Kadrovsko i tehničko rastakanje oružanih snaga RH započelo je još 2000-te godine i do danas nije zaustavljeno. Imali smo vremena izgraditi suvremenu vojsku, a mi se stalno saplićemo o isti kamen zvan – kronična nesposobnost planiranja. 25 godina od završetka Domovinskog rata nemamo se čime pohvaliti.
Osim da iz reforme u reformu koračamo sa sve manjom vatrenom moći i sve manje ljudi koji mogu nositi tehnološki razvoj i voditi planiranje. Borbenu avijaciju smo, kako vidimo, rasturili do temelja. Još malo pa ćemo i službeno ugasiti sposobnost vlastitog nadzora našeg neba. Ratna mornarica je još samo glavom iznad vode.
Kao i druge grane vojske, i mornaricu napuštaju oni najbolji i oni kojima je pun kufer smrada kadrovske truleži. Rapidni gubitak sposobnosti jedina je konstanta naše ratne mornarice. Novi brodić koji smo dobili nije vrijedan komentara, osim da je nedostojan velike pomorske tradicije u Hrvata.
Obalna straža? Što je to? Zašto smo uopće osnivali tog čudnovatog kljunaša?
Kopnenu vojsku smo pretvorili u dvorište tuđeg otpada. Inozemnim donacijama, s kojima nitko pojma nema što će nam, raduju se još samo budale i (kvazi)vojni komentatori. Analize poteza koje povlače loši ministri obrane i još gori generali imaju jednu prednosti nad ostalim: predvidljivost.
Pogrešna je politika kada od drugih zemalja očekujemo nešto dobro za našu vojsku. To je strašno skupa iluzija.
Za vrijeme Domovinskog rata nismo bili takvi. Tada, ekspresno, Hrvatska je izgradila vojsku sa svim sposobnostima na kopnu, u zraku i na moru. Bez obzira na loš imidž koji ga u javnost prati, činjenica je da je upravo u vrijeme dok je državne vojne nabave vodio Vladimir Zagorec, Hrvatska je došla do suvremenog naoružanja.
Od protuoklopnih i protuzračnih sustava kao što su Fagot i S-300, do dvije eskadrile zrakoplova MiG-21, borbenih helikoptera Mi-24, trenažnih helikoptera Bell-206B, transportnih helikoptera Mi-8, trenažnih zrakoplova Pilatus PC-9/9M (bili smo i ostali najveći pojedinačni kupac), pa do bazne stanice za servis suvremenih lovaca MiG-29 i prvih koraka prema kupnji cijele eskadrile MiGova-29. Bez ovog naoružanja rat se ne bi dobio. Nema šanse.
HRZ u Oluji
Samo pred „Oluju“ HRZ je raspolagao sa 17 borbenih aviona, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna aviona, jednim avionom za elektronsko izviđanje i jednim helikopterom za elektronsko-termovizijsko izviđanje. Sve je to nabavljeno i stavljeno u punu operativu u vrijeme teškog rata i okupacije dijela zemlje. Sve je to funkcioniralo kao Singerica sa širokim spektrom borbenih sposobnosti u zraku, po danu i po noći.
Zagorčevim odlaskom pala je i zamisao o kupnji suvremenijih ruskih borbenih zrakoplova i od tada traje rastakanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Nije neka tajna da je ovaj hrvatski general za OS RH nabavljao samo učinkovito i efikasno oružje, ne pitajući za cijenu. Zagorac je bez dileme imao dobar nos za biznis. Politički je otvarao mnoga vrata. Znao je što znači riječ struke koju je jako cijenio. U to doba okružio se onima koji su kužili naoružanje i ratnu tehniku. Bili su to mahom školovani ljudi iz bivše JNA. A tko bi drugo, samo su oni tada imali potrebna znanja. Nije bilo vremena za eksperimentiranja. Evidentno, bio je Zagorec i dobar menadžer.
Danas više nismo u stanju ni kupiti eskadrilu. Koprcamo i sramotimo poput zadnjih amatera i smutljivaca. Trenutačno imamo svega 4 pilota za eventualnu obuku na novom avionu. Borbeni piloti nam imaju sve manje sati naleta. I tehničara je sve manje. Mađari nam čuvaju nebo sjevernog i istočnog djela države. Iznad južnog Jadrana već lete Talijani, ali to nije poželjno javno reći. Time se uglavnom hvale Talijani.
Vele neka novinska pera kako se u slučaju Mađara ne radi o letenju mađarskih Gripena iznad hrvatskih gradova, nego samo o „tehničkoj suradnji“. Vau, koja mudrolija.
Ako se potpisani dokument zove „An intergovernmental agreement on air-policing“ onda se doista radi o air-policingu, a ne o sadnji kupusa u Lici.
Danas je situacija u MORH-u i HRZ-u takva da tamo naprosto ne mogu pojmiti, ni ovladati problemima akvizicije novog lovačkog aviona. To je za njih jebeno nerješiv rebus. I u globalnim razmjerima rijetko viđenom fijasku kakav je bio onaj s izraelskim Barakom, potrošeno je i ono malo reputacije nekolicine pilota koji su pravdali kupnju. Iako se odmah znalo da priča, onako kako se kriminalno loše zamislilo, neće proći.
To kako je bratija iz HRZ-a i MORH-a pristupila kupovini Baraka, neviđena je katastrofa. Složenije su procedure mnogih ministarstava kod nabave toalet papira. Kod Baraka se iz svemira vidjelo da je priča naštimana. Vidjeli su to i Ameri, naši strateški vojni partner koje smo totalno blentavo pokušali izigrati.
Prostitucija
Mi smo naš kvaziproces kupnje borbenog lovca isprostituirali do besvijesti. Samo se godinama skitaramo po svijetu, skupljamo brošure, obilazimo štandove, razgledavamo avione, razgovaramo, pregovaramo, osnivamo nekakve komisije…
S kime smo sve proteklih godina razgovarali? A sa kime nismo! Sa Šveđanima, Rusima, Francuzima, Amerikancima, Nijemcima, Grcima, Izraelcima, pa i Korejcima iz Seoula. Teško je naći ijednu malu zemlju poput naše u kojoj pokušaji kupnje borbenog lovca traje više još od 2007. godine. Neverending story koja će, na žalost, uskoro doći do svog kraja, ali to neće biti happy end.
Kad vidimo ove današnje nesposobne i korumpirane nevoljnike u MORH-u i HRZ-u, možemo samo zavapiti: Zagi, vrati se, sve ti je oprošteno!
Analitički tim Maxportala/Foto:pxll
