Veterani HOS-a o koncertu Aleksandre Prijović: Thompsonu brane, a njih dovode da nas truju

Udruga veterana IX. bojne HOS-a poslala nam je priopćenje vezano za najavljeni koncert Aleksandre Prijović u Splitu:

“Boli činjenica da se namjerno prešućuje statistika, brojke, službeni podaci koji jasno svjedoče o strahoti Domovinskog rata, pa se često zapitamo za koju smo se mi državu borili, za čije interese. Znaju li, naši susjedi, komšije da je preko 15000 tisuća ljudi ubijeno u nametnutom, ponavljam nametnutom Domovinskom ratu.

Znaju li naši susjedi i naše komšije, a onda uz to i naša djeca i naša mladost, da je po službenim podacima DRŽAVNOG HRVATSKOG MEMORIJALNOG DOKUMENTACIJSKOG CENTRA DOMOVINSKOG RATA poginulo 8 257 hrvatskih branitelja, naših najboljih sinova i kćeri koji su svoje živote položili na oltar Domovine.

Znaju li gore spomenuti da je u ratnom vihoru stradalo preko 6000 nevinih i nedužnih civila. Dakle ljudi koji nisu željeli rat, ljude koje je nasilna smrt zatekla u vlastitim domovima, prilikom odlaska na svakodnevni posao pri obavljanju svojih svakodnevnih dužnosti.

A znaju li naši susjedi i komšije, naša mladost i djeca da je još najžalosnija činjenica koja se namjerno prešućuje da ih je najveći broj nastradao upravo od prvih susjeda, komšija, dojučerašnjih prijatelja. Veliki broj njih upravo je sustavno i planirano ubijano na svojim kućnim pragovima, izdvajano iz kolona koju su trebali voditi u SLOBODU, izvođeni iz autobusa, odvedeni iz podruma, (i ovih ćemo se dana sjetiti ranjenika odvedenih iz Vukovarske bolnice na Ovčaru, nevino ubijenih civila u Škabrnji i mnogih drugih….) duševnih bolesnika iz domova, kao i civila koji su korišteni kao živi štit kukavičkoj agresorskoj vojsci.

Ponižavajuće je da se još uvijek službeno 1389 osoba vode kao nestale osobe.

To su osobe koje imaju svoje ime i prezime, osobe koje imaju svoje obitelji, one koje ih traže, koje bi ih željeli samo dostojanstveno sahraniti. Još više boli poražavajuća činjenica da su još uvijek živi oni koji znaju gdje su zakopani „DOSLOVNO BAČENI“, zvjerski mučeni i lišeni svakog ljudskog dostojanstva.

Tko je glas ubijene djece?

Ali oni šute i time još više otvaraju i produbljuju i onako svježe rane. Također se svjesno prešućuje činjenica da je 402 djece ubijeno,

PONAVLJAM UBIJENO U OBRAMBENOM Domovinskom ratu. TKO JE NJIHOV GLAS ???

Tko o njima govori, pjeva i piše pjesme. Kome je i dijete moglo smetati i stvarati prijetnju? Kakav je čovjek, osoba pa samim time i narod kojemu spomenuti pripadaju kada nemaju potrebu javno uz najdublju ispriku i žaljenje izraziti svoje pokajanje i sućut.

Dijete nevino i čisto, neiskvareno, Anđeo Božji, sama svetost i otajstvo od neba darovano. Zašto smo morali čekati 30 godina od završetka rata da bi im se podigao spomenik i odalo dužno poštovanje.

No uz sve gore spomenute brojke, ljudi pogotovo nevino ubijeni izmasakrirani i lišeni svakog dostojanstva nisu brojke nego za nas ljudska bića – braća i sestre, naši heroji i junaci. Postavlja se pitanje TKO JE DANAS GLAS TIH MRTVIH, ALI I ONIH ŽIVIH, onih koji će do kraja svog života osjećati strahote rata i razaranja. Svakako na prvom su mjestu silovane djevojčice, žene i majke o kojima danas nitko ne govori.

Žalosna je činjenica da i udruge koje su i osnovane za zaštitu života, ženskih prava i koje su dužne promovirati dostojanstvo djevojčica, žena, majki vješto šute i prešućuju ovu strašnu činjenicu i tragediju ne samo za jedan narod, jer je žena – majka nositeljica novoga života, nego i zločin koji bi trebao uzdrmati cijeli svijet.

Zašto su svi iskazi, izjave, živa svjedočanstva koja su žene dale po izlasku iz logora, zatočeništva, po završetku rata zauvijek ostale namjerno spremljene i vješto zaključane od svjetla dana i istine u ladicama sudova, državnog odvjetništva. Očito ih nema u ljudskim srcima onih koji su trebali biti javni glas obespravljenih, poniženih i nažalost silovanih djevojčica, žena i majki.

Porazna je svakako činjenica da njihovi silovatelji, nalogodavci i danas slobodno i nekažnjeno šetaju našom Domovinom, puno puta i kao zaposlenici javnih službi države protiv koje su ratovali i činili strašni zločin. Susreću svoje žrtve a nerijetko prijete i novim zločinima kao i ponavljanjem istog.

Također službeni podaci govore da je preko 1500 sakralnih objekta razoreno, zapaljeno, minirano i srušeno u Domovinskom ratu.

Kakav to čovjek, susjed moraš biti da rušiš, pališ i uništavaš tuđu svetinju. Ne mogu se iz kolektivnog sjećanja izbrisati ljudski gubitci od strane srbo-četničkog agresora potpomognutom jugoslavenskom narodnom armijom na čelu sa zvijezdom petokrakom.

Je li itko ikad od srbijanskih vlasti iskazao žaljenje, stid i sramotu, je li itko pokušao razminirati polja i livade kojima su zagadili teritorij naše zemlje, a znamo da u njihovim vojnim arhivima čuvaju navedene mape minskih polja. Je li itko ikad spomenuo ratnu odštetu zbog pretrpljenih ljudskih, duhovnih i materijalnih gubitaka.

Ne mrzimo nikog. Ne želimo zla nikom, samo javno pozivamo na promišljanje o svemu spomenutom.

Zašto se šuti, zašto naši susjedi, komšije, predstavnici njihove manjine – Milorad Pupovac i vođe njihovog naroda javno ne kažu istinu. Zašto se nitko od njih nije nikada pa barem po službenoj dužnosti ako već ne mogu ili ih je sram ili ne žele osobno ispričao za učinjeno zlo.

Jesu li svjesni da namjerno prešućivanje, činjenica, događaja, istine samo stvara nove podjele, vraća u te teške, preteške dane tuge, jada i smrti nevinih. Jesu li svjesni da i ovi dani, a na poseban način mjesec studeni, kad se kolektivno sjećamo stradanja žrtve u obrani grada heroja Vukovara ili Škabrnje, kao i ostalih gradova i sela zahvaćenih ratom i nevinim žrtvama u nama budi tugu, razočaranje i omalovažavanje.

Poziv novinarima

Zato ovom prilikom pozivamo NOVINARE, kad već ne žele oni kojima je to dužnost,  da budete glas ubijenih, glas nevine djece koja su lišena života, glas majki koji još uvije TRAŽE SVOJU DJECU, MUŽEVE, ČLANOVE OBITELJI.

Molimo od vas novinara da budete glas ŽENA SILOVANIH, PONIŽENIH koje i danas na ulicama susreću svoje predatore, one koji su im nanijeli zlo, koji su ih obeščastili ili najblaže rečeno trajno ranili i obilježili. Većina vas ima obitelj, većina vas ima djecu, mogli su to biti i članovi vaše obitelji, vaša djeca, vaše majke, očevi ili muževi.

Također nemojte, nemojmo zaboraviti da je zbog razočaranja, osjećaja poniženosti i izdaje onih koji su ih trebali zaštititi do sada preko 3300 hrvatskih branitelja, heroja, istinskih junaka diglo ruku na sebe i počinilo suicid, jer više nisu mogli podnositi laži, omalovažavanje, montirane sudske procese i veliku nezahvalnost prema njima, koji su dali svoju mladost, svoje snove kao i sada već trajno narušeno zdravlje, a nerijetko i dijelove svoga tijela da bi samo obranili, sačuvali svoje tisućljetno ognjište, kućni prag, oltare i grobove.

Zato vas molimo mi HRVATSKI BRANITELJI preživjeli sudionici tih teških, ali ponosnih vremena, budite njihov glas.

U ovom gradu iz kojeg smo na ratišta kao golobradi dječaci odlazili kao usuđujemo se reći najbolji i najodaniji sinovi i kćeri i na to smo ponosni. U ovom gradu u kojem su osnovane pobjedničke brigade, postrojbe, bojne – pukovnije Hrvatske vojske, gradu u kojem se uvijek njegovalo bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje čudno je i ovih dana čuti najave pjevača i glazbenika koji su tih teških dana bili u Kninu, Vukovaru ili ostalim krajevima Lijepe naše tada od srbo-četničke soldateske okupirane nam Domovine pjevali, zabavljali i podržavali srpsku agresiju, ispraćajući zločinačku vojsku u njihov krvavi pir ubijanja, silovanja, paljenja i uništavanja naših tisućljetnih svetinja.

Kako to da u našem gradu ima mjesta za takve a nema mjesta za našeg istinskog heroja junaka, domoljuba i Hrvatskog branitelja Marka Perkovića Thompsona”, navodi se u priopćenju veterana IX. bojne HOS-a.

M.M./ Foto: pxll