Ususret donošenju Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, čiji je konačni prijedlog Vlada nedavno uputila u Sabor, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Srpsko narodno vijeće pokrenuli su medijsku kampanju “Pravda za žrtve”. Vesnom Teršelič o tome je govorila za portal Novosti
Svojevrsnu satisfakciju Glavašu nedavno je pružio spomenuti predsjednik Milanović, koji mu je vratio oduzeta odlikovanja. Je li vas iznenadio taj potez?
Taj potez me šokirao. To je bila pljuska žrtvama. Oni koji su uspjeli ostati u Osijeku i koji su tamo živjeli i za vrijeme prvo neuspjele, a zatim uspjele istrage, to nikako drugačije ne mogu tumačiti nego kao još jednu povredu. Umjesto priznanja patnje, od najvišeg dužnosnika su doživjeli poniženje koje nikako nisu zaslužili. Mislim da je taj postupak skandalozan.
Milanović nije stao samo uz Glavaša. Ranije je odlikovao Zlatana Miju Jelića, tvrdeći da nisu svi s haškom presudom ratni zločinci, a prije nekoliko dana govorio je u Mihajlu Hrastovu?
Sve te poruke nas odvlače od procesa suočavanja s prošlošću koji nam nasušno treba i koji je temelj za daljnji društveni i gospodarski razvoj. Živimo u zemlji i društvu u kojima mnoge institucije i pojedinci nisu umjeli priznati zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, holokaust, genocid nad Srbima i Romima i masovna smaknuća pripadnika NOP-a, ni u poraću ni u Domovinskom ratu kao ni nadići polarizacije.
Pogubno je da baš u vrijeme kad na razini izvršne vlasti napokon vidimo da sazrijeva situacija za usvajanje zakona koji će garantirati prava civilnim žrtvama rata, od predsjednika čujemo poruke koje naprosto ohrabruju one koji misle da se zločini mogu zaboraviti. Zabrinjava me poruka da “zablude, greške i zločine svojih djedova trebamo polako početi zaboravljati” jer dopušta da previdimo svoju odgovornost za pamćenje žrtava.
Kako ocjenjujete prijedlog Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata koji se nedavno našao pred saborskim zastupnicima? Hoće li njime biti ispravljene nepravde s kojima su se žrtve ranije suočavale?
Žrtve su predugo čekale. Mnogi su preminuli i nisu doživjeli priznanje patnje. Obitelji i porodice nestalih u 1991. čekaju već 30 godina. Posebno je to teško za obitelji nestalih ili pak za majke i očeve ubijene djece čiji status nije bio riješen. Ni danas nemaju pravo ni na koji oblik obeštećenja ili psiho-socijalne podrške. Da ne govorim o djeci koja su u međuvremenu išla u školu, pri čemu su je neki završili, a neki nisu jer nisu imali dostatnu podršku. To je naprosto nepravda koja je dodana uz ono što su doživjeli kroz zločine nad vlastitim roditeljima.
Ako zakon bude usvojen, a nadam se da hoće, smatram da će predstavljati civilizacijski iskorak, ali da neće riješiti sve nepravde. Naime, postoje grupe koje ostaju izvan njegovog dosega, a to su primjerice žrtve terorističkih akata. Vrlo je nejasno i što će biti s onima koji su stradali od strane pripadnika HVO-a i HV-a u BiH. Jedno vrlo bolno pitanje je i što će biti s hrabrim ljudima koji su slijedom dva zakona o terorističkim aktima i naknadi štete počinjene od strane pripadnika hrvatskih postrojbi usvojenima 2003. tužili RH tražeći obeštećenje.
Većina ih je završila gubeći te postupke pa su morali platiti visoke parnične troškove. RH je tako Marici Šeatović, čiji je suprug Mihajlo ubijen u studenome 1991. u Novskoj, oduzimala trećinu njene mirovine sve dok nije isplatila taj trošak. Za njih nije predviđeno nikakvo rješenje za povrat. No to ne umanjuje činjenicu da će zakon napokon donijeti mogućnost obeštećenja za civilne žrtve kojima je netko ubijen, nestao ili su pak doživjele torturu i seksualno nasilje u logorima na području Hrvatske, Srbije, Crne Gore ili BiH.
Dio udruga i odvjetnika ranije je isticao da je u zakonskom prijedlogu pred dio žrtava postavljena prepreka u vidu nejasno definirane odredbe o isključenju suradnika i pomagača neprijateljskih postrojbi. Postoji li opasnost da bi zbog te odredbe bez statusa mogli ostati npr. civili stradali u Lori, Kerestincu i Pakračkoj Poljani?
Postojeći tekst zakona ne isključuje one koji su stradali u spomenutim logorima. Međutim, razumijem takve strahove jer je aktualni prijedlog zakona koji je Vlada pustila u drugo čitanje puno detalja ostavio za prateći pravilnik. Njime će biti propisana osjetljiva pitanja vezana uz stjecanje statusa civilne žrtve.
Još smo u javnoj raspravi o zakonu isticali kako je nužno da se u tom procesu kao jedan od relevantnih dokaza uzme svjedočenje, a ne samo postojeća dokumentacija, posebno ona medicinska koju dio žrtava ne posjeduje. Kako stvari stoje, sve te nedoumice bi mogle ostati otvorene do kasne jeseni, kad bi trebao biti usvojen spomenuti pravilnik.
R.I. /Foto: pxll
