Ministarstvo znanosti i obrazovanja izradilo je kurikulum za novi izborni predmeta pod radnim nazivom Kritičko mišljenje, koji bi bio alternativa za učenike koji ne upisuju konfesionalni vjeronauk, te ga je uputilo u javnu raspravu. Novinar i pisac Vedran Kukavica kritizirao je uvođenje novog predmeta “kritičko mišljenje”.
Ne mogu vjerovati u kakvu li su se samo budalaštinu upleli naši kurikulni mudraci s ovim novim osnovnoškolskim predmetom “kritičko mišljenje”?!
Doista: zar nema drugog načina da se honorira tih desetak sveprisutnih bezveznjaka, zabezeciranih tvoraca ovog novovjekog TIPSS-a (recimo nek’ se zove TIPKA (Teorija i Praksa Kritičkog Ateizma)) te još parsto nesretnjaka koji će predavati to ništa, praviti od sebe budalu i omogućavati taj nekakav idiotski balans prema vjeronauku u ovom našem bolesnom postsocijalističkom društvu lišenog svakog priključka na suvremenost?
Krenulo je, podsjetimo se, od zajapurene šačice roditelja koja ne želi da im djeca idu na vjerunauk, pa se učas u našoj nazovi javnosti dospjelo do segregacijskih prispodoba, pričinjalo se da proganjana nevjernička nejač hoda krajcima školskih hodnika s trakama oko rukava, kisne ispred škole, džizja da im se uzima, tipa “pola sendviča” na velikom odmoru, povazdan ugnjetavane da su te ateističke zdrave snage od zajapurene katolibanske militantne mladeži … Mo’š mislit, tuge đačke velike: imati slobodan sat?!
I umjesto da se održava taj zgodan privid kakve-takve žrtve – jer s ukidanjem vjeronauka očito zasad n’a bu išlo – sad će se čitava ta stvar naših naprednjaka razgolititi pokazujući koliko je moći i koliko gluposti na toj drugoj kak’ti kritičkomislećoj, ustvari palanačkoj i džabalebaroškoj strani koja vazda vlada hrvatskim društvom.
Naime, koji komad budaletine, kurikulne ili svake druge, koji deficit akademski općeuljudbeni moraš imati, koji kontraš lišen ikakva razumna cilja moraš biti da bi krenuo izmišljati i razmišljati u 2022. godini “što bi to bila zamjena za vjeronauk”?!
Zamjena za vjeronauk je ništa ili sve, svakako ne to nešto, nešto posebno, manje ili više kritičko, neki taj zamišljeni supstrat protuvjere koji nam nameću. Zamjena za vjeru nije nevjera, i “ne biti vjernik” nije kurikulno sjeme iz kojega će išta niknuti.
Da vam pomognem: ovo je kao kad bi se koji postratni funkcionar s tandžarom iza vrata pitao gdje u vrijeme te njihove mise da idemo mi ateisti, koje bi to bilo pristalo mjesto, nevjernički lokalitet, i treba li možda to nekako propisati? Pitanje je posve idiotsko te čak ni komunisti nisu održavali sastanke u vrijeme crkvenih obreda, trijezneći članstvo od ‘opijuma za narod’, kako onaj reče.
Ljudi koji ne pripadaju vjerskoj zajednici idu gdje žele, jedino gdje ne idu je crkva ili džamija. Idu recimo u krčmu preko puta svetištu, ali svejedno ne vjerujem da konobarovo prepričavanje sinoćnjeg nereda ili analiza palog listića na kladari ima za njih nekakav euharistijsko-supstitucijski status. Primjerice: nevjernik mog tipa baulja po planinama, ali ja ne mislim kako bi navlačenje dereza ili izvrtanje krpelja iz guzice trebalo biti zamjensko, kritičko školsko gradivo za nas ateiste.
Hoću treći: ne može se sadržaj formirati na negaciji, NeMačka nije pas. Nevjerništvo nije supstancijalno, i ateizam, taj “bolan krik nevjerujućeg”, nije put u reformu obrazovanja, to je tek karikaturalno skidanje tuđe zastave s jarbola bez svoje u drugoj ruci. Odsad znači imamo predmet Ništa, kurikul je kul!
I što ćemo predavati? Sve! Točnije Sve Osim! To je predmet?! Nostalgija olinjale praksisovske starčadi je predmetnuta pred nedužnu djecu.
Idiotski naziv “kritičko mišljenje”, to šesdesetosmaško okasnjelo rukobluđenje ocvalih postmarksista izaziva u svojoj tupavosti umalo fizičku bol. Što li je tu kritičko, što li je novosuprotno otkriveno? “Suprotna” od nauka vjere je biologija kad predaje Darwina, fizika kad tumači kako je svijet nastao tako da je eksplodiralo Ništa, hrvatski jezik i književnost u kojemu se čita neznabožačka, perverzna hrvatska petparačka literatura i koješta drugoga, pa što onda?! Trebaju li sad djeca vjernika nositi čepiće za uši ili sjedit na hodniku? Konkretnije: hoće li mudri tvorci reforme počupati te najbolje “najkritičkije” dijelove obrazovnog sadržaja i prebaciti ih sebi u taj novi super-predmet?
To bi bilo pošteno, ali ujedno bi i pokazalo da takvi dijelovi već postoje, da je zapravo čitavi obrazovni program stvoren nasuprot vjeronauku i da tako valjda mora i biti, zar ne, jer napokon vjernik ima crkvu i obitelj, nevjernik kafanu i planinu.
U Hrvatskoj gdje nevjernik vjernika ne tolerira i ne razumije, gdje se Crkva od jugofila mrzi jer je čuvala hrvatstvo, rušila jugoslavenstvo – isto tako bi mrzili i ribolovno društvo ili udrugu skupljača ptica pjevica jer to nije sadržajni nego organizacijski prijezir – u toj Hrvatskoj bi, ako je već tako, trebalo napraviti pravi kurikulni presedan svjetskih razmjera.
Naime, trebaju nam dva predmeta, ali ne vjeronauk i kritičko mišljenje, nego prava čista opreka: tipa teizam i ateizam, uvjeravanje i razuvjeravanje. Zvuči prebanalno i prejednostavno da bi se prihvatilo, a osim toga svaki papak u nas mora zaraditi par tisuća kuna na strategijama, a ovdje toga nema.
Nu, situacija bi bila čista, jedni bi predavali vjerske sadržaje, povijest, konfesijska mimoilaženja – sve ono što se radi i danas, ali ubuduće rasterećeno “oprekom” u susjednoj učionici gdje bi se razuvjeravalo, čitalo odbačenike od Crkve (jer Crkva je toliko velika da njezini otpadci tvore čitava područja znanosti).
Znači, kritičko mišljenje na obje strane, jer svako je mišljenje kritičko i jedino se u nas elita kiti pleonastičkim nazivljem. Kritika u obje učionice jer iako nisu dvije matematike u ovoj stvari nismo načistu, i ovo je život prepun propitivanja koji mi svi živimo, priznali ili ne, pa da se zarana krene.
Napokon, nije li vrijeme i da se iziđe iz iluzije da su djeca koja idu na vjeronauk budući vjernici te da oni novi kritičko misleći nesretnici nisu? Otvorite vrata tih dviju učionica pa da djeca šetaju gdje ih je volja, nek i nastavnici koji gube ili dobivaju vjeru ili otupljuju kritičku oštricu zamjenjuju mjesta, jedno polugodište jedno, drugo drugo, zašto ne? Kad najveći ljudi prirodnih znanosti pronađu vjeru slomljeni teškim pitanjima, a poglavari Crkve nalikuju na latinoameričke NGO lidere, pa zašto očekujemo od djece i nastavnika da u ovom najnovijem suludom segregacijskom pothvatu u Hrvata budu vojnici svojih strana?!
A bilo bi to i praktično: na kraju 8. razreda bi učenik zaključio želi li primiti sakrament Krizme i to bi bio lijep znak povjerenja u našu djecu. Ionako se uvijek piše o onima na vjeronauku koji kao “moraju” u crkvu po sakramente, a sad ćemo evo napokon biti u prigodi pomisliti i na one koji bi možda išli, ali eto nisu školovani, pripravljeni za Potvrdu, završili Kritičko, diskvalificiraše se! Da su sjedili u hodniku, možda bi im se nadolazak smjernosti i priznalo, ovako iz suprotna tabora, ubuduće neće ići.
Naravno da se to s dva posve otvorena predmeta vjera / nevjera neće dogoditi. To bi djecu, reći će, zbunilo. Bolje da se razilaze kad zazvoni po načelu koji je jedino poznat tupanima kojima nekritički povjerismo kurikul.
Vedran Kukavica/Foto: hrt
