Preminuo je glasoviti novinar Jovan Hovan, jedno od najduhovitijih i najubojitjih pera Vjesnikove kuće uopće. Vijest o odlasku velikog novinara objavio je njegov prijatelj Boro Vučković.
“Sad sam saznao da je danas u bolnici u Zaboku umro moj dragi prijatelj, sigurno jedan od najboljih novinara “Vjesnikove” kuće Jovan HOVAN. Svi mi, njegovi prijatelji, jako smo tužni”, objavio je Vučković.
Hrvatsko novinarsko društvo na svojim je internetskim stranicama u utorak objavilo in memoriam u kojem stoji da je Jovan Hovan rođen 1937. godine u Mataruškoj Banji u Srbiji, a školovao se u Kraljevu.
– Nastavio je obrazovanje na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje se i počeo baviti novinarstvom honorarno surađujući u NIN-u, Večernjim novostima i novosadskom Dnevniku. Kasnije odlazi u Zagreb gdje u Vjesniku 1966. zasniva i radni odnos.
U početku je pratio sudska zbivanja, ali ubrzo je počeo raditi reportaže. Bavio se običnim ljudskim sudbinama i događajima, čiji su protagonisti bili nepoznati mladi ljudi sa svojim tugama, bitkama i životima iz suterenskih stanova s obiteljskim tragedijama. Serijal tih reportaža izlazio je u Nedjeljnom Vjesniku. Radio je i u Vjesniku u srijedu, a jedno vrijeme bio je i glavni urednik lista za mlade ZOV. Nakon gašenja lista ponovo je u Vjesniku u srijedu i u matičnoj redakciji.
Tijekom tih godina surađivao je i u brojnim drugim novinama i časopisima: Slobodnoj Dalmaciji, Delu, Vikendu, Svijetu, Večernjem listu, Areni, Novom listu itd. Nakon novnonastalih promjena devedesetih kao nepodoban dobiva otkaz u Vjesniku, iako je više bio Slovak nego Srbin.
Kasnije je surađivao i imao kolumnu u Jutarnjem listu, a bio je i stalni suradnik stručnog časopisa HND-a Novinar – piše na stranicama HND-a.
Nagrada za životno djelo Otokar Keršovani dobio je 1999. godine, a još 1973. godine nagradu Zlatno pero godine za rad u redakciji Vjesnik u srijedu (VUS), a u svojoj bogatoj novinarskoj karijieri bio je i predsjednik Sindikata novinara Vjesnika.
U spomen na Jovana Hovana donosimo njegovu kratku priču o “Bez rakije razgovora nema“
Volite li rakiju? Ja da. Kod nas u kući, i kad ničeg nije bilo, bila je barem boca s rakijom, pa ako gosti iznenada dođu, ili bane poštar s važnom pošiljkom, policajac da nešto provjeri, susjed da nešto zatraži ili pozajmi, da ih imate čim ponuditi i poslužiti (….)
Ja, otkada znam za sebe, znam i za rakiju. Kad sam bio mali moja baka Ana Papoček rekla je: “Daj mu je sada, pa neka mu ogadi za cijeli život.”
O, to je bila najveća zabluda u njezinom životu – ja od tada ne mogu bez rakije.
Bez rakije se ne ide ni na svadbu, ni na slavu, ni na vjenčanje, ni na krstitke, ni u vojsku, ni u rat, čak ni u zatvor, što netko rekao: bez rakije razgovora nema. I mnogi od nas čim se probudi, hvata se za bocu, kao neki za duhan ili za oružje ili za nečiju ruku, koji ne spavaju sami. Jesen je njezino pravo vrijeme, kad se uz one kotlove za pečenje sjedi i vode dugi razgovori. Tu se smjenjuju ministri, obaraju vlade, kroje granice, razrješuju sukobi, mire susjedi, i to traje dok ne potječe ona bistra tečnost, koja se pobožno prinosi ustima kao za pričest.
Naravno, da svaki majstor ima svoje tajne, zato nikada nećete naći dvije iste vrste rakije kod različitih domaćina; ni po snazi, ni po okusu, ni po boji u čaši, kakvu viski nikad ne može imati. Grije ona kao dobar drug. I kad smo negdje daleko u svijetu, sanjamo i želimo tu vatrenu tečnost koja nam svojim kapima donosi i oživljava čitavu zgradu uspomena.
Rakija se iz čaše može piti iza svakog, vino samo iza nekog a voda ni iza koga, ali i tu dobro je znati mjeru: jedna čaša je dovoljno, dvije su previše, a tri su premalo.
Rakija je našla svoje mjesto i u svijetu vica. Tako jedan seljak tvrdi, da je rakija bolja i od samog Boga!
− Ne luduju, magare jedno − korio ga je pop Simo − kako će rakija biti bolja od Boga?
− Bolja je, nego što! Rakija uzme čovjeku pamet, pa mu je opet vrati, a kome Bog jednom uzme pamet, više mu je nikad ne vrati.
Naš čovjek u Moskvi
Postoji i priča o tome, kako je naš čovjek otišao u Moskvu, želja mu je bila da vidi Lenjina. Došao na Crveni trg, a tamo red “sve do Kijeva”. Nije mu se dalo čekati, pa krene pravo na vrata, gdje ga zaustavi stražar s pitanjem:
− Kuda?
− Hoću da vidim Lenjina!
− Nazad! U red! – tvrdo će stražar.
Seljak otkopča bundu i pokaza dvije boce rakije.
− Jedna je za tebe, druga je za komandira straže – nudi seljak. – Samo hoću da vidim Lenjina.
− Seičas! – reče stražar i ode nekuda. Uskoro se vrati i saopći seljaku:
− Naš komandir Serjoža pita hoćete li da uđete unutra ili da vam Lenjina donesemo ovdje, pa da ga vidite?
