Nakon deset godina, Vrhovni sud presudio je u predmetu Fimi Media. U početku je Fimi Media bila prvorazredna politička, medijska i sudska tema, prezentirana je kao krunski slučaj političke korupcije, sudski predmet na kojem se nisu prelamali samo korupcijski grijesi bivšeg premijera Ive Sanadera, već i ulazak Hrvatske u EU, ali i daljnji opstanak HDZ-a koji je optužen kao stranka.
Pravomoćna presuda Ivi Sanaderu i HDZ-u podsjetila nas je ovih dana da je taj krunski predmet ikad uopće postojao, vrativši nakratko u javni prostor tu “aferu stoljeća” i njezine aktere. No, za tu kratkotrajnu pozornost treba pomalo zahvaliti i sreći, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
Da je kojim slučajem u trenutku objavljivanja presude mali Bloom dobio alergiju na guzi od dizajnerskih Gucci pelena, pitanje je bi li presuda za Fimi Mediju bila više od usputne vijesti,
Nemojte samo reći (ili barem nemojte priznati) da ne znate tko je Bloom. To je kao da u starom normalnom niste znali tko je Ana Karenjina. Ili da prije deset godina niste znali tko je Ivo Sanader i što je to Fimi Media?
Pa da se podsjetimo ukratko tko je bio Ivo Sanader.
Ovom ću prigodom citirati komentar njegova nekadašnjeg koalicijskog partnera Milorada Pupovca nakon izricanja presude, s kojim se (za ne vjerovati) ovaj put u potpunosti slažem: “Sanader je bio jedan od najuspješnijih premijera, u tim je godinama Hrvatska napredovala u procesu EU integracija (ja bih dodala i ušla u NATO, op.a.) i procesu EU prava i demokratskih sloboda.
Ovo je velika sjena na to veoma pozitivno razdoblje i tu je sam premijer Sanader ozbiljna i velika žrtva, za koju je naravno i sam u značajnoj mjeri, koliko je suditi po presudama, odgovoran.” A kad je o odgovornosti HDZ-a riječ, Pupovac o svojim sadašnjim koalicijskim partnerima kaže: “Kako u ratu nema kolektivne odgovornosti, tako je nema ni u slučaju Fimi Media.”
A što čini srž afere i sudskog procesa Fimi Media, tog nekoć opisivanog slučaja nad slučajevima?
Protuzakonito izvlačenje novca iz državnih tvrtki za političke kampanje HDZ-a, a preko marketinške agencije Fimi Media. Zamislite kojeg li krunskog slučaja i čuda: financiranje izbornih kampanja iz crnih fondova?!
Danas i mali Bloom vjerojatno zna da bi istinsko čudo bilo financiranje izbornih kampanja “na bijelo”. Čudo je to što je Sanader sa suradnicima izvlačio novac iz državnih tvrtki za vlastite potrebe i potrebe stranke tako “transparentno” i neoprezno, bez zaštitnih filtara, s tako nepouzdanim suradnicima. No, tako su to tada u nas radile političke stranke.
Poslije su to činile sofisticiranije, što bi se, primjerice, moglo vidjeti kroz slučaj JANAF, kao primarno HNS-ove crne kasice, kada bi ga se zaista željelo sudski rasvijetliti. Ali, izgleda da se ne želi. Gotovo je običaj da se svakom francuskom predsjedniku nakon okončanja mandata otkrije neka crna torba s novcem za kampanju, poklon nekog afričkog diktatora iz bivših kolonija i da se potom bivši predsjednik povlači malo po sudovima, pa se žali na presude…
Trenutačno je aktualan slučaj Sarkozy. No, slučaj Sanader imao je potpuno drukčiji politički kontekst i težinu, on umnogome nadilazi “sportske igre” uspinjanja i padanja u politici.
Nakon što je, zbog još uvijek nerazjašnjenih razloga, na vrhuncu moći bio prinuđen napustiti poziciju šefa Vlade i šefa HDZ-a, Ivo Sanader je doslovce (z)gažen – medijski, politički, sudski. Protiv njega je pokrenuto pet različitih sudskih postupaka, u kojima su njegovi najbliži suradnici kao suoptuženici ili svjedoci služili ponajviše tome da sebe prikažu kao žrtve Sanaderovih koruptivnih postupaka.
Oni bi se izvukli s minimalnim kaznama i guljenjem krumpira u dobrotvorne svrhe, sačuvavši svoj “plijen”, dok je bivši šef Sanader posljednjih desetak godina proveo na relacijama – pritvor, zatvor, bolnica, kućni pritvor…
Medijskim i političkim kampanjama, kao i nepreglednim sudskim postupcima kojima pristaje atribut karikaturalni, od Sanadera je stvaran simbol svih korupcijskih zala. Nakon velikih političkih kampanja protiv ratnog profiterstva i donošenja posebnog zakona za suđenje ratnim profiterima (tzv. Josipovićev zakon), Ivo Sanader postao je čak i jedini (o)suđeni ratni profiter u Hrvatskoj!
Na to bi se čak i mali Bloom nasmijao.
Sanaderova nekontrolirana glad za materijalnim dobrima, autokratski stil vladanja i izbor suradnika-poslušnika svakako su olakšali taj postupak stvaranja simbola korupcije. Ali danas, deset godina poslije, prilično je razvidno da korupcija nije bila Sanaderov glavni krimen niti razlog zbog kojeg je sustavno (z)gažen kao niti jedan političar u novijoj hrvatskoj povijesti.
Njegov je glavni krimen očito bio što je izveo Hrvatsku iz zapadnobalkanskog regiona, uveo je u NATO i doveo pred vrata EU-a, suprotno željama stare duboke države. Njegova bivša suradnica, rukopoložena nasljednica i politička egzekutorica Jadranka Kosor, svojom je upornošću samo dovršila taj proces.
Danas, nakon što se ta stara duboka država uspješno priključila na EU fondove, potpuno ovladala HDZ-om i uspostavila monopol vlasti u cijelom političkom prostoru, možda je došao trenutak i da se zaustavi progon Ive Sanadera. Ako je Pupovčev komentar presude najava tog zaokreta, još jednom bih se složila s Pupovcem.
A i Bloom će vjerojatno podržati, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji.
