Rat je najteži i najgrozniji ispit koji jedna država i narod mogu položiti. Raširena tvrdnja da je Vukovar svjesno žrtvovan jednostavno se ničim ne može dokazati. Kao što se ne može dokazati ni teza da se JNA namjerno zaustavila kod Vukovara zbog tobožnjih dogovora Tuđmana i Miloševića.
PIŠE: Denis Krnić, vojni analitičar
S vremena na vrijeme u javnosti pojavljuju se, budimo do kraja otvoreni, pokušaji revizije bitke za Vukovar. Početkom studenog 1991. godine vukovarska tragedija je dosegla finale. Tone granata iz topova, minobacača i višecijevnih raketnih bacača zasipale su grad.
Prema nekim obavještajnim procjenama, JNA je na Vukovar ispalila svoju dvogodišnju zalihu artiljerijske municije. Krvave borbe vodile su se za svaku ulicu, a za sve to vrijeme avioni JNA bombardirali su grad.
U tom trenutku JNA je samo nominalno jugoslavenska. Isključivo iz međunarodnih razloga Milošević Armiju nije preimenovao u Srpsku vojsku. Trebala je to biti kulisa u pokušaju napoleonske prevare svjetske javnosti. Ratni sukobi počeli su 13. kolovoza 1991., a JNA je zauzela grad 18. studenog. Prema tajnom planu „Bedem“ oklopništvo armije nije se trebalo zaustaviti prije Zagreba.
Prema podacima dostupnim iz dokumentacije i objavljenih znanstvenih radova, pri čemu se posebno ističe rad uglednog vojnog povjesničara Davora Marijana, vidljivo je kako je u studenome 1991. godine Vukovar umirao pod vatrenim salvama jedne divizije JNA, 16 armijskih gardijskih brigada, među kojima je bila i elitna Prva proleterska gardijska brigada, šest pukova, od artiljerijskih do protuoklopnih, uz dva aviobombarderska puka. Sveukupno 25 vojnih formacija, od kojih je samo Prva proleterska brigada JNA imala veću vatrenu moć nego sve hrvatske vojne jedinice tada.
Bijahu tu i dobrovoljački odredi kao što su Arkanovi „Tigrovi“, „Beli orlovi“, četnici sa svojim vojvodama i ostale paramilitarne grupe raznih maštovitih i budalastih imena. Nažalost, njihovi zločini su bili sve samo ne budalaština.
U boju za Vukovar, s jedne strane fronte bilo je 1800 vukovarskih branitelja, a s duge strane ravno 40 tisuća vojnika JNA i pripadnika paravojnih formacija, 1600 oklopnih vozila i tenkova, 1330 topova široke kalibarske lepeze i protuzrakoplovnih topova kojima su gađani zemaljski ciljevi, uz podršku 60 borbenih zrakoplova mješovitih eskadrila s aerodroma u Batajnici i Titogradu.
Čak ni hipotetski nije bilo mogućnosti obraniti Vukovar pred tolikom oklopno-vatrenom mašinerijom u apsolutnoj strategijskoj prednosti na kopnu i u zraku.
Hrvatsko ratno vrhovništvo nije ni raspolagalo s podacima o ukupnoj snazi i bojnoj moći s kojom je JNA iz pravca Beograda i Novog Sada pregazila Dunav i udarila na Vukovar.
U svjetskim je razmjerima fenomen da je tako malo branitelja čak 60 dana uspjevalo zadržati tako veliku vojnu silu. Komparacije radi, u Drugom svjetskom ratu Hitler je Staljingrad napao sa 600 tenkova, a general-pukovnik, načelnik Glavnog štaba JNA Blagoje Adžić je u manevarskoj bitki za Vukovar uputio 670 tenkova. Dakle, 70 tenkova više nego Hitler u poznatoj staljingradskoj bitki.
Za zločin na Ovčari Haški tribunal je optužio svega trojicu oficira JNA: Veselina Šljivančanina, Milana Mrkšića i Miroslava Radića. JNA nikad nije priznala umiješanost i odgovornost za zločin u Ovčari. Sveukupno 25 vojnih formacija i 25 zapovjednika po čijim je instrukcijama 40 tisuća srpskih vojnika četiri mjeseca mlatilo po Vukovarcima.
Frapantan podatak kazuje da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo optužnicu protiv samo jednog od tih zapovjednika. Riječ je o generalu Mili Mrkšiću, zapovjedniku Prve proleterske gardijske brigade. Protiv preostala 24 zapovjednika postrojba na terenu u proteklih 26 godina DORH nije podigao kaznene prijave iako su imena tih časnika poznata odgovornim službama.
Ukazom Predsjedništva SFRJ, na svečanosti 7. prosinca 1991. u vojarni „Maršal Tito” u Beogradu dodijeljeno je 260 odlikovanja i priznanja vojnicima i starješinama koji su sudjelovali u „operaciji Vukovar” i po 75 ordena i medalja za hrabrost. U više činove je unaprijeđeno 40 vojnika i starješina, uz 34 izvanredna unaprjeđenja.
Nikog od 335 odlikovanih JNA odlikaša iz vukovarskog maskara hrvatski pravosudni organi do dana današnjeg nisu pitali za junačko zdravlje.
Vukovarska pilula bila je smrt za armiju koja je doživjela totalni debakl pred braniteljima. Profesionalnim vojnicima i oficirima JNA papra su dali obični građani; radnik iz tvornice, vozač gradskog prijevoza, učitelj osnovne škole, obrtnik, automehaničar, mladost sa asfalta, a svi predvođeni Brankom Borkovićem i Milom Dedakovićem, časnicima koji, nota bene, nisu ni školovani za kopneno ratovanje.
Možda će povjesničarima u dalekoj budućnosti biti zanimljiv fenomen da taj pitomi i zeleni gradić kroz svoj dugu povijest nikad nije iznjedrio generala ili vojskovođu, već samo sportaše, pjesnike, književnike, slikare, pa čak i jednog nobelovca Lavoslava Ružičku.
Ne mogu se suspendirati ni egzaktne brojke o količini municije kojom je u listopadu 1991. Hrvatska vojska raspolagala. Posve je nezapaženo prošao podatak do kojeg je došao povjesničar Davor Marijan. Riječ je o pismu načelnika logistike Glavnog stožera HV ministru obrane Gojku Šušku od 19. listopada 1991. Razloga je više zašto je JNA zaglibila na obali Dunava. Našla se između utopije i pogrešnih procjena s teškim posljedicama, sudarivši se pri tome sa izuzetno motiviranim vukovarskim borcima.
S raspadajućom lešinom jugoslavenske federacije, trulila je u Vukovaru i njezina vojska sa kolonom problema; višemjesečno rasipanje po nacionalnoj osnovi, nedostatak zapovjednog kadra, problemi za mobilizacijom, nedostatak vojnika, kao i motiva, nepostojanje jasnog političkog cilja, loša taktika armije koja se doktrinarno pripremala za napad sa Istoka ili Zapada, a ne za opsadu gradova i urbano ratovanje.
Udarni beogradski vojni komentatori u tekstovima masnih naslova i danas se još se uvijek tugaljivo pitaju “Šta su generali trebali da urade?“. U suštini, bila je to loša stvar odrađena u ima Zla.
U Vukovaru smo položili ispit iz prava da postojimo. Da ga nismo položili, popravnog ne bi bilo.
