Vidović Krišto traži da se u Zagrebu ukine ulica nazvana po katoličkom svećeniku

Saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto poslala je pismo predsjedniku zagrebačke Gradske skupštine Jošku Klisoviću u kojem predlaže promjenu imena triju ulica u Zagrebu.

Pozivajući se na presudu Europskog suda za ljudska prava, koji je nedavno presudio da se stranke koje se ne distanciraju od nasljeđa komunističkih partija mogu, odnosno trebaju, zabraniti, predložila je da se u Zagrebu imenuju ulice i trgovi po osobama kojima je totalitarni komunistički režim oduzeo život.

Zastupnica Karolina Vidović Krišto u pismu predsjedniku Skupštine Grada Zagreba Jošku Klisovića je navela i konkretna imena poznatih ulica u središtu Zagreba koje bi, po njenom sudu, trebalo preimenovati.

“Predlažem da Gradska skupština promijeni sljedeće nazive ulica te ih preimenuje:

1. Ulica Ivana Kljajića, umjesto ulice 29. X 1918.

Ivan Kljajić najmlađa je žrtva agresije JNA i Republike Srbije. Kao šestomjesečna beba ubijen je 1991. u Vukovaru. On je ubijen samo zato što su agresorska JNA i srbijanska soldateska htjele poubijati sve nesrpsko stanovništvo, te su – iako svjesne da u Gradu Vukovaru živi civilno stanovništvo – sustavnim bombardiranjem, bez ikakve vojne logike, bombardirajući neselektivno čak i bolnicu, ubijale cijeli grad (…)

2. Ulica Rosemarie Ševo, umjesto Masarykove ulice

Rosemarie Ševo, djevojčica od 9 godina, ubijena je 1972. po nalogu vlastodržaca tadašnje Jugoslavije i samoga tadašnjeg jugoslavenskog diktatora Tita (…)

3. Ulica Stjepana Đurekovića, umjesto Đorđićeve ulice

Stjepan Đureković je, kao politički emigrant, 1983. godine ubijen na posebno brutalan način, od strane jugoslavenske tajne službe UDBE (….)

( Kompletno pismo Karoline Vidović Krišto možete pročitati OVDJE)

Po čemu i komu su te ulice dobile ime?

Ulica 29. X. 1918. je gornjogradska ulica sjeverno od zgrade Hrvatskog sabora,  spaja Opatičku s Trgom svetog Marka. Ime nosi po vrlo bitnom datumu u hrvatskoj povijesti.

Naziv Ulica 29. X 1918. posvećena je 29. listopadu 1918. godine, kad je Hrvatski sabor donio povijesnu odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom.

Nakon kratke rasprave u Saboru, donesena je jednoglasna odluka da se „raskidaju sve državnopravne veze hrvatskih zemalja s Austrijom i Ugarskom. Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašavaju se nezavisnom državom prema Austriji i Ugarskoj koja s ostalim južnoslavenskim zemljama do tada pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije stupa u zajedničku državu Slovenaca, Hrvata i Srba“.

Ulica Tomáša Masaryka

Tomáš Masaryk, prvi predsjednik Čehoslovačke, ulicu u Zagrebu dobio je 1930. godine u povodu njegovog 80. rođendana. Masarykova je danas najstarija zagrebačka ulica koja nosi ime po nekom strancu.

Zbog političkog favoriziranja Beograda i stava da se Hrvatska treba podrediti beogradskim vlastima, nakon uspostave NDH 1941. ulici je promijenjen naziv u Milana Šufflaya. Komunističke vlasti ime su vratile 1945. godine.

Promjenu imena Masarykove ulice prvi je predložio književnik Ranko Marinković. Motiv za promjenu: Masaryk je zagovarao stvaranje Jugoslavije i srpsku dominaciju unutar nove države. Ranko Marinković je, kao zastupnik, to predložio 1999. godine, a o njegovu prijedlogu nikada se nije raspravljalo.

Autor ‘Glorije’ i  ‘Kiklopa’  bio je i jedini zastupnik HDZ-a koji je 1995.  podržao prijedlog Dražena Budiše da se promijeni  ime Trga maršala Tita u Zagrebu pa prijedlog nije prošao na skupštinskom Odboru.

Ulica Ignjata Đorđića

Đorđićeva ulica ime nosi po Ignjatu Đurđeviću, češće Đorđiću, svećeniku i pjesniku iz Dubrovnika.

U Hrvatskoj enciklopediji ( LZ Miroslav Krleža, 2021.) piše da je Đurđević, Ignjat (Ignazio Giorgi Bernardo, Injacio Gjorgi, Đorđić), “hrvatski pjesnik i povjesničar koji  prema ocjenama književne historiografije zauzima visoko mjesto među hrvatskim baroknim pjesnicima, ujedno je i posljednji veliki pjesnik staroga Dubrovnika”.

Rođen je u Dubrovniku 1675. s imenom Nikola, s 18 godina postaje član Velikog vijeća, bio Knez Republike na Šipanu, kapetan tvrđave Lovrijenac, pred njim je bila velika karijera, ali… nesretno se zaljubljuje te je zbog neuzvraćene ljubavi sve napustio 1697., otišao u Italiju i stupio u Isusovce, a nakon deset godina prešao u Benediktince.

Tu je dobio ime Ignjat, stekao obrazovanje i zvanje svećenika, znanje retorike i stručnjaka za klasične jezike. Vratio se u rodni grad, opat je samostana na Mljetu i služi na području Višnjica, malom selu nadomak Grada kojeg su do temelja porušili i opljačkali Crnogorci 1806. godine. Umro je 1737.  u Samostanu sv. Jakova na Višnjici gdje je i pokopan.

Zanimljivo je da su donedavno u toj ulici u Zagrebu, na razmaku od samo nekoliko desetaka metara, postojale čak dvije ploče s imenom te ulice – na jednoj je pisalo Ulica Ignjata Đorđića, a na drugoj samo Gjorgjićeva.

Što je zastupnicu Vidović Krišto motiviralo da predloži preimenovanje ulice posvećene dubrovačkom pjesniku i svećeniku  katoličke crkve, ne možemo dokučiti. Možda ju njegovo prezime asocira na “tamo nekog …”.

Bit će zanimljivo čuti reakciju Katoličke crkve jer je Vidović Krišto, osim predsjedniku Skupštine Zagreba Jošku Klisoviću, pismo uputila na znanje i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću, članovima HAZU-a, Sveučilištu ( svim članovima Senata), šefu Matice Hrvatske Miri Gavranu te svim biskupima Hrvatske biskupske konferencije.

M. Marković/ Foto: cropix