Ako će se već obaviti revizija nakon Domovinskog rata loše obnovljenih kuća na području Petrinje i Gline, treba obaviti i reviziju razno-raznih studijskih programa koji se bave produkcijom „kriznog menadžmenta“. Takvih studija, odnosno veleučilišta koja nude studije kriznog upravljanja u Hrvatskoj ima više.
Oni, tobože, nude „kompetencije u planiranju i provođenju mjera za sprječavanje i ublažavanje posljedica katastrofa i kriza“.
Sada je posve jasno da takvi studiji ne proizvode kompetencije nego samo kadrove koji nisu sposobni nositi za izazovima poput potresa i poplava.
Gdje su sada ti kadrovi kada je najpotrebnije? Eno ih divane po raznim holdinzima gdje su im stečene diplome poslužile za zapošljavanje na direktorskim funkcijama. Takva veleučilišta samo stvaraju privid koji se posve raspršio u sudaru sa stvarnošću. Takve studije i njihove programe treba žurno revidirati od nadležnih državnih tijela.
Promašena Domovinska sigurnost
Potrebno je revidirati ili, još bolje, posve ukinuti Zakon o sustavu domovinske sigurnosti koji ne služi ama baš ničemu. Praksa je više puta pokazala da je sustav domovinske sigurnosti potpuno neaktivan još od trenutka izbijanja krize koronavirusa. Demonstriralo se da on ne može biti mehanizam odgovora na široku lepezu sigurnosnih prijetnji. Najbolji dokaz nefunkcioniranja domovinske sigurnosti je osnivanje brojnih kriznih stožera.
Da domovinska sigurnost funkcionira, ulogu ovih stožera od početka bi preuzela Koordinacija za domovinsku sigurnost. Ali ovo tijelo se do sada nije sastalo što najbolje pokazuje ulogu sustava domovinske sigurnosti u krizi oko koronavirusa i potresa. Domovinsku sigurnost ne spominje više ni premijer Plenković.
Hrvatska je dozvolila propadanje sustava civilne zaštite umjesto njegove modernizacije i prilagođavanja novim uvjetima. Glavni razlog je bila percepcija Civilne zaštite kao “komunjarske izmišljotine”, recidiva starog sustava koji se treba na svaki način odbaciti. Uslijedio je prekid sustavnog obrazovanja, rasipanje eksperata, te niz “reorganizacija” koje nisu dale nikakav rezultat osim što su razbile institucionalni okvir sustava. Posljedica toga je i zanemarivanje edukacije stanovništva i nemogućnost poduzimanja preventivnih mjera u pripremama za moguće krize.
Što se sada u slučaju potresa koji je pogodio Hrvatsku najbolje vidi.
Najveća pogreška učinjena je 90-ih kada se Civilna zaštita pripojila MUP-u gdje, kao neželjeno dijete, nije nikad zaživjela. Kasnije, osnivanjem Državne uprave za zaštitu i spašavanje, pokušalo se Civilnoj zaštiti udahnuti novi život nekim novim rješenjima, ali pokazalo se da za takav iskorak naprosto nemamo prave kadrove na pravim mjestima. Trebalo je osmisliti koncept koji odgovara hrvatskoj tradiciji i povijesnom naslijeđu.
Umjesto toga, po raznim ministarstvima surfalo se po googlu te bukvalno kopirala rješenja drugih zemalja. Sav taj bučkuriš na koncu je u celofanu prezentiran kao velika misao hrvatskog koncepta sigurnosti za slučaju prirodnih nepogoda.
Slomom socijalističkog sustava otpisali smo koncept društvene samozaštite kao nešto retrogradno, nepotrebno, kao nešto što previše miriše na mrski socijalizam ne gledavši pretjerano njegov temeljni sadržaj. A jesmo li trebali? Zadnje godine brojnih prirodnih nepogoda pokazuje da nismo, a što sada nakon silnih potresa i potpuni slijepci vide.
Doktrina SFR Jugoslavije o općenarodnoj obrani i samozaštiti uvedena saveznim obrambenim zakonom 1969. godine. Ustavom SFR Jugoslavije utvrđeno je da se sustav općenarodne obrane i društvene samozaštite tretira kao samoupravna funkcija u čijem ostvarivanju sudjeluju svi građani. Je li takav sustav organiziranja društva po načelu naoružanog naroda ispunio očekivanja ili ne, može se utvrditi samo primjenom znanstvenih metoda i analizom. Već krajem 80-tih bilo je jasno da je nužno provesti deideologizaciju sustava općenarodne obrane i očistiti ga od svih političkih utjecaja.
Fundamentalni problem je bio Savez komunista koji je ostvarivao monopol na donošenje značajnih odluka u provedi te doktrine. Predmet koji u svom sadržaju obrađuje pitanja zaštite ljudi, odnosno građana, i naše neposredne životne okoline od raznih oblika elementarnih nepogoda, pa u krajnjoj liniji i rata, zasigurno ni iz pozicije današnjeg vremena nije suštinski sporan, ali je sporan ideološki okvir unutar kojeg se predmet izučavao.
U provedbi nekadašnje narodne samozaštite sudjelovale su političke organizacije, radne organizacije, mjesne zajednice te kulturno – prosvjetne organizacije. Akcije su se odnosile na vježbe zaštite od požara, zaštite od poplave, ratne opasnosti, potresa i slično.
Danas takve vježbe gotovo da i nemamo. Ako bi taj koncept oljuštili od ideoloških natruha, mnogi bi se složili da je to u principu bila dobra stvar koja bi se danas u okolnostima brojnih „nevojnih“ prijetnji bez ikakve dileme uspješno mogla primijeniti.
Nepostojanje sigurnosne kulture u Hrvata
Strategija Domovinske sigurnosti u Hrvatskoj trebala bi se, barem je tako zamišljeno, nositi s svim vrstama ugroza, posebno onim „nevojnog“ karaktera. Nema koncepta opće sigurnosti (totalne obrane) ako u tom konceptu ne sudjeluju sami građani, ali pod uvjetom da građani, ili barem većina, imaju elementarno znanje iz vojničke obuke ili praktičnih vještina koje bi trebale biti korisne u izvanrednim situacijama.
U situacijama poput sve češćih prirodnih nepogoda, katastrofa poput požara, ali i mogućih terorističkih napada, pa i situacija koje se događaju svakodnevno, poput prometnih nesreća, evidentno je da građani nisu dovoljno educirani za ponašanje.
Valja nam formirati obrazovni sustav građanske i civilne samozaštite koji će dati znanja stanovništvu za preventivnu zaštitu i spašavanje.
Moramo civilnu zaštitu podignuti na viši stupanj; po opremljenosti i brojnosti. Hrvatskoj treba koncept totalne obrane od nevojnih prijetnji (ali i vojnih) kakav mnoge zemlje Europe uvode nazad u svoj obrambeni sustav, a kako bi građani bili spremni za reakciju. Sada je zadnja šansa da stvorimo sigurnosnu kulturu hrvatskih građana.
Analitički tim Maxportala/Foto:morh
