Suđenje dr. Andriji Artukoviću, ministru nekoliko resora u Vladi NDH, započelo je u travnju 1986. godine u Zagrebu. Osuđen je smrt. Preminuo je dvije godine kasnije, a kremiran je na Mirogoju.
Artuković je zajedno s ostalim članovima vlade NDH Zagreb napustio 6. svibnja 1945. godine. Britanci su ga, sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, zatvorili u logor Spittal na Dravi. Iz Spittala je pušten te je iz britanske prešao u američku, a potom u francusku zonu gdje mu se nalazila obitelj.
Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich otišao je u Irsku, a 1948. sa ženom i troje dospio je u Kaliforniju te pod pravim imenom radio u bratovom poduzeću.
Vlastima bivše Jugoslavije izručen je 1986. godine
Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.
Posmrtni ostaci
Za trajanja procesa žurno je u Saboru SR Hrvatske usvojen zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Usvojen je i zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.
Sa suprugom Anom Mariom Heidler iz Innsbrucka, s kojom se oženio u studenom 1941. godine i imao petoro djece. Njegov sin Radoslav Artuković, koji živi u Los Angelesu, još uvijek traga za posmrtnim ostacima svoga oca. Izrazio je želju njegove posthumne ostatke pokopati u Klobuku.
Kad su mu iz odvjetničkog tima u Zagrebu predložili da krivnju za zločine NDH pokušava svaliti na Pavelića, Artuković im je navodno odgovorio: “Dvaput sam se u životu zakleo, Jednom supruzi Ani, drugi put Poglavniku i nijedno nikad nisam prevario”
Prilikom posjeta Bleiburgu Ivo Josipović, bivši predsjednik RH, je izjavio kako “svatko ima pravo na svoj grob”.
U srpnju 2010. objavljeno je kako je UDBA Artukovića tajno pokopala u Lepoglavi, ali informacija nije službeno potvrđena. Osobno sam tijekom 1992. objavio nekoliko tekstova na tu temu. Pouzdano je jedino da je 20. siječnja 1998. kremiran na zagrebačkom Mirogoju.
“Bila je nedjelja. Pozvali su u kasno popodne da hitno dođem u krematorij. Dovezli su tijelo u običom kovčegu. Agenti su bili nestrpljivi došli, nisu dočekali da posao završim do kraja, pokupim pepeo i stavim u urnu. Uzeli su vrećicu i odnijeli ga kak’ rajčice s placa, ispričao mi je 1992 zaposlenik Krematorija.
Josip Perković, koji je u to doba bio čelnik Udbe u Zagrebu, u istom vrijeme mi je ispričao da je njegova služba nadzirala cijelu akciju, da su davali vanjsko osiguranje i da je on osobno bio na Krematoriju i u autu čekao da se operacija završi.
“Bilo smo vanjsko osiguranje i kad mi je javljeno da je akciji završena napustili smo poziciju. Mi nismo ništa imali s pepelom, to je bio posao drugih institucija tako da ne znam gdje je pepeo završio”.
U siječnju ove godine Maxportal je objavio video na kojem bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić o Artukoviću prepričava mišljenje suca Gajskog (sudio Artukoviću) koji o Artukoviću govori kao o jednom od najobrazovanijih ljudi koje je sreo u životu.
M. Marković/foto: screenshot
