Ruska vojska u Siriji je za vrijeme zadnjeg američkog zračnog napada demonstrirala upadljivu mirnoću i neaktivnost. Neke istaknute članice NATO-a odbile su sudjelovati u zračnom bombardiranju.
Što to sve znači razgovarali smo dobrim poznavateljem ruske vojske i tehnike s poznatim vojnim komentatorom Denisom Krnićem koji je za vrijeme aktivne novinarske karijere u Ruskoj federaciji i brojnim NATO zapovjedništvima i bazama često boravio.
U razgovoru smo se uvodno kratko dotaknuli odluke o kupnji izraelskih lovaca F-16 Barak za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.
“Svaka odluka ima loše i dobre strane. Najveća prednost kupnje izraelskih lovaca je obuka koju će našim pilotima i tehničarima tri godine pružati Izraelci, najbolji vojni piloti današnjice. Za vrijeme obuke mnogo će se letjeti, uvoditi nove taktike, po prvi put letjet će se u zrakoplovu s radarom. Između ostalog, ovo je bitka za ljude u HRZ-u, bitka za nove pilote i tehničare.
Kupnja novih lovaca je i poziv mladim ljudima da se školuju za pilote i tehničare sad kad dolazi nova platforma za obuku i rad. Prelazi se na potpuno drugačiju filozofiju održavanja zrakoplova i zemaljske infrastrukture. Početnu euforiju oko kupnje zrakoplova treba smanjiti jer se radi o uvođenju potpuno nove i našem vojnom sustavu nepoznate tehnike.
Mi imamo tehničkih i kadrovskih problema i oko održavanja MiGova-21 iako Zrakoplovno-tehnički centar ima 50-godišnje iskustvo na tim zrakoplovima. Životno je bitno uspostaviti sustav koji će pod Barako funkcionirati nakon odlaska izraelskih instruktora.“
I Srbija kupuje borbene avione. Svjedočimo li utrci u naoružanju između Hrvatske i Srbije?
To dobro zvuči kad čitate novinske naslovnice, ali to nije utrka u naoružanju. Hrvatskim i srpskim borbenim zrakoplovima prosjek starosti je između 30 i 40 godina. Našim i njihovim avionima resursi su pri samom kraju, kod nekih lovaca su resursi već istekli. Kao što znamo, MiGovi HRZ-a nisu se usrećili u tzv. remontu u Ukrajini pa je dio prizemljen na neodređeno vrijeme. Kupnja aviona u Hrvatskoj i Srbiji u osnovi je korak golog opstanka“.
Neki se bune protiv moguće reanimacije zračne baze u Puli. Je li to militarizacija Istre?
Svi Migovi HRZ-a sada su stacionirani na samo jednom mjestu – aerodromu u Zagrebu. Odnosno, izvan Zagreba HRZ nema niti jedan dislocirani naoružani zrakoplov koji bi mogao u slučaju potrebe djelovati.
Na žalost, prije nekoliko godina Glavni stožer oružanih snaga RH donio je odluku s kojom eskadrila borbenih aviona napušta Pulu, a vojna zrakoplovna baza biva ugašena nakon 95 godina postojanja. Pula ima više prednosti.
Prvo, pulski aerodrom može primiti kompletan puk od 30 do 40 borbenih aviona, Pleso tek jednu eskadrilu od 12 aviona.
Drugo, meteorološke prilike u Puli daleko su povoljnije za obuku i letenje, uključujući broj povoljnih dana za letenje. Strateški je važno imati zrakoplove i u Puli. HRZ mora biti prisutan i u zračnom prostoru sjevernog Jadrana.
Kako komentirate zadnji američki raketni napad na ciljeve u Siriji?
Tresla se gora, rodio se miš…Bio je to vrlo ograničen, „vikend“ napad s malim brojem raketa tomahawk, oko svega 60-tak komada, na mete koje su već ranije uništene. Postojeće ruševine su samo pretvorene u prah. Napad je trajao svega par sati. Bez obzira na opći dojam, SAD se ne želi jače u vuči u sirijski konflikt u kojem je prisutna samo na razini specijalnih postrojbi. Washington izbjegava igrati vodeću ulogu u sirijskom ratu.
Dva sata prije raketnog napada Washington je službenim kanalima obavijestio Moskvu što slijedi, a što je bilo sasvim dovoljno vremena da sirijska vojske svoje jedinice i važnije oružane sustave, poput PZO-a, skloni i povuče u ruske vojne baze ili na položaje u neposrednoj blizini ruskih baza. Pokazalo se da su Glavni stožer ruske vojske i Združeni stožer vojske SAD-a u stalnoj komunikaciji.
Zanimljivo da od početka rata američki generali ni jednom nisu gađali predsjedničku rezidenciju Bašara Al-Asada ili vladine zgrade.
Može li se promijeniti trenutačna vojna situacija na terenu?
Teško. Sirija je geopolitički labirint koji je teško pratiti i još teže analizirati. Mnoge velike države imaju interese u toj razorenoj zemlji. Moskva i Iran, inače, imaju dobru suradnju, pa tako i po pitanju Sirije. Dio establišmenta SAD-a Siriju gleda kako bajpas za eventualnu vojnu akciju protiv Irana.
Izraelci ne žele vojno instaliranje Irana u Siriji, pa su nedavno borbenih helikopterima napali iransku bazu dronova u Siriji pri čemu je poginulo i više iranskih vojnika. Iranu je stalo da slome Šiijite u Siriji i vojno su tamo prisutni, kao što financijski podupiru sirijski vojni budžet. Protiv sirijskih Kurda bore se regularne turske vojne jedinice, a SAD istodobno podržava Kurde.
Naime, Turska po svaku cijenu želi spriječiti slobodne kurdske oblasti na tursko-sirijskoj granici. Turska se želi etablirati kao ozbiljna država sprečavajući stvaranje kurdske nezavisne oblasti. Tu je i Saudijska Arabija koja od početka sukoba u Siriji 2011. godine u velikoj mjeri podržava opoziciju Bašara Al-Asada. Ključna točka relaksacije odnosa u toj regiji je definiranje odnosa SAD-a i Irana.
Uloga NATO saveznika u zadnjem američko-britanskom zračnom napadu?
„Njemačka je odbila sudjelovati u intervenciji. Italija je odbila dati svoje zračne luke, a u britanskim medijima nije bilo ratnog zanosa kojeg je bilo uoči intervencije u Iraku ili Libiji“.
Ima li Sirijska vojska kemijsko naoružanje u svom bojnom arsenalu?
Na žalost – ima. Sirija nije nikad potpisali konvenciju o zabrani kemijskog naoružanja iz 1997. Poznato je koje su europske tvrtke svojedobno sirijski režim opskrbile kemijsko-biološkim naoružanjem.
Organizacije „Sirijski promatrači za ljudska prava“ i „Bijeli šljemovi“ uvijek prve javljaju kad je riječ o kemijskim napadima u Siriji?
Da, to su zanimljive organizacije, pomalo fantomske. „Sirijski promatrači za ljudska prava“ ima jednog ili dva zaposlena,sjedište im je u Londonu, u jednom malenom stanu. Osnivači i jedne i druge organizacije su sirijski politički disidenti i bivši obavještajci. Nema nikakve dileme o brutalnoj naravi režima Bašara Al-Asada, ali je problem što se priopćenja spomenutih organizacija od početka sirijskog rata nekritički prenose kao relevantna.
M. Marković/foto:press
