Za Milanovića je bio najveći hrvatki ratnik, a mirovinu je odbio: ‘Ratovao sam za slobodu, ne za mirovinu’

Marko Babić rođen je 16. veljače 1965. u Vukovaru kao najmlađi od troje djece Ive i Stipana, koji su 1958. doselili u Vukovar iz mjesta Potravlje kod Sinja. Po završetku osnovne i srednje škole nekoliko godina proveo je na privremenom radu u Švicarskoj, a u travnju 1991. vratio se u Vukovar i priključio braniteljima na Trpinjskoj cesti.

Na Trpinjskoj cesti uništio 14 tenkova

Časnik Hrvatske vojske ( pukovnik u trenutku smrti) koji je služio tijekom Domovinskog rata. Najistaknutiji je po doprinosu tijekom bitke za Vukovar , gdje je vodio obranu Trpinjske Ceste.

Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade. Uništio je  četrnaest neprijateljskih tenkova na Trpinjskoj cesti. Jedan od najtežih napada bio je 14. rujan 1991.

Taj vukovarski branitelj bio je po mnogo čemu jedinstven, a poznato je i da nije htio uzeti braniteljsku mirovinu. Na pitanje zašto to nije učinio, novinarima je rekao da se nije borio za mirovinu i povlastice, nego za Vukovar i Hrvatsku. I njegovi suborci govore o hrabrosti, skromnosti i veličini po kojoj ga pamte i danas i sigurnosti koju im je ulijevao tijekom obrane Vukovara.

Svi se oni slažu da je vukovarski rat iznjedrio mnoge heroje, no tvrde – Babić je bio “veći od najvećih”. S tim se slaže i hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je na lanjskoj obljetnici smrti ovoga velikana govorio najbiranijim riječima:

“Neobično i zastrašujuće hrabar čovjek. Ne možeš govoriti o Marku Babiću prigodno. To nije nekakva atrakcija pored ceste koja blješti na trenutak, to su duboki temelji, nosivi stupovi hrvatske države u koje su utkani malobrojni. Marko Babić je imao tužnu nesreću kada je napustio svoju domovinu i obitelj kao mlad čovjek – samo kao pukovnik, ali više je od pukovnika i više od generala. Takvih ljudi ima malo.”

“Slijedili smo ga”

“Bio je opak borac. Tu njegovu karakteristiku pojačavao je i markantan izgled pa je sve skupa odavao dojam spretne, odlučne i sposobne osobe koju treba slijediti. I slijedili smo ga. Držao je Trpinjsku cestu i organizirao akcije zajedno sa Blagom Zadrom. Bio je neumoran i vrlo precizan u uništavanju tenkova.

 

U svega tri, četiri dana uništio ih je 14, međutim, ja sam siguran da ih je uništio više, barem još pet. Ali, Marko je brojao samo one koji su bili neprepoznatljivi! Nije imao potrebu veličati stvari, jednostavno je ratovao i to shvaćao vrlo ozbiljno. Nikad se ni na što nije žalio”,  kazao je svojedobno Tomislav Orešković, pripadnik “Žutih mrava”, Markov suborac i prijatelj iz djetinjstva.

Rođeni ratnik i pobjednk 

Marka je zadah rata zatekao na radu u Švicarskoj iz koje se vratio u proljeće 1991. godine. U kratkom roku, priključuje se braniteljima Trpinjske ceste i pokazuje svoju urođenu, ratničku narav i organizacijske sposobnosti. Postaje zamjenikom zapovjednika Blage Zadre čiju je ulogu preuzeo nakon njegove pogibije, te preuzima zapovijedanje nad 3. bojnom 204. brigade. Nakon pada grada, Babić se probija iz Vukovara, a iza sebe ostavlja razoreni rodni grad i tragediju roditelja ubijenih u Boboti čiji ostaci nisu pronađeni do danas.

Iako je nakon ratovanja u Zagreb već došao kao heroj, Marko Babić je taj status učvrstio u miru. Nezadovoljan razvojem situacije u Hrvatskoj, osebujni heroj s činom pukovnika odbija sve pogodnosti koje je tijekom rata zaslužio.

“Ratovao sam za slobodu, ne za mirovinu”, govorio je za života.

Umjesto lagodnog, umirovljeničkog života, Babić je svu svoju energiju usmjerio u snimanje serije o krvoproliću u Vukovaru i ljudima koji su ga mjesecima gotovo goloruki branili. U suradnji s Dominikom Galićem realizirao je dokumentarnu serije “Heroji Vukovara”.

Marko Babić je preminuo 05. srpnja 2007. godine od moždaog udara u 42. godini života. Pokopan je na  Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja u Vukovaru. Na pogreb mu je došlo više od pet tisuća ljudi.

Srednja strukovna škola u Vukovaru je 5. srpnja 2018. godine,  povodom 11. obljetnice smrti, nazvana njegovim imenom.

D.M. /Foto: hrt