svom što je moguće češćem pojavljivanju tamo gdje to djeluje popularnije nego kad se nadju medju običnim svijetom, pogotovo materijalno i socijalno najslabijim sunarodnjacima.
Kozmopolit ili domoljub?
Prva teza je: “Za Milorada Pupovca bi se sve prije moglo reći nego da je Srbin. Tom čovjeku su zasigurno država i društvo u kojem živi na prvom mjestu. Ispred nacionalnosti. Nacionalnost mu je ispred obitelji, a obitelj ispred njega samog.“
Druga teza je: „On je izuzetno demokratičan lider stranke. On svoje mišljenje nikome ne nameće. Jedino u čemu je isključiv to je poštovanje prava onih koji su slabiji.“
Što je Pupovcu prije obitelj ili nacionalnost, u kojoj mjeri ga po takvom ili obrnutom redoslijedu treba vrednovati, svatko razuman će se složiti, neka to ostane u domeni njegovih intimnih osjećanja. Neka to bude njegova obiteljska stvar. Ali kad je riječ o njegovoj navodno nadnacionalnoj poziciji prema državi i društvu, presvučenoj doboljubnom ili patrijotskom pozlatom, pitao bih Mihajlovića, je li u ovom slučaju odvojio državno od nacionalnog iz nekakvih Pupovčevih eventualno kozmopolitskih uvjerenja, ili je pohvalio svog stranačkog predsjednika kao osobu koja je spremna nacionalno žrtvovati u ime državnih i društvenih interesa, dajući, jednom prilikom, takvoj svojoj gesti i značajan povijesni karakter?
„Kad su me pitali u Bruxellesu poštuje li Hrvatska prava srpske nacionalne manjine, ja sam odgovorio da poštuje mada nije poštovala. Tako sam odlučio pošto je to bio zadnji uvjet za hrvatsko pristupanje Evropskoj uniji“, ovako je otprilike izjavio Pupovac. Je li to rekao dokazujući osobnom žrtvom koliko voli Hrvatsku, ili je takvim pristupom nastojao maksimalizirati SDSS-ov koalicijski potencijal, možda je u pitanju i jedno i drugo, vjerojatno je Mihajloviću bolje poznato nego meni jer mu je u stranci potpredsjednik?
Mihajlovićeva servilna magija
Pošto Mihajlović posebno ističe Pupovčeve iznimne moralne vrijednosti, pogotovo njegovu empatiju prema slabijima, interesira me vjeruje li on stvarno da je moguće relativizirati odgovornost politički najmoćnije osobe medju Srbima u Hrvatskoj za nestajanje naroda kojem i njih dvojica pripadaju, uskraćujući javnosti izuzetno teške životne činjenice blještavilom svog apologetskog iskaza. Vjerujući valjda da će rijetko tko, gledajući taj intervju i slušati što je u njemu izgovoreno, koristiti sunčane naočale.
Primjetio sam kako je ova Mihajlovićeva servilna magija na trenutak okamenila lice moje novinarske kolegice, vezala joj usta i podigla obrve na vrh čela. Dovoljno da čovjek shvati razloge njezinih valovitih reakcija. Pošto je Mihajlović, odgovarajući na pitanja i koristeći se taktikom glancanja Pupovčeve osobnosti i političke važnosti, često bio nedorečen, treba li se onda čuditi što se njegova sugovornica povremeno vraćala već prije toga postavljenim pitanjima? Moja kolegica je možda shvatila da se medju Srbima u političkom smislu sve vrti upravo oko jednog čovjeka, ili bolje rečeno, obzirom na ogromnu provaliju koja zjapi izmedju sveprisutne javne srpske političke prezentacije i njezinih manjkavih rezultata, dosta toga i oko njegovog malog prsta.
Navest ću i nekoliko primjera teških pojedinačnih i kolektivnih ljudskih tragedija unutar srpske manjinske zajednice, mada bi ih mogao nabrajati do sutra, koje se, bilo u istoj takvoj, ili sličnoj formi, pred sljepom, gluhom i neodgovornom politikom, dakako i takvim njezinim pojedincima, kao i jednako neodgovornim medijima, posebno ovdašnjim pojedinim srpskim, ovom zemljom provlače već više od 20 godina.
Niša od imovine
Prije dvije godine tjednik Nacional u dva je svoja broja za redom objavio analitički tekst o borbi brojnih srpskih obitelji za povratak otete im imovine, kvalitetno poduprt reportažnim prilozima i pojedinačnim izjavama. Posebno je pri tom apostrofiran slučaj Ljubomira Kasuma iz Benkovca kojem je uprava tog grada 1996. godine, na temelju Zakona o porivremenom korištenjiu napuštene imovine, oduzela imanje s dvije velike obiteljske kuće, prizemno s poslovnim prostorom, poseban objekt većinom namjenjen iznajmljivanju i veliki maslinjak. Kasumova obitelj je prije rata samo od najma poslovnog prostora imala mjesečnu zaradu od 4000 njemačkih maraka. Vrijednost imovine je tada bila najmanje 1.500,000 evra. Koliko ovog trnutka vrijedi ta imovina, koliku je dobit Kasum izgubio zbog toga što toliko vremena nije bila u negovomj posjedu, iznos je sigurno od kojeg bi se čovjeku u glavi gadno zavrtilo.
Grad Benkovac je, medjutim, protuzakonito, svu tu imovinu prepisao na sebe i prodao jednom čovjeku iz Zadra za 190.000 kuna. Kasum se žalio općinskom sudu i dobio spor, ali taj sudac je smjenjen i novi sudac je presudio u korist uzurpatora imovine. Zatim se Kasum žalio Županijskom sudu u Zadru koji je takodjer presudio u njegovu korist, ali je i taj sudac smjenjen i novi sudac opet stao na stranu osobe koja je Kasumovu imovinu kupila od općine Benkovac. Kasum je zatim pravdu potražio u Bruxellesu od kuda je stigla prijetnja Hrvatskoj, ili će tom čovjeku i svim ostalim vratiti sve što im je oduzeto ili neće moći u EU?
Kasum je potom, na žalost, samo na trenutak osjetio svijetlo na kraju tunela: Vrhovni sud Republike Hrvatske, prije 10 godina, donio je presudu u njegovu korist, ali do danšnjeg dana, nakon 28 godina koliko traje ova slučaj, imovina obitelji Kasum nije vraćena. Evo kako je tjednik Nacional, prije dvije godine, posvetivši se toj vrsti kriminala, najviše upravo opljačkanom Kasumu, u svemu tome opisao ulogu Milorada Pupovca:
„Milorad Pupovac u svibnju 2014. održao je konferenciju za novinare i na njoj, u povodu slučaja Petra Kunića, izjavio kako ‘hrvatski sudovi sude po nacionalističkim kriterijima, pristrano i etnički motivirano, i Hrvati su u tom procesu zaštićeni, a Srbi potpuno obespravljeni.’ ‘Sramim se toga kao čovjek, ali i kao političar koji je omogućio da Hrvatska uđe u EU. Ako država ne zaustavi takvu praksu, mi ćemo zaustaviti državu’, rekao je Pupovac.“
Nacional potom nastavlja: „Nisu zaustavili ništa: Pupovac je već gotovo šest godina koalicijski partner u vladajućoj koaliciji, a Kasumov slučaj neriješen je do dana današnjeg: sve mu je oduzeto i nikada ništa nije dobio osim, posve cinično, uvjetnog zatvora i tužbe za odvjetničke troškove. Kasum je razočaran ponašanjem Milorada Pupovca kojega poznaje još iz djetinjstva, pa kaže kako je Pupovac, na putu iz škole, bicikl ostavljao pred kućom njegova djeda. Jednom je Pupovac njegov slučaj spomenuo u Saboru, a jednom su imali zakazan sastanak u uredu Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu.
No kada su Kasum i njegov punac Gligorije Rnjak došli na taj sastanak, doputovavši iz Benkovca puni nade, Pupovac je, navodno, žurno izjurio iz ureda, s objašnjenjem da ima ‘važan sastanak’. ‘Ostavio nas je same s tajnicom. Nismo mogli vjerovati’“, kaže razočarano Kasum, koji je svojevremeno uvjetno osudjen jer je, u okolnostima kada je protiv njega korištena ovrha, svoj dio imovine pravno izdvojio od bratovog dijela kako bi od ovrhe barem njega spasio.
Blamaža u Veljunu
Veljunski kraj, uronjen u bujno zelenilo i presječen jednim svojim dijelom rijekom Koranom, vizuelno djeluje kao idealno mjesto za život i velika turistička postignuća. Na žalost, 30 godina nakon rata, još uvijek spada medju najzapuštenije dijelove Korduna, a nije moralo tako biti. Još sredinom 2000-tih, njegovi su mještani predložili obnovu škole, uzdajući se pri tom najviše u Srpsko narodno vijeće i Prosvjetu, takodjer i grad Slunj kojem Veljun administrastivno i pripada. Imali su, Zakonom o obnovi, propisana tri učenika.
Takodjer i naznake da će ih biti više, zaživi li taj projekt. Čuli su za takvu ideju i u japanskom veleposlanstvu u Zagrebu, podržavši je donacijom: najprije novčanim iznosom za uredjenje prizemlja škole, dvije učionice, zbornice, prostorije za SKD Prosvjetu, Mjesni odbor i uredjenje sanitarija. Kad to bude završeno, rekli su Japanci, obnovit ćemo ambulantu, pet stanova za učitelje i sportsku dvoranu. Objekti nisu bili uništeni, već jako zapušteni. Zadatka obnove prihvatila se Prosvjetina centrala u Zagrebu tako da je novac njoj i uplaćen.
Dodjelila je gradjevinske radove firmi s jednim zaposlenim koja takve poslove uopće nije radila, ona je opet posao prepustila izvodjaču koji posao ne samo da nije dovršio, nego i ono što je napravljeno doslovno je propalo, veoma brzo zaraslo u korov. Iz knjige izvedenih radova, koja mi je bila dostupna kad sam o tome pisao tekst za magazine Identitet, vidljivo je bilo kako je, napuhavanjem cijena novac, namjenjen obnovi škole, negdje nestajao. Čak su s gornjeg kata skinuti prozori i postavljeni umjesto lošijih u prizemlju zbog čega je, kad je padala kiša, voda curila kroz ogoljena okna po novom parketa u prizemlju, potpuno ga uništivši. Mada je novac bio osiguran za sve, i gornje i donje prozore. U knjizi izvedenih radova u rubrici “nadzor”, nije bilo ničijeg imena i prezime. Nadzora, dakle, uopće nije bilo.
Kakvu metodologiju je vodstvo Prosvjete smislilo umjesto stručne kontrole radova objasnio mi je Mileta Stipić, u to vrijeme predsjednik veljunskog Mjesnog odbora:
„Vodstvo Prosvjete je na kraju od mene tražilo da im kažem je li sve uradjeno kako valja iako to nije moja struka. Tražili su takvu ocjenu kako bi isplatili izvodjača radova a ja sam im odgovorio da mogu vidjeti što je uradjeno samo onako odoka, ali da se o kvaliteti tih radova ne želim izjašnjavati. Čak su tražili da kažem kako je posao završen iako se i golim okom moglo vidjeti da nije završen. Da je bilo nadzora vjerojatno bi i neke cijene materijala drukčije izgledale. Ne bi se toliko razlikovale od stvarnih cijena.“
Atsushi Saito, u to vrijeme veleposlanik Japana u Hrvatskoj, ispričao mi je svoju verziju nesretne veljunske priče. Poklapala se s pričom Milete Stipića i mojim istraživanjem. Liječio se u Tokiju i kontakt smo imali internetom. Japansko veleposlanstvo je, prema njegovim riječima, s veseljem prihvatili ideju o obnovi škole ali i dodao kako mu se to što je doživio s vodstvom srpske kulturne ustanove u Zagrebu, nigdje prije nije dogoilo. “Pošto primatelj donacije do sada nije dovršio projekt i nije otvorio školu poslali smo pismo SKD Prosvjeti da izvrši svoje obaveze iz ugovora, ili vrati veleposlanstvu novac, ali nismo dobili odgovor od njih. Takodjer želimo podsjetiti kako vodstvo Prosvjete u jednoj ranijoj prilici nije došlo na sastanak u Veljun kada smo se dogovorili za zajednički obilazaka radova na obnovi škole“, navedeno je u izjavi Veleposlanstva Japana objavljenoj u Identitetu.
Zagrebačke Novosti, list SNV-a, za propast ovog projekt okrivile su upravu slunjske osnovne škole, pošto je njezina obaveza bila preuzeti obnovljeni objekt, optužujući je da njezini čelni ljudi to nisu htjeli učiniti. Ali ništa nisu napisali o graditeljskom diletantizmu, neodgovornosti pojedinaca koji su, prema ugovoru s Japancima, morali najkasnije za jednu godinu završiti obnovu škole, manjku osjećaja za važnost tog strateškog zahvata vodećih ljudi srpske manjinske zajednice i nestanku oko 40.000 eura, koliko su Japanci izdvojili za tu investiciju. Mileta Stipić tvrdi: “Slunjani nisu pokazali interes za obnovu škole, ali nisu imali što ni preuzeti pošto njezina obnova nikada nije dovršena.”
Propao je jedan pilot projekt, dakle nešto za što su Japanci, sigurno ne onako napamet, procjenili da bi se uspješno moglo, korak po korak, izvesti i u nekim drugim sredinama. Smatrajući zbog toga koliko je značajan uspjeh prvog takvog primjera. Najvažnje je ovdje, zapravo, pitanje, gdje je u cijeloj toj priči bilo Srpsko narodno vijeće, njegov Centar za razvoj, pošto je sveukupna egzistencijalna strategija neke države, u ovom slučaju i jedne od njezinih manjinskih zajednica, ključna obaveza institucija s mnogo širim mogućnostima djelovanja nego što to može biti kulturna ustanova?
Višegodišnje batinanje
Nedavno sam nazvao Dušana Narančića, koji živi sa suprugom Mirom i devetero djece u selu Doljane, općina Otočac. “Nisam kod kuće, u Rijeci sam, u bolnici, oborio me drugi infarkt”, jedva čujnim glasom mi se javio moj dugogodišnji prijatelj. Narančići su stigli kući iz izbjeglištva prije 15 godina.
Uselivši odmah u kuću, koju im je država izgradila, jer stara je izgorila, jedno vrijeme se dalje s mjesta nisu mogli pomaknuti. Pompozno su dočekani, uslikali se s njima domaći lokalni i hijerarhijski više postavljeni srpski političari, obećali svašta čega se tog trentka sjetili i odmah sutra sve to zaboravili. Nakon što im je, jedva nekako, nakon izvjesnog vremena, dolepršalo nekoliko pilića, poklon Crvenog križa iz Otočca, poslala im je i Općina Vrhovine novac za kravu.
Redovno im je pomagao samo Dušanov brat koji živi u Rijeci, onoliko koliko je to bilo moguće obzirom da se radi o velikoj obitelji. Narančići su bili gladni, potišteni, djeca blijeda, boležljiva, plačljiva, roditelji pod stresom… Puno ih dvorište bez trke i smjeha, primjetio sam kad sam prvi puta došao kod njih. “Zvao sam svoje, koga ću drugog. Računam, pa valjda svome pomoći – Srpsko narodno vijeće, molio ih da mi pomognu. Obećali su da hoće… Ali mjeseci i godišnja doba prodjoše a njih još ovdje nisam ugledao”, požalio mi se Dušan.
Tako još uvijek traje, nikada do sada koru kruha SNV im nije donio, nikada nitko iz Zagreba da ih posjeti, pita ih kako im je, što im treba? Srećom srpska dijaspora ih je izvukla iz bijede. Skupljenim novcem iz cijelog svijeta izgradjena im je velika štala za stoku i sijeno, kupljene ovce i koze, motorna pila i traktor s priključcima. Obradjujući zemlju priskrbili su i sve ostalo što im je trebalo: kukuruz, djetelinju, krumpir, voće, povrće, pčele, još nekoliko krava, svinje … Za tri do četiri godine više im ničija materijalna pomoć nije trebala.
A onda… Drama, koja je sve do nedavno trajala 11 godina. Država je dva kilometra od njihove kuće naselila jednu romsku obitelj, Dušan kaže da ih ima oko 20, čija su djeca u školskom autobusu Narančićevu djecu tukla cijelo to vrijeme. Jednom djetetu je slomljena ruka, drugome je otkinuto pola uha, djeca su krvava dolazila kući, izgrebena, oči su im bile prekrivene modrim oteklinama…
Na svaki Dušanov poziv došla bi policija, napravila zapisnik i u tom razdoblju Državnom odvjetništvu podnijela oko 40 kaznenih prijava. Cijelo to vrijeme, svih 11 godina, ni jedna optužnica protiv nasilnika nije podignuta. Na to su području nastanjene i druge romske obitelji. S njima su, medjutim, njihovi susjedi zadovoljni. Dušan se ponovo obratio Srpskom narodnom vijeću za pomoć. Razlog je ovaj puta bio teror kojem je njegova obitelj bila iizložena:
“Zvao sam i dobio Sašu Miloševića, bliskog suradnika Milorada Pupovca. Rekao sam mu, kažite gospodinu Pupovcu nam se ovdje dogadja. Smatrao sam da nam on može najviše pomoći pošto je njegova stranka u koaliciji s vladajućom strankom. Pa jedino Vlada može natjerati Državno odvjetništvo da mi zaštiti djecu, rekao sam mu. Ali dalje je bilo kao da uopće nisam zvao. Ponovo sam pokušao iz straha da mi djecu ne pobiju. Opet ništa. Jedanaest godina, svaki dan, moja žena i ja strepili smo hoće li nam se djeca živa vratiti iz škole. I onda je stigla do tada najopasnija pretnja njegovoj djeci: “Moj otac ima pištolj, pobit će vas sve od reda.”
Dušan je istog trenutka nazvao policiju koja je odmah došla, oduzela tom čovjeku pištolj i uhapsila ga. Ravnateljica osnovne škole u Otočcu potom je donijela odluku da svaki mjesec za Narančiće izdvoji novac za gorivo kako bi Dušan sam vozio djecu u školu. Davno je shvatio i razlog tog nasilja. Dogodilo se to upravo u vrijeme kada je agresija prema njegovoj djeci bila najžešća. Tada još naoružani susjed predložio mu je: “Prodaj mi kuću i zemlju i problem će biti riješen.”
Čovjek u svinjcu
Jedno vrijeme sam pisao pisma pojedinim redakcijama, navodeći odlomke tekstova koje sam prethodno objavio u magazinu Identitet, posvećenih tragediji Milića Savića iz Vojišnice, koji je, nakon što se vratio iz izbjeglištva, pet godina je živio u svinjcu veličine 2,5×3 četvorna metra. Ponovo ću zato napisati kako se ovdje ne radi o metafori, pošto je netko očigledno zaboravio kako je Savić ispunio uvjete da mu se obnovi izgorjela kuća, predao je i svu potrebnu dokumentaciju. Takoder ću podsjetiti i na njegov pokušaj da dodje do privremenog smještaja, najprije tako nešto zatraživši od Općine Vojnić, tada je tamo vladao SDP, ali nije uspio. Potom je, kao i Narančići, zatražio pomoć SNV-a, rezgovarao je telefonom, kako mi je rekao, s Miloradom Pupovcem. “Bez rezultata”, dodao je.
Nakon što se Savić popeo po električnom stupu kako bi na svinjac prikopčao žicu, iz općine su mu najprije zaprijetili zbog kradje električne energije, a onda mu odlučili oprostiti jer je prihvatio plaćanje struje za koju mu je zimi trebao iznos cijele njegove mirovine. Kada bi netko općinskim vlastima prigovorio, čuvši prije toga kako iz tame jednog svinjca svijetle oči žvog ljudskog stvora, lokalni političari bi pokušali spasiti svoju savjest tako što bi se pravili kako ništa ne znaju o Savićevoj električarskoj hajdučiji i uzurpaciji obližnjeg hidranta za vodu iz kojeg je taj nesretni čovjek do svog doma povukao gumeno crijevo. “To što su mi oprostili avanturu s banderom i cuclanje šlaufa, kao što to radi lopov kad krade benzin, trebalo bi me valjda doživotno prikovati za svinjac», pričao mi je Savić o kompromisu koji mu je ponudila lokalna vlast.
Odlučio sam zato povesti sa sobom snimatelja, nije bilo slobodnog pa je taj posao obavio novinar Mladen Postruonik, jer tada sam uredjivao manjinsku emisiju na TV četiri rijeke: otišli smo kod Savića i napravili reportažu. Nakon što je objavljena, bio je 10 mjesec 2009, nazvao sam osobe odgovorne za obnovu u nadležnom ministarstrvu i Uredu za obnovu i rekao im: Zbog priloga o Miliću Saviću telefoni nam u redakciji satima zvone. Ako do kraja studenoga ove godine ne izgradite tom čovjeku kuću, jer ovu zimu u svinjcu sigurno neće preživiti, svaki dan ćemo emitirati reportažu o njemu. Radovi su počeli već tjedan kasnije i kuća je dovršena u dogovorenom roku. Medjutim, polovicom iduće godine, iscrpljen neimaštinom u kojoj je živio, Milić Savić je teško obolio i preminuo.
Milan Jakšić, novinar u mirovini
