Zapisi kipara Ivana Meštrovića: Kardinal Stepinac me spasio iz ustaške tamnice!

Veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović u povodu smrti kardinala Alojzija Stepinca ( 8. svibnja 1898. – 10. veljače 1960.) objavio je u Hrvatskoj reviji u Buenos Airesu sjećanje na pokojnog zagrebačkog nadbiskupa.

Ssmrt kardinala Stepinca se bolno dojmila svih Hrvata, onih u domovini, kao i onih raštrkanih po svim stranama svijeta. I mene se osobito dojmila, koliko zbog našeg dugogodišnjeg prijateljstva, toliko još više zbog njegovog junačkog držanja i trpljenja na braniku svoga naroda i njegova vjerovanja. On nije stao na branik ni s mačem niti sa sumnjivim saveznicima, nego s istinom i sa svojom plemenitom dušom, junačkim srcem i vjerom u Boga.

Ne ću ovom prilikom iznositi razne momente o Stepinčevu držanju, otkako je postao zagrebačkim nadbiskupom, a zbog kojega je kod nas sviju rastao njegov veliki duhovni lik svećenika i čovjeka. Za vrijeme nacističko-fašističke okupacije i vladavine njihovih zlosretnih štićenika ustaša nitko mi se nije s toliko oštra osuđivanja tužio koliko Stepinac, ističući zlokobnost za Hrvatsku od takve politike.

Kad je spomenuo Rimski ugovor, suze su mu potekle niz lice, i riječ mu je zapinjala u grlu, kad je s vapajem izgovarao: «Taj vajni Poglavnik nanio je hrvatskom imenu tešku ljagu, ustupajući hrvatsku kolijevku Dalmaciju. U našoj teškoj i časnoj povijesti nije se ni u najtežim časovima našao Hrvat, koji bi potpisao, da i jedan komad hrvatske zemlje ustupi tuđinu.«

Istom prilikom je najteže osuđivao, kako četnička, tako i ustaška zlodjela i prolijevanje krvi, pa čija bila. Znao je da ga neprijatelji i radi toga mrze te mi je pružio čitav snop prijetećih pisama koja su stajala na njegovu stolu, pritisnuta jednim kamenom, koga je dobio u rame, na ulici, kada se vozio u kolima.

Pisma su bila od nacista, na njemačkom jeziku, a od Glavnog ustaškog stana na hrvatskom. Sadržaj im je bio isti: Mi znademo, da ste Vi naš zakleti neprijatelj, ali Vam stavljamo do znanja, ako ustrajete, da Vam ne će pomoći rimski crveni pojas, i da ćemo Vas na ulici ubiti kao psa… «Ne će mene zastrašiti svojim prijetnjama, jer se ja ne bojim smrti», rekao je smiješeći se Stepinac.

Pretposljednji put smo se vidjeli u Rimu 1943., kad je bio došao avionom i zadržao se svega dan i pol te donio Papi dokumente o zlodjelima, koja su Talijani počinili ili dirigirali u našoj nesretnoj zemlji. Tom prilikom bio je pola sata prije svog povratka u Zagreb upozoren od vatikanske obavještajne službe, da mu je život u opasnosti, kad se vrati kući. To mu je bilo saopćeno baš kada sam bio kod njega u Sv. Jeronimu, i, vraćajući se iz druge sobe, pripovjedio mi je sadržaj tog saopćenja, dodajući:

«Ne marim ja, i ustrajat ću, da vršim svoju dužnost prema Bogu i narodu. Pred 8 dana su mi nacisti ubili brata, radi veze s partizanima, koji su navraćali k mojoj majci i ona im davala večere.« Na rastanku mi je rekao: «Ne ćemo se više vidjeti, jer ili će me sada ubiti fašisti ili kasnije komunisti». Nije se sasma prevario, ali netko u vrhovima komunističke Jugoslavije je spriječio, da se Stepincu kratkim putem oduzme život.

Ja se Stepincu nisam mogao odužiti, da ga izbavim iz komunističke tamnice, kao što je on mene, preko Pape, izvukao iz ustaške. Tokom samoga procesa poručio sam jugoslavenskoj vladi preko njezina poslanika Ristića u Parizu, da će Stepinac odnijeti pobjedu kod kuće i u vanjskom svijetu, jer će se saznati, da je pravedan, pa ma kako i na koliko ga njihovi sudovi osudili.

Nekoliko dana iza kako je izrečena osuda nad Stepincem, stigao sam u New York i vidio se s kardinalom Spellmanom, koji se uvelike interesirao za Stepinca. Nakon što se dugo i potanko informirao o Stepincu kao svećeniku i čovjeku, bio je dirnut i rekao mi je: «Ja doskora putujem u Rim, pa ću predložiti Sv. Ocu, da ga imenuje kardinalom i pozove u Rim. Držim, da ga u tome slučaju režim ne će ometati, da iziđe».

Nato sam mu odgovorio:

«Koliko ja Stepinca poznajem, on to ne će prihvatiti, da se odijeli od svoga stada». Na ovo me je Spellman začuđeno pogledao te rekao: «Mislite, da će on radije odabrati, da sjedi šesnaest godina u tamnici, nego da je slobodan u Rimu u kardinalskom purpuru?». Uzvratio sam, da držim, da će on izabrati prvo.

Nedugo vremena iza toga, pozvao me je Spellman i rekao mi, da je bio u Rimu i govorio s pokojnim papom Pijom XII. i predložio mu, da Stepinca imenuje kardinalom, na što da mu je Papa odgovorio, da je našao načina, da to Stepincu već ponudi, ali da je on odgovorio, da to ne bi mogao primiti, jer da se ne bi nipošto mogao odijeliti od svoga naroda. Slično je i meni u jednom pismu Stepinac ponovio, kad se radilo o njegovom liječenju, da se ne bi nipošto odvojio od Hrvatske, ni onda, kad bi znao, da će kroz malo dana i umrijeti, tješeći me, da on svoje zatočenje lako podnosi i da je drugim svećenicima teže nego njemu, i da je njegova dužnost, da s njima trpi.

Kad sam prošloga ljeta pošao u domovinu jedna od mojih prvih želja bila je da se vidim sa Stepincem, što mi je i uspjelo i on je bio prvi kojeg sam posjetio. Nisam krio tu svoju namjeru, i nisam ni od koga tražio dozvole, iako sam znao da nikoga ne puštaju pa ni svećenike da dođu k njemu. Pošao sam u Krašić i ravno u župni dvor. Nitko me nije zaustavio niti što pitao, a milicionar, koji je stajao pred ulazom, okrenuo mi je leđa i malo se odalečio. Pred ulazom u župni dvor sreo me je neki čovjek s veselim čuđenjem. Na prvi mah pomislio sam da je neki vrtlar jer nije imao svećeničko odijelo i mora da je nešto manuelno radio u vrtu. Predstavio se da je župnik krašićke župe i uveo me je u kuću gdje mi je Nadbiskup niz stubište pošao u susret.

Bili smo obojica ganuti, zagrlili se i izljubili, s vlažnim očima. Kardinal je bio vrlo dobro raspoložen i nakon nekoliko radosnih riječi uveo me je u jednu oveću sobicu, rekavši: «Ovo Vam je župni ured, i sada, evo, kardinalov ured, salon i trpezarija«. Uskoro smo sjeli za ručak, koga su na brzu ruku prigotovile časne sestre. Pošto je bio petak, imali smo malih ribica, malo sira, krašićkog vina i kruha, kojeg su časne sestre ispekle. Bile su tri Bosanke, koje su sadile povrće u vrtu i brinule se oko skromnog gospodarstva.

Ostali smo zajedno puna četiri sata za stolom u razgovoru o našim narodnim stvarima. Kardinal je bio vrlo dobro raspoložen i kroz čitav razgovor nije ni jednom riječi pokazao gorčine ili mržnje prema svojim protivnicima. «Što ćemo, živimo u periodu neugodnih povijesnih zbivanja, a bilo je sličnih više manje u povijesti jadnog čovječanstva. Čini mi se, da negdje u indijskim vedama stoji, da su glupost i nedotupavost uzrok svim nevoljama i opačinama. Krist nas je uputio, da treba praštati, kao što je i on praštao, i uistinu praštanje je sastavni dio ljubavi, koju je on propovijedao. I ja se svakoga dana molim za one, koji me mrze, kao i za one, koji me vole, pa i kako bih drugačije? I oni su krv naše krvi, ljudi su i braća, iako su nam pogledi različiti«.

Stepinac je, inače, fizički izgledao dobro, izuzev malo previše rumenila, što je, sigurno, bilo u vezi njegove bolesti, a duševno je bio potpuno miran, i činio mi se duševno jači nego ikada prije. Svega tu i tamo sam primijetio, da ima bolova u operiranoj nozi, koju je držao povišenu ispod stola. Načas smo se digli i pošli k prozoru, kroz koji se vidjelo polje Stepinčeva sela i seljake pri poslu. Vidio sam, da u tome uživa i rekao sam mu, da mi, koji smo rođeni na selu, nalazimo užitka u našim seljacima i njihovu hrvanju sa zemljom, te da držim, da i on lakše snosi zatočenje na selu, u ovoj maloj kućici, nego da je zatočen u prostranom Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. «Istinu kažete, to je baš tako. Naš čovjek na selu, usprkos životnih tegoba, bliže je i zemlji i nebu, nego može biti onaj po gradovima.«

Rastali smo se, ali nisam imao osjećaja da je to naš posljednji susret kao ni predviđanje koliko će još trajati njegovo zatočenje. Ni on niti ja nismo ni jednom riječi dotakli pitanje njegova «pomilovanja» ni povratka na stolicu Zagrebačke nadbiskupije. Bio sam uvjeren da je on čekao na jedino pomilovanje od Boga: da izdrži u svojoj misiji do kraja, što mu je bilo uslišano, a njegov mali narod je njegovom patnjom i smrću porastao. Nije se vratio na nadbiskupsku stolicu nego u grobnicu iza oltara svoje Katedrale, odakle će još glasnije nego za života braniti slobodu Kristove nauke i svog hrvatskog naroda.

Stepinac leži u tamnoj raki, svijetla lica, kao simbol hrvatske neslomljivosti, koja se nikome i nikada ne će pokoriti. Zato neka je slava velikom hrvatskom sinu Alojziju Stepincu!

Ivan Meštrović/ Hrvatska revija, X,  Buenos Aires, ožujak 1960.