Franjo Tuđman bio je partizan, stup poretka komunističke Jugoslavije sve dok šezdesetih godina nije započela njegova disidentska životna faza. Hrvatsku republikansku stranku su 1951. u Buenos Airesu osnovale bivši ustaše, koji su nakon Drugog svjetskog rata emigrirali u Argentinu.
Imali su, uz neke zamjerke, pozitivan stav o NDH, države protiv koje se Tuđman borio. Političke okolnosti ipak su učinile da je HRS podržao Tuđmana i HDZ u razdoblju stvaranja samostalne hrvatske države.
Tema je to znanstvenog rada mladog riječkog povjesničara Wollfyja Krašića sa zagrebačkog Fakulteta hrvatskih studija “Hrvatska republikanska stranka o Franji Tuđmanu i HDZ-u 1981. – 1991.”, objavljenog u zborniku “Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe” koji je u ponedjeljak predstavljen u Hrvatskom državnom arhivu.
Riječ je o zborniku radova sa znanstvenog skupa što su ga u povodu 100. obljetnice Tuđmanovog rođenja 5. i 6. svibnja 2022. u Zagrebu organizirali Hrvatski institut za povijest, Matica hrvatska, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatski državni arhiv i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata.
Krašić se u svom istraživanju obilato služio i časopisom Republika Hrvatska, glasilom HRS-a. Prvi predsjednik te stranke bio je Ivan Oršanić, u režimu NDH-a upravni zapovjednik Ustaške mladeži te državni savezničar.
Po smrti 1968. naslijedio ga je Ivo Korsky, ustaški časnik koji je tijekom NDH radio i kao sudac i odvjetnik. Hrvatska republikanska stranka u programu je za cilj istaknula neovisnu Hrvatsku, ali, za razliku od NDH, demokratskog, republikanskog uređenja.
Ta bi se Hrvatska teritorijalno u većini poklapala s NDH i obuhvaćala bi i Bosnu i Hercegovinu, Boku kotorsku, istočni Srijem i Bačku, što su tada zagovarale sve skupine hrvatske političke emigracije.
Svijest republikanaca da NDH nije bio uspješan projekt iskazana je u jednom tekstu u Republici Hrvatskoj u kojem se ocjenjuje da ta tvorevina nije nastala kao djela nacista i fašista, nego kao izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom, ali da »narod nije prihvatio ustaški režim, ustaštvo nije bilo prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda«.
Kako je Titova Jugoslavija djelovala kao snažna država, među hrvatskim emigrantima sve je više prevladavao stav da se bez suradnje s hrvatski orijentiranim komunistima neće moći ništa napraviti, a to je bilo i uvjerenje ljudi koji su vodili HRS. Uvjet im je bio da se komunisti odreknu komunizma i jugoslavenstva i dokažu da su posvećeni stvaranju hrvatske demokratske države.
“Ustaški borci trebaju biti prvi kritičari ustaškog razdoblja, ne izdajice ili strašljivci, nego iskreni kritičari kojima je do Hrvatske više nego do vlastite prošlosti. Možda će se i na drugoj strani pojaviti slična hrabrost, pa da premostimo osjećajni jaz koji već 30 godina razdvaja dva dijela hrvatskog naroda”, napisao je Korsky 1975. u Republici Hrvatskoj.
Osamdesetih je on nastavio razrađivati tezu o razočaranim partizanima i komunistima kao mogućim saveznicima.
“Bivši partizani i komunisti to su naši potencijalni suradnici i članovi jer nas od njih dijeli samo osjećaj iz prošlosti koji moramo dostojanstveno svladati kako jedni tako i drugi i ništa više”, sve je pomirljiviji bio Korsky prema nekadašnjim neprijateljima.
Franjo Tuđman i Joža Horvat u partizanima
U okvir poželjnog komunista koji je odbacio vlastite zablude i bio spreman povezati se s onima protiv kojih je nekad ratovao, sasvim se uklapao dr. Franjo Tuđman. On se kao član Izvršnog odbora Matice iseljenika Hrvatske na studijskom putovanju u SAD susreo s pojedinim hrvatskim političkim emigrantima.
Krašić navodi da su oni stekli dojam da se Tuđman zalaže za transformaciju Jugoslavije u konfederaciju. Kontakte s političkom emigracijom Tuđman je intenzivno održavao tijekom Hrvatskog proljeća, za što ga se, između ostalog, teretilo u prvom sudskom procesu 1972. godine
Časopis Republika Hrvatska nije tada još spominjao Tuđmana, iako je opširno pratio događanja u vrijeme Hrvatskog proljeća. Kasnije se to promijenilo i Korsky je Tuđmana 1981., kada je on drugi put osuđen i to na tri godine zatvora, uvrstio u svoju analizu koje su predmet bila još dvojica komunističkih disidenata, Ivan Supek i Marko Veselica.
Dio teksta o Tuđmanu naslovio je – hrabro odbacivanje predrasuda. Hvalio ga je jer se izjasnio protiv nametanja jugoslavenskog unitarizma i srpskog hegemonizma i dosljedno inzistirao na poštovanju ljudskih i nacionalnih prava u skladu s Ustavom koji je bio na snazi u domovini.
Korsky još nije bio siguran što je Tuđmanov konačan cilj, je li samo za reformiranje Jugoslavije “ili je već povukao konsekvence iz svojih proučavanja”. Ali, računao je s njim u budućnosti i naglašavao da, doduše, njih dvojica nemaju ista polazišta u shvaćanju hrvatske stvarnosti, da su ona čak dijametralno suprotna, ali da tome ni ne treba težiti.
“Korsky se zauzimao za uvažavanje razlika hrvatske desnice i ljevice, ne odustajući od kritike potonje, ali pogled mu je usmjeren prema budućnosti, na pokušaj suradnje s ljudima poput Tuđmana na ideji hrvatske samostalne države.
Ne slaže se s Tuđmanom jer on je drugu Jugoslaviju smatrao okvirom koji je očuvao tradiciju hrvatske posebnosti i državnosti, a za Korskog ona je bila potpuna negacija toga, čak pogubna za biološki opstanak hrvatskog naroda”, definirao je Krašić odnos koji je predsjednik HRS-a imao prema Tuđmanu u godinama koje su prethodile raspadu SFRJ-a.
Telefonski razgovor s Tuđmanom
Uslijedilo je političko ubrzanje i već 1989. dolazi do osnivanja prvih stranaka u SR Hrvatskoj. Glasilo Republika Hrvatska pažljivo je to pratilo i zaključak je bio da su najprimjereniji programi HSLS-a i HDZ-a, unatoč činjenici što se Tuđmanova stranka pozivala i na AVNOJ i ZAVNOH.
“Mi republikanci ne želimo dijeliti hrvatske glasove i kao stegovni hrvatski borci prihvaćamo izbore kao manifestaciju za hrvatsku državu, bez obzira na idejne, ideološke ili političke razlike između nas i nekih kandidata koje preporučujemo”«, istaknuo je glavni tajnik HRS-a Kazimir Katalinić.
Predsjednik stranke pojasnio je u jednom intervjuu 1991. da su republikanci, makar su imali zadršku u odnosu na HDZ zbog njegovog karaktera općenarodnog pokreta, “u demokratskim zemljama neuobičajenog političkog oblika”, preko letaka i radijskih emisija podržavali HDZ.
“Otkrio da je na poticaj ‘jednog zajedničkog prijatelja’ u veljači 1990. telefonski razgovarao s Tuđmanom. Ocijenio je taj razgovor prijateljskim, a zaključeno je da je potrebno da HDZ pobijedi ‘kao najjača organizirana hrvatska snaga’ da bi Hrvatska mogla krenuti na put ostvarenja neovisnosti i izgradnje demokracije”, prepričava Krašić intervju predsjednika HRS-a u kojem je Korsky precizirao stav o HDZ-u.
Članovi HRS-a sudjelovali su 1990. na nekim bitnim HDZ-ovim skupovima u inozemstvu i domovini. Na konvenciji za SAD i Kanadu u Clevelandu pročitana je i poruka Korskog. Isto je bilo planirano za Sabor HDZ-a u Zagrebu, na kojem je izaslanik HRS-a bio Petar Ivčec iz Kanade, ali se od toga odustalo uz obrazloženje domaćina da bi to “moglo naštetiti HDZ-u u očima komunističke vlasti”.
Po Tuđmanovom preuzimanju vlasti Korsky ga je hvalio da je pokazao “hladnokrvnost, sposobnost u organiziranju u umjerenost, dakle državničke odlike”, naročito u odgovoru na pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, ali je iz HRS-a bilo i kritika, primjerice zbog unošenja u preambulu Ustava ZAVNOH-a kao opreke NDH-u.
Republikanci nisu bili sretni ni zbog izostanka čišćenja komunista iz državne uprave i imenovanja na važne pozicije, prema njihovom mišljenju, nedoraslih ljudi, ali to su smatrali neizbježnim u situaciji u kakvoj se našla Hrvatska i prirode HDZ-a kao političkog pokreta.
Hrvatska republikanska stranka osnovana je i u Zagrebu 1991. kao Hrvatska republikanska zajednica, a od 2010. dio je pokreta Hrvatski rast.
Tko je bio Ivo Korsky
Dr Ivo Korsky (Osijek, 22. veljače 1918. – Buenos Aires, 12. prosinca 2004.) je hrvatski politički pisac i političar. Bio je dugogodišnjom čelnom osobom Hrvatske republikanske zajednice. Uređivao je argentinski časopis Republika Hrvatska. Bio je jednim od najvažnijih hrvatskih emigrantskih pisaca.
Rođen je 1918. u Osijeku u obitelji židovskog podrijetla. Sin je odvjetnika Alfreda Kästenbauma koji se prešao na katoličanstvo i ime promijenio u Korsky. Njegov stric bio je veleposjednik Roberta Kästenbauma koji je također poslije promijenio ime u Korsky.
Robertov sin, Ivin bratić, Ivan Korsky, koji je studirao tehniku, bio je komunist i zbog toga je bio zatvoren u zatvor u Srijemskoj Mitrovici te poslije u logoru u Kerestincu, gdje je robijao skupa s Otokarem Keršovanijem, Augustom Cesarcem i drugima odakle je odveden srpnja 1941. i ubijen u Dotrščini.
Kao student Korsky se uključio se u hrvatsku politiku, akoncem te 1935. pristupio je Ustaškome pokretu. Prije rata pisao je kao laik za katolički list Život.
Kad je izbio drugi svjetski rat, pripadao je onoj struji hrvatskih intelektualaca nacionalističke orijentacije koji su više simpatizirali ideje i kulturne dosege iz Francuske, nego one iz Njemačke i Italije.
Nadograđivao je zamisli prof. Ivana Oršanića. Uz to je bio i kad je oslobađanje Hrvatske zahtijevalo potražiti oslonac u Osovinskim silama. 1940. je u razgovoru s Milom Budakom izrazio da ne simpatizira Njemačku i da bi volio da se Francuska uspije obraniti.
Godine 1940. je doktorirao je pravo, a proglašenje NDH dočekao je u zatvoru jer ga je banovinski režim Ivana Šubašića i Vladka Mačeka uhitio (nekoliko puta), što je bila posljedica je jednostranačja koji je uveo sporazum Cvetković-Maček.
Po izlasku iz zatvora pristupio je Hrvatskim oružanim snagama. Bio je ustaškim dužnosnikom te dužnosnikom Ustaške mladeži. U ustašama je nosio čin časnika. Radio je kao sudac i odvjetnik u Osijeku i Stocu.
Slom NDH je Korskog je zatekao u Hrvatskoj. Sukladno poglavnikovoj zapovijedi povukao se s ostalima prema Austriji. Uspio je izbjeći bleiburški pokolj, koji je okarakterizirao “krunom jugoslavenstva”.
Za jugoslavenstvo je rekao da je ta ideologija jedino uspjela postići “fizičko uništavanje jednog ‘jugoslavenskog’ naroda od strane drugog ‘jugoslavenskog’ naroda u ime očuvanja jugoslavenske države” odnosno ustvrdio je “da je pravi krivac za suludo međusobno uništavanje između dvaju susjednih naroda (Hrvata i Srba) jugoslavenska ideologija”.
Bleiburški pokolj je opisao kao mjestom pokopa hrvatskog političkog romantizma u kojem su Hrvati naivno vjerovali “da će ‘bijeli Zapad’ braniti Hrvate samo zato što Hrvati pripadaju Zapadu” i da više nikad ne smiju tako misliti, žele li se očuvati kao narod.
U zarobljeničkom logoru u Italiji bio je do 1947. kad je otplovio u Argentinu. Ondje je radio kao zastupnik za zaštitu industrijskoga vlasništva, područja o kojem je poslije pisao.
U Argentini je pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci Ivana Oršanića, kojeg je naslijedio na čelu stranke nakon njegove smrti. 1974. je postao jedan od četiriju dopredsjednika Hrvatskog narodnog vijeća, kojem je 1977. i 1979. bio i sabornikom.
Ratne je 1992. u razgovoru za HTV rekao da se je Hrvatska “izborila za oslobođenje” ali također: “do slobode je jos dugačak put“.
Godine 1994. je dobio Pohvalu za doprinos širenju istine o Republici Hrvatskoj u Republici Argentini za vrijeme Domovinskog rata, za dugogodišnje kulturno i prosvjetno djelovanje na promicanju ugleda hrvatskog naroda u svijetu.
Članom Odbora za obilježavanje 50. obljetnice Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta imenovan je 1995., a godinu dana kasnije odlikovan Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.
Umro je u Buenos Airesu 2004. godine, gdje je i pokopan.
M. Marković/Foto: Press
