“Odnosi Kine i SAD su najvažniji u pogledu globalnih pitanja i dvije sile će oblikovati 21. stoljeće. Sada je istočna Azija najvažnija oblast na svijetu, to je prostor budućnosti”, smatra Denis Krnić, dugogodišnji vojni komentator iz Splita.
Krnić je intervijuirao je brojne hrvatske, europske i ruske generale te ministre obrana. Kao novinar posjećivao je vojne baze po Europi i Rusiji među kojima zrakoplovnu bazu “Gromov” u Žukovskom gdje se vrše ispitivanja ruskih borbenih i civilnih zrakoplova, potom najveću zrakoplovnu bazu NATO-a na Mediteranu “Decimomannu” na Sardiniji, kao i Brunssum u Nizozemskoj gdje se nalazi zapovjednišvto NATO-a za sjevernu Europu.
Geopolitički fokus svjetskih sila na Sjevernu Koreju i vojnu moć susjedne Kine prigoda je za razgovor s ovim vojnim komentatorom.
Ima li SAD snage da obuzdava kinesku moć na Pacifiku?
Opasnost od Kine Amerikanci gledaju u činjenici da ona osporava američku kontrolu nad dijelom Pacifika i posjeduje, ne samo nuklearni arsenal, već i konvencionalne snage koje u vodama oko Tajvana i zapadnog Pacifika mogu ugroziti američku Sedmu flotu. Već sada Peking može efikasno izvršiti pomorsku blokadu Tajvana, strateškog saveznika SAD-a. Oružane snage Tajvana nemaju odgovarajuće protupodmorničke sustave, nemaju dovoljan broj najmodernijih borbenih aviona, niti adekvatnu protuzračnu obranu.
Kinezi mogu raketama srednjeg dometa uništiti sve aerodrome na Tajvanu i prije nego što Amerikanci budu spremni preuzeti i najmanji rizik u obrani te otočne države. Zbog svih ovih geopolitičkih koordinata američka je administracija revidirala obrambenu politiku i identificirala azijsko-pacifičku regiju kao prvi vanjskopolitički prioritet SAD-a. Vrhunac nove strategije predstavljati će pojačanje “projekcije sile” što podrazumijeva pozicioniranje čak 60 posto brodova američke ratne mornarice u Pacifik u slijedećih pet godina“.
Kada su u pitanju teritorijalni sporovi, oni su povećani posebno na relaciji Kina-Filipini u području Južnokineskog mora. Obje zemlje ne popuštaju i tvrde da je to more njihov teritorij, iako ono što je u pitanju daleko nadilazi nekoliko hridi i pličina.
Ispod morskih valova počivaju ogromne količine nafte i plina, dok površinske vode predstavljaju važnu međunarodnu trgovinsku rutu: svake godine putem te trase obavlja se američka trgovina vrijedna 1,2 bilijuna dolara. Kina 80 posto nafte uvozi brodovima preko Južnog mora. Ako bi bilo koji faktor bio u stanju blokirati taj pomorski tranzit i prekinuti dostavu nafte, onda bi kineska privreda bila držana kao taoc.
Teritorijalni spor je otpočeo jednu vrstu regionalne trke u naoružanju dok azijske nacije nastoje da se zaštite u svjetlu rastuće kineske vojne moći. Kako gledate na to?
Peking je osjetno ojačao svoju mornaricu kako bi pretočio svoj višedesetljetni ekonomski rast u vojno-politički utjecaj na Pacifiku. Takva ojačana Kina želi uspostaviti svoj sustav sigurnosti u vodama koji zapljuskuju njene obale: Istočnokinesko more i Južnokinesko more. Riječ je o golemom prostranstvu unutar linije: Japan – Okinawa – Filipini – Borneo.
Preko tih voda prolazi kineska roba u vrijednosti 5,3 bilijuna dolara godišnje. Kina želi biti prisutna i u Indijskom oceanu zbog transporta nafte iz zemalja Perzijskog zaljeva, pa stoga želi utjecaj i na zemlje u jugoistočnoj Aziji: Mjanmar, Laos, Kambođa i Vijetnam. Nesumnjiv kineski utjecaj postoji i u Sjevernoj Koreji koja kinesko geopolitičko dvorište.
Kina ima sva vojna sredstva koja su joj neophodna da „tiho“ istisne američku pacifičku flotu iz svoje interesne sfere. Ona već neko vrijeme ima projektil s kojim u ‘blietzkrieg’ udaru može potopiti američke nosače aviona i to na udaljenosti od 1800 kilometara. Kina raspolaže sa oko 60 lansera ovog tipa čime je već došlo do poremećaja u odnosu snaga. Govorimo o protubrodskoj verziji balističke rakete srednjeg dometa DF-21C ‘dong feng’, koja posjeduje bojevu glavu koja ima sposobnost manevriranja poput bojeve glave ruskog interkontinentalnog balističkog sistema „topolj“.
Znači li to da je ozbiljno oslabljena sposobnost SAD-a da intervenira u mogućem sukobu oko Tajvana ili Sjeverne Koreje?
Gradnjom nuklearnih strateških podmornica na otoku Hainan i dovođenjem u gotovost prvog nosača aviona „Liaoning“, koji je Kina kupila od Ukrajine, Peking pretendira i na dominaciju ostalim svjetskim morima. U tijeku je operativno uvođenje i drugog nosača zrakoplova. Kineski stratezi su postali svjesni da Kina ne može računati na to da sebe smatra svjetskom velesilom, a da nema pristup svjetskim morima. Peking brzo korača i u pravcu vlastite mreže od 35 satelita za globalno pozicioniranje (GPS), komunikaciju i obavještajne mogućnosti, što bi bilo spremno do 2020. godine.
SAD svoju globalnu superiornost umnogome zasniva na premoći flote nosača aviona, koja može američke mornaričke avione dopremiti u praktično bilo koji dio svijeta.
Ne treba se zanositi, Kina je tek počela da parira Americi u ovom pogledu. SAD posjeduju mnoštvo vojnih baza u neposrednoj blizini Kine, i to u Japanu, na otoku Guam i na Filipinima, te tradicionalno pomažu opremanje tajvanske vojske. Ipak, Amerika se ne može pomiriti sa činjenicom da su njene baze u zapadnom Pacifiku ugrožene zbog kineskih raketa. Po veličini budžetne svote Kina ima drugi najveći vojni proračuna na svijetu, ali promatrano kao udio u ukupnom domaćem brutto proizvodu, kineska potrošnja za vojne potrebe je još uvek manja ne samo od američke, već i ruske.
Nadalje, kineska filozofija premoći je potpuno drugačije koncipirana od zapadne i temelji se na iskustvu jedne civilizacije koja u kontinuitetu postoji tisućama godina. Kineska meka moć odavno je primjetna u svijetu. Paralelno sa razvojem ekonomskih potencijala Kina teži i porastu vlastitog globalnog utjecaja, ali u ograničenoj mjeri, držeći se savjeta Deng Xiaopinga o načinu vođenja međunarodne politike: “Mirno promatrajte; osigurajte našu poziciju; hvatajte se u koštac sa stvarima hladne glave; krijte naše kapacitete i čekajte povoljnu priliku; uspješno se držite po strani i nikada ne pretendirajte na vodstvo.
Kako će se odvijati daljnja vojno-politička situacija oko Sjeverne Koreje?
Kako sada stvari stoje, Peking i Seoul, ali ni Moskva, za sada ne žele pad Kimova režima, jer bi to bio uvod u kaos. Sličnog mišljenja su i oni u Tokiju, a što se administracije u Washingtonu tiče, njima zasigurno ni na pamet ne pada još jedan novi rat. Politiku trgovine „atomskom bombom do hrane i nafte“ debeljuškastog diktatora sa korejskog poluotoka svjetske će sile još neko vrijeme trpjeti. Ratoborni Kim Joung-un često se voli hvaliti kako su njegove rakete usmjerene na ciljeve u SAD. Samo je problem kako da ih pogodi, jer najveći domet sjevernokorejskog projektila tipa „taepodong-2” je oko 6.000 km, dok raketa „nodong-1 “leti do 1.000 km, a „taepodong-1” nešto više od 2.000 km.
M. Marković / Foto:privatni arhiv
