Karolina Vidović Krišto u posljednjoj objavi na Facebooku upozorila je na “pripremu još jedne pljačke u Hrvatskoj”. Tvrdi da u “posljednjih 20 godina u Hrvatskoj, ne postoje strateški ciljevi hrvatskih vlada, već postoje isključivo interesi pojedinih lobija, a Hrvatska funkcionira kao ‘samoposluga’ za vladajuće moćnike”…
“NAJAVA PRODAJE PODRAVKE – PRIPREMA JOŠ JEDNE PLJAČKE
U Hrvatskoj su vladajuća djeca komunizma doista, u političkom pogledu, potpuno prozirni. Njihovi ciljevi i metode su već viđeni, i u potpunosti predvidljivi.
Vlada je objavila da će iz tobožnjih obveza, koje proizlaze iz nacionalnog plana oporavka (NPOO), morati prodati državne tvrtke, a među njima su i poslovni udjeli u Podravci.
Već dvadeset godina se putem poslušnih, korumpiranih i u većini udbaških medija, hrvatskoj javnosti prodaju priče kao ova upravo spomenuta. Te laži uvijek imaju istu argumentaciju: Europa traži pa, eto, mala Hrvatska to mora ispuniti. Ali sjetimo se, kada je Europa tražila ukidanja Lex Perković, kako se udbaška država branila te argumentirala kako smo mi suverena država i tražimo ravnopravnost s drugima.
Ova priča kako nešto ne smije biti u državnom vlasništvu je čista laž.
Primjerice, njemačka pokrajina Donja Saska je vlasnica 25 plus 1 dionice VW-koncerna (jednog od najvećih koncerna svijeta). Postoji čak i takozvani VW-Gesetz (zakon o VW-u).
U Francuskoj je država, na primjer, u suvlasništvu koncerna PSA, drugog po veličini na svijetu proizvođača automobila. A naši susjedi Slovenci još uvijek su vlasnici tamošnjeg Telekoma. Ovi primjeri dokazuju da vlada i mediji obmanjuju hrvatsku javnost.
Doista, Podravka je priča uspjeha zbog upornosti i marljivosti Podravaca, i da nema politike i njezinog destruktivnog djelovanja kroz političku kadrologiju, Podravka bi mogla biti svjetski div.
Ovakav rasplet oko Podravke sam predvidjela onog trenutka kada sam saznala da će Martina Dalić postati predsjednica Uprave Podravke. U tom sam trenutka rekla – ‘Da. Podravku žele predati u ruke Tedeschiju‘.
Doista, zadnjih 20 godina u Hrvatskoj, ne postoje strateški ciljevi hrvatskih vlada, već postoje isključivo interesi pojedinih lobija. Hrvatska funkcionira kao ‘samoposluga’ za vladajuće moćnike, oni se poslužuju po potrebi svjesni da sve to plaćaju građani. Kada ponestane robe onda se dižu porezi tako da robu i nadalje mogu uzimati besplatno.
Vladajućima je nebitno kako živi građanin koji ih svojim porezima financira, kako sastavlja kraj sa krajem. Razmjerno gledajući, ispada da su očevi današnje djece komunizma čak bili oprezniji i empatičniji nego njihova djeca.
Današnji hrvatski moćnici su egoistični i ne empatični, njih ne zanima kako preživljava medicinska sestra u Puli, vlasnik kafića u Požegi ili proizvođač krumpira u međimurskim Belicama.
U Hrvatskoj test na koronu, kojega morate imati kada idete na put, iznosi 300 kuna, dok ista takva usluga u Njemačkoj iznosi sedam eura (50-ak kuna). To što je u Njemačkoj prosječni prihod veći od hrvatskog za otprilike tri puta, Plenkovića, Milanovića, Jandrokovića ili Marića uopće ne zanima.
Njih zanima da udbaški poduzetnik Tedeschi dobije nešto za bagatelu, te da ta struktura svakim danom postaje sve bogatija. Interesi ljudi njih nikada nisu ni zanimali.
Povijest nastanka Tedeschijevog imperija jest povijest zlouporaba i korupcije: od sinjskog novca za obranu, konstatacije austrijskog Ureda za sprječavanje pranja novca, o lažnim fakturama, preuzimanja Kalničkih voda, pa sve do silnih novaca obveznih mirovinskih fondova danih Tedeschiju.
Njegov sustav, pak, je ogledni primjer privilegirane kaste nesposobne za stvarnu tržišnu utakmicu, prikopčanu na javne fondove.
U njegovu sustavu sve vrvi od bivših jugo-omladinaca: od Nevena Vrankovića do Ivice Mišetića. Taj fenomen da pobornici planske privrede postaju gospodarski lumeni postoji samo u Hrvatskoj.
Tedeschijeva korporacija može se nazvati jugo-korporacijom koja se temelji na uvozu-izvozu, te iako mu je veliko tržište Europske unije na raspolaganju, njegovi glavni prihodi su ostali na ‘ex-yu’. I to doista ne treba čuditi. Jer komunistički menadžeri nikada nisu bili sposobni za tržišnu utakmicu. Njihova jedina sposobnost leži u njihovoj uvezanosti s politikom i s, kroz politiku kontroliranim, medijima i pravosuđem.
A to, naravno, ne pali u Münchenu, Stockholmu, Beču. Taj poslovni model isključivo može funkcionirati u Beogradu, Smederevu i Banjoj Luci.
Zato ta naša samozvana elita i forsira taj ‘jugo-prostor’, jer kada nastupe europski standardi, u kojima se morate dokazati sposobnošću i rezultatima, oni će nestati.
Plan za davanje Podravke Tedeschiju, po procjeni ozbiljnih analitičara jest, nakon preuzimanja, veći dio proizvodnje preseliti u Republiku Srbiju, kako bi se navodno smanjili troškovi proizvodnje, što će naravno značiti gubitak radnih mjesta u Podravini. Jer osoba koja mu priprema teren, sadašnja predsjednica Uprave Martina Dalić, pripada istom ‘poslovnom’ mentalitetu, a gramzljivost, privilegiranost te socijalna neosjetljivost su glavne karakteristike te grupacije.
Naime, Martina Dalić cijeli je svoj radni vijek provela u javnoj službi, osim kratkog izleta u jednu malu privatnu banku, gdje je nakon dvije godine navodno dobila otkaz.
Glavna referenca gospođe Dalić jest slučaj Borg. I tu dolazimo do ključnog problema. Dokle god Hrvatska funkcionira po modelu ‘telefonskog poziva’ u DORH, bolnicu ili sud (čime se hvali Milanović), dotle institucije ne će funkcionirati, već samo moćnici i njihovi interesi.
A dokle god moćnici i njihovi interesi prevladavaju, građani će biti oštećeni, i plaćat će skuplje Covid- testove, skuplje parkiranje, više kamate i zarađivati manje, jer tamo gdje uska skupina radi izvan zakona što joj je volja, tamo su zakoni za za sve ostale jako rigorozni. Jer, samo je u situaciji suspendiranih zakona moguće da nakon skandala kao što je Borg, Plenković ostane premijer, a Dalić nastavi karijeru u Podravci. Nakon ‘uspješno’ obavljenog posla Borg, sada će ‘uspješno’ obaviti posao u Podravci.
Podravci ne treba dubiozni, nazovi poduzetnik Tedeschi, Podravci treba kompatibilan svjetski partner koji će njene originalne i odlične proizvode plasirati od Kanade, SAD-a do Kine. A to mogu sposobni, neopterećeni manageri kakvih Hrvatska ima, ali oni nikad ne dobivaju priliku.
U Hrvatskoj priliku imaju isključivo nečija djeca čiji su roditelji igrali bitnu ulogu u komunizmu. Ali oni koji su privilegirani, to svi znamo, u pravilu su nesposobni, jer svoja postignuća nisu postigli trudom i radom, već upravo privilegijima.
Prije dva dana mi je se Pučka pravobraniteljica hvalila kako je dobila dvotrećinsku većinu glasova u Saboru, te po njoj, to što je njezin otac bio šef Plenkoviću, Jandrokoviću i Milanoviću, nema nikakve veze.
Životopis pravobraniteljice Šimonović-Einwalter, pak, kaže sljedeće: prvo radno mjesto joj je bilo u ministarstvu vanjskih poslova gdje su joj radili i majka i otac. Za vrijeme Vlade Ive Sanadera zaposlena je u Ured pravobraniteljice, a njen otac Ivan je u to vrijeme postao Sanaderov ministar pravosuđa. Za vrijeme Milanovićeve vlade postaje zamjenica Pravobranitelja. Ovdje je riječ o udžbeničkom opisu nepotizma i pogodovanja, jer gospođa je cijeli radni vijek u državnom sustavu bez ikakove posebne sposobnosti. A do koje mjere to pogodovanje ide pokazuje i čin njezinog izbora.
Naime, među kandidatima je bio i dr. Neven Šimac, čovjek fascinantnog životopisa, ali i karaktera. Savjetnik Europske komisije pri pristupu Poljske u EU, doktorand iz Pariza, disident Titove diktature te član niza međunarodnih znanstvenih tijela. Odbiti kandidaturu takvog čovjeka, a izabrati osobu bez ikakvih referenci, može samo onaj kojemu ništa nije sveto, ni znanost, ni karakter, ni ljudska prava, već jedino osobni interes.
Nepotizam je temelj današnjih vladajućih struktura i to jest zlo hrvatskog društva.
Naš posao je, dragi prijatelji, hrabro i odlučno zahtijevati ono što je naše pravo, a to se pravo zove: jednakost pred zakonom, te jednaka odgovornost pred zakonom.
Upravo je nepotizam i zakonska privilegiranost preduvjet za opstanak današnjih moćnika. Današnje vladajuće strukture će ovo stanje braniti svim sredstvima i raznim manipulacijama. Izmišljat će nova lica iza kojih stoje stare prijevare, kao što je sada u Zagrebu stranka Možemo. Isto tako će javno forsirati ideološke rasprave po kojima će njihovi igrači biti predstavljani kao konzervativci i desničari a u biti su ucijenjeni i moraju igrati igru kakvu im duboka država nameće.
Koncept je jasan, ne smije doći do neovisnog i profesionalnog pravosuđa, jer bi on značio nestanak današnje vladajuće kaste s političke scene. Vladajuća većina ne može proći ni jedan test transparentnosti, ona ne može dokazati razmjer svoje imovine i prohoda, njihove odluke su u većini slučajeva protivne zakonu i interesima hrvatskih građana, te su protuzakonito pogodovale pojedincima i raznim lobijima.
Ukratko, bezakonje je garancija opstanka današnje vladajuće strukture, a vladavina prava znači blagostanje i svekoliki napredak Hrvatske.
Izbor je jasan: ili interes 4,5 milijuna Hrvata, ili interes oko četiri tisuće danas vladajućih moćnika (političke strukture, javne tvrtke, agencije, mediji, podobni poduzetnici, pravosuđe – iako u svim ovim navedenim strukturama ima poštenih i radišnih, ali upravljačke strukture su problem).
Nas je više, naši ciljevi su pošteni i plemeniti, i zato ćemo pobijediti i stvoriti pravednu Hrvatsku!”, poručila je Vidović Krišto.
R.I: /Foto: fah
