Zaboravljeni heroj! Priča o Mladenu-Macu Proročiću koji je spasio brojne Hrvate

Logor Morinj bio je sabirni centar smješten u bivšoj kasarni JNA u istoimenom mjestu u blizini Kotora. Postojao je od listopada 1991. do kolovoza 1992. godine. U logoru Morinj bile su zatočene 292 osobe iz Hrvatske.

Već dugo planiram napisati tekst o Mladenu-Macu Proročiću, čovjeku koji je 1991-1992. godine kao čuvar u logoru Morinj, spašavao zarobljene hrvatske civile od progona, mučenja i sigurne smrti. Njegova hrabrost i čovječnost ostali su trajno upisani u sjećanjima mnogih kojima je pomogao u tim teškim vremenima.

Zašto baš sada pišem ovaj tekst? Najnoviji događaji, uključujući i rezoluciju o Jasenovcu, podsjetili su me na važnost osvrta na taj period naše povijesti, ali i na one istinske heroje bez kojih Crna Gora ne bi bila i nikada neće biti ista. Jedan od tih heroja svakako je Mladen-Maco Proročić.

Logor Morinj bio je sabirni centar smješten u bivšoj kasarni Jugoslovenske narodne armije (JNA) u istoimenom mjestu u blizini Kotora, Crna. Postojao je od listopada 1991. do kolovoza 1992. godine.

Logor je prvenstveno služio za zarobljavanje civila i vojnika s područja Dubrovnika tijekom rata u Hrvatskoj. U tom periodu, u logoru Morinj boravilo je 292 osobe iz dubrovačke regije. Svjedočanstva zatvorenika ukazuju na nečovječno postupanje, uključujući fizičko i psihičko zlostavljanje.

Zatvorenici su bili izloženi konstantnom strahu za svoje živote u atmosferi terora. U vremenu ratno-huškačke velikosrpske ekspanzije prema Hrvatskoj i sramnog učešća Crne Gore u tom ratu i još sramnijem pohodu na Dubrovnik, Proročić je bio svjetionik humanosti u mračnim vremenima rata. Dok su mnogi oko njega slijepo slijedili naredbe i sudjelovali u brutalnostima, on je pokazao da je moguće ostati čovjek, čak i u najtežim okolnostima.

Njegova djela nisu bila motivirana željom za slavom ili priznanjem, već dubokim osjećajem za pravdu i empatiju prema Hrvatima koji su patili. U logoru Morinj, Proročić je riskirao vlastiti život kako bi zaštitio zarobljene hrvatske civile. On je osiguravao da dobiju hranu, vodu i medicinsku pomoć, skrivao ih od stražara koji su bili skloni nasilju i osiguravao da dobiju što je moguće humaniji tretman. Zahvaljujući njegovim naporima, mnogi su preživjeli taj užasni period i danas mogu svjedočiti o njegovim herojskim djelima.

Istaknuti hrvatski novinar Luka Brailo u svom autorskom tekstu „Ljudskojst u neljudskoj sredini” ističe sljedeće: “Jedini čovjek koji se u knjizi „Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991 – 1992“ spominje po dobrom učinjenom za zatočenike u Morinju je Kotoranin, Mladen Proročić – Maco. Samo se uz njegovo ime ne vežu zlostavljanja, premlaćivanja, ponižavanja i ostale torture koje su prošli logoraši u tom “sabirnom centru”.

Dapače, u svojim svjedočanstvima zatočenici na desetak mjesta o Proročiću pišu kao o jedinom stražaru koji se prema njima ljudski odnosio. CKL donosi dva izvoda iz tih svjedočanstava, smatrajući da javnost treba biti upoznata i s tim, doduše rijetkim primjerima ljudskosti, u neljudskom ambijentu ratnog Morinja, što će, svoj epilog imati i na sudu u Beogradu, budući da je protiv SCG tužbu podnijelo 4200 logoraša iz Hrvatske.

Tako Milo Sikić, dopredsjednik Kriznog stožera Cavtata, ističe da mu je „Proročić spasio život“. Sikić je, inače, zbog svoje funkcije kao i činjenice da mu je rođeni brat Željko bio ratni predsjednik Izvršnog vijeća i Kriznog stožera Dubrovnika, u Morinju imao “poseban tretman.“

“U baraku su me prebacili 26. listopada 1991., i tu sam zatekao tridesetak logoraša”, piše Sikić.

“U kontejneru su i dalje ostali Ivo Kralj i M. Brailo. Mene su i dalje odvodili na ispitivanje. Tih su me prvih dana boravka u baraci stražari tukli dvaput dnevno, po cijelom tijelu, od stopala do glave. Tijekom jednog batinanja upao sam u komu, i tako polumrtav ležao sam na podu oko trideset sati, a onda su me stražari izbacili iz barake i stavili preko jednog kamena. Čuo sam ih kako govore: ‘To je ustaša, treba ga ubiti.’

Ipak je jedan od stražara rekao da treba zvati liječnika. Poslije me jedan vojnik odvukao u baraku br. 2, koja je bila popunjena zatvorenicima. Taj mi je vojnik dao vode iz čuturice i komad čokolade. Bio je to Mladen Proročić i mislim da mi je on spasio život. Pitao me tko sam, koga imam… On je na mene pazio i nije dao drugim stražarima da me tuku. No, kad njega nije bilo, bila je posve druga situacija”, naglašava Milo Sikić.

Opisujući užase proživljene u Morinju, Marko Herco iz Kupara u Župi dubrovačkoj, uz ostalo, ističe: „Moram spomenuti Mladena Proročića, logorskog stražara iz Kotora. On se od svih logorskih stražara jedini prema nama logorašima ljudski ponašao. Nazvao je moju suprugu, koja je s našom šestomjesečnom kćerkom iz Dubrovnika otišla rodbini u Zagreb i rekao da se nalazim u Morinju i da sam živ. Jednom mi je donio i škare da odrežem nokte jer mi je jedan nožni nokat ulazio u meso, što je bilo jako bolno. Poslije me taj nokat više nije bolio. Kad je bio dežurni stražar, sve je logoraše redovito puštao na zahod, dok drugi stražari to nisu htjeli učiniti. Hvala mu na svemu“, svjedoči Marko Herco.

Mladen-Maco Proročić nikada nije pokleknuo. Njegova nepokolebljiva kritika velikosrpske opsade Dubrovnika i sudjelovanja crnogorskih rezervista u napadima na Dubrovnik odjekivala je snažno i hrabro. Proročić je bio jedan od rijetkih glasova razuma i saosjećanja u vremenima kada su mržnja i rat zahvatili regiju.

Kroz svoj osobni i politički angažman u Liberalnom savezu Crne Gore u Kotoru, njegov glas nije bio samo prisutan, već je bio glasniji i jasniji od mnogih drugih. Njegove riječi su poput eha koji se odbijao od zidova indiferencije i nepravde, donoseći oštro kritički ton prema vlasti i njihovoj ratnoj politici.

Proročić je uporno isticao ljudske gubitke i patnje koje su proizlazile iz suludih ratnih ambicija. Njegov aktivizam nije se ograničavao samo na kritike; on je nastojao i djelovati na način koji bi doveo do promjena. U vremenima kada je bilo lako postati dio mase i slijediti većinu, Mladen-Maco Proročić je ostao dosljedan svojim principima, pokazujući da pravi heroji nisu oni koji nose oružje, već oni koji se bore za mir, pravdu i ljudskost.

Danas, kad Andrija Mandić, predsjednik parlamenta Crne Gore, „slavodobitnički“ veliča rezoluciju o Jasenovcu a sam je bio sudionik jedinica koje su napadale Dubrovnik, siguran sam da nikada više neće moći kročiti među Hrvate na Stradunu. Njegove riječi o Jasenovcu zvuče prazno i licemjerno u kontekstu njegovog ratnog angažmana i uloge u agresiji na Dubrovnik. Ta dvostruka moralnost nije i ne može biti prihvaćena od strane onih koji su preživjeli strahote tog sukoba i bore se za očuvanje sjećanja na svoje žrtve.

Nasuprot tome, tihi heroj Mladen-Maco Proročić ostaje ponos one časne i građanske Crne Gore koja nikada neće pokleknuti pred avetima velikosrpskog nacionalizma. Njegova hrabrost i nepokolebljivost u osudi nepravednih ratnih djela, kao i njegova neiscrpna borba za ljudska prava i pravdu, čine ga simbolom otpora protiv mržnje i nasilja.

Proročić nije samo kritizirao velikosrpsku politiku i napade na Dubrovnik; svojim je djelovanjem pokazao kako izgleda prava ljudskost u najtežim vremenima. Njegovo zalaganje za mir, pravdu i međusobno razumijevanje nadilazi granice nacionalnosti i politike i služi kao podsjetnik mnogima u Crnoj Gori i šire. On je svijetli primjer one Crne Gore koja se ponosi svojom građanskom tradicijom i etikom i koja se suprotstavlja svakom obliku nacionalizma i šovinizma.

Dok Mandić pokušava reinterpretirati historiju i pridobiti simpatije kroz povijesne rezolucije, Mladen-Maco Proročić je kao čovjek djelovao u skladu sa svojim uvjerenjima i koji je uvijek stavljao ljudskost ispred politike. Njegov primjer pokazuje da je moguće biti moralan i častan i u najtežim vremenima i da su istinski heroji oni koji se bore za dobrobit svih ljudi, bez obzira na njihovu pripadnost.

Na Stradunu, gdje sjećanja na prošlost još uvijek žive, Proročićev svijetli primjer je podsjetnik na ono što je časno i pravedno. Njegovo društveni angažman nastavlja poticati nove generacije da se bore protiv nepravde i da grade društvo zasnovano na poštovanju, pravdi i miru. U tom kontekstu, on će uvijek biti heroj, dok će licemjerje onih poput Mandića biti zaboravljeno i prezreno.

Zato je važno da se ispriča i prenese priča o Mladenu-Macu Proročiću i drugim neimenovanim herojima u vremenima zla. Oni su pokazali da su hrabrost i čovječnost univerzalne vrijednosti koje nadilaze granice, etničke pripadnosti i vrijeme. Njegova priča nas inspirira da budemo bolji ljudi i da nikada ne zaboravimo važnost borbe za pravdu i ljudska prava. Takvi pojedinci su svjetionici u mračnim vremenima, pokazujući nam put kojim trebamo ići.

Također, iskreno vjerujem da će suvremena i moderna Hrvatska naći načina da nagradi Mladena-Maca Proročića za njegov heroizam u obrani najvećih ljudskih ideala i vrijednosti.

Priznanje njegovog djela ne bi samo bilo čin zahvalnosti, već i snažna poruka da su dobrota i ljudskost prepoznate i cijenjene. Ovakva nagrada bi služila kao simboličan čin pomirenja i izgradnje mostova između naroda, pokazujući da se istinska hrabrost i humanost nikada ne zaboravljaju. Proročićev primjer nas podsjeća da svaki pojedinac može napraviti razliku, čak i u najtežim okolnostima.

Njegova djela su poticaj ne samo za one koji su preživjeli strahote rata, već i za sve nas koji težimo ka pravednijem i humanijem društvu. Priče o takvim herojima trebaju biti pričane i prenošene s generacije na generaciju, kao trajni podsjetnik na snagu ljudskosti i empatije.

U svijetu punom sukoba i nepravdi, primjeri poput Proročićevog pružaju nadu i ohrabrenje.

Božidar Proročić, književnik i publicist/Foto: gov.me