Zašto Pupovac nikad nije odgovarao za laž o 11. 000 pokrštene srpske djece

Milorad Pupovac je rođen 1955. u mjestu Ceranje Donje, koje se nalazi između Benkovca i Biograda. Majka Manda i otac Obrad, seoski veterinar, imali su četvero djece.

Diplomirao je filozofiju i lingvistiku, a kao student je zarađivao honorarno, između ostalog i kao vozač tramvaja. Doktorirao je filologiju.

U političkim previranjima krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća prvo se (1989.) angažirao u Udruženju za jugoslavensku demokratsku incijativu (UJDI u kojem je bila Miloševićeva žena i umirovljeni JNA generali), ali prije potpune propasti UJDI-ja na izborima osniva Ligu socijaldemokrata. Međutim ni Liga, baš kao ni UJDI, nije doživjela uspjeh na izborima, pa već u srpnju 1991. u Lipiku okuplja četrdeset srpskih intelektualaca i osniva Srpski demokratski forum.

U jesen 1991. na haškoj konferenciji podržava nezavisnost Hrvatske, ali već u veljači 1992. senzacionalno su odjeknule Pupovčeve optužbe da je u Hrvatskoj 11.000 srpske djece pokršteno. Kardinal Kuharić je tražio da se informacija provjeri, a Živko Kustić kategorički je tada tvrdio kako nije zabilježen nijedan takav slučaj.

Nakon velike prašine koja se digla u javnosti izjavljuje:

“Pomalo sam zatečen da je od svega rečenog ostala samo izjava o pokrštavanju. A spomenuo smo i likvidaciju 400 nevinih civila, razorenih 3.000 objekata, 200.000 protjeranih”.”Nakon tih izjava zagrebački okružni tužitelj početkom svibnja 1992. podiže optužnicu protiv Milorada Pupovca zbog iznošenja lažnih vijesti ili tvrdnji, za što je bila predviđena kazna do pet godina zatvora. No, do procesa nikada nije došlo, jer ga je spasio upravo predsjednik Tuđman.

Nakon troipolgodišnjeg vođenja SDF-a, početkom 1995. sudjeluje u osnivanju Samostalne srpske stranke, a s osnivanjem Akcije socijaldemokrata Hrvatske (Mike Tripal

a) uključuje se u rad te stranke i kao njihov predstavnik nakon izbora 1995. ulazi u Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske. Ubrzo je pristupio Stanimirovićevom SDSS-u čiji je saborski zastupnik već tri mandata.

Milorad Pupovac je oduvijek imao ambiciju okupiti sve hrvatske Srbe pod istu kapu držeći da će tako lakše artikulirati svoje političke interese i rješavati egzistencijalne probleme, pa je 1997. inicirao osnivanje Srpskog nacionalnog vijeća kojemu je na čelu. Od tada je svoju nacionalnost pretvorio u biznis.

Dežurni politički analitičari počeli su ga zvati novim Pribičevićem, a on se odužio glasujući 1997. za ustavne promjene. U politički uzavreli Sabor ušao je Pupovac i teatralno izgovorio “da” za promjenu naziva parlamenta u Hrvatski sabor a zastupnici tada vladajućeg HDZ-a pozdravili su ga gromoglasnim pljeskom.

Predsjednik Mesić odlikovao ga je 2001. Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobit njezinih građana.

Iz svoje biografije bi vjerojatno izbrisao posjet Kninu 15. travnja 1991. kada je ruralnim sunarodnjacima kazao kako je “vrag odnio šalu”. Kasnije je u listu urbanih hrvatskih Srba “Prosvjeta” u tekstu “Krajina na kraju historije – Fragmenti o ništenju tragova” (listopad, 1995.), Pupovac obrazložio razloge koji su doveli do sloma Krajine okrivljujući, dva mjeseca nakon “Oluje” hrvatsku državu za terorizam i pljačku imovine izbjeglih Srba.

– Srbi u hrvatskim gradovima, koji su jedini mogli i umjeli oblikovati politiku Srba u Hrvatskoj, odsječeni su od svojih krajiških sunarodnjaka, proglašeni izdajnicima te postali žrtve hrvatskog radikalnog nacionalizma te ratnog i poratnog revanšizma.

Stješnjeni između hrvatske državotvorne ideje i krajinske državotvorne avanture, Srbi u hrvatskim gradovima silnim su naporima nastojali obnoviti srpsku politiku u Hrvatskoj, a to znači obnoviti pokidane veze s krajiškim Srbima… nastupati prema hrvatskoj vlasti i rješavanju srpskog pitanja. Umjesto toga doživjeli su i vlastiti pogrom (do kraja 1993. iz Hrvatske ih je izbjeglo do 300.000) i pogrom svojih sunarodnjaka u Krajini”, objašnjava Pupovac i zaključuje: “Mnogo je toga što krajiški Srbi nisu imali. No jednog su imali u obilju, a to je slobodoljubivost”.

Najteže je podnio kritike bivšeg predsjednika Josipović koji je u njihovoj javnoj polemici ustvrdio kako je Pupovac uvijek težio ne samo tome da bude “monopolist srpskog političkog korpusa u Hrvatskoj, iako za njegovu stranku SDSS glasa tek manji dio Srba u Hrvatskoj” nego i da se pozicionira kao “isključivi posrednik između Beograda i Zagreba”.

Pupovac je bio potresen tim pismom. “Imali smo dobru suradnju. Nisam mu politički oponirao ni kada je izražavao neslaganje s Ustavnim zakonom i izbornim modelom za zastupnike srpske nacionalne manjine. Ali, Josipovićev odnos promijenio se zbog tekstova u Novostima o ZAMP-u. Počeo je izbjegavati naše skupove i komemoracije. Kad sam čuo da se Josipović zanima za način financiranja SNV-a, predložio sam da se sastanemo, ali su nam iz Ureda predsjednika odgovorili da nema vremena. Shvatio sam da me ne želi primiti.

Onda sam mu 3. kolovoza privatno uputio pismo kako bih istaknuo da mi je važno naše političko prijateljstvo, no Josipović se na to oglušio i odlučio je stvoriti političku alternativu SDSS-u”, tvrdio je Pupovac.

Što Pupovac zna o žrtavama sa Drave

Njegov privatni život je bio javna stvar. Iako u svojim imovinskim karticama navodi kako je neoženjen, s prvom suprugom ima dvoje djece, Ozrena i Tihanu, a sa bivšom novinarkom Slavicom Lukić danas ponovno živi zajedno u kući koju su kupili u zagrebačkoj elitnoj četvrti Mlinovi.

Budući se njegova politička zvijezda nepovratno gasi, sada je izveo performans sa selotejpom. Iako zapravo nema pojma o cijelom slučaju, iako ga nikada ni na koji način nisu zanimale žrtve tog zločina kojeg je bivši policajac Vladimir Faber tako savršeno montirao Glavašu, u Saboru je izveo zgodnu predstavu ne bi li ponovno privukao pažnju na sebe.

On naravno ne zna ime nijedne žrtve a kamoli nešto više o ljudima koje su ubojice bacile u Dravu, a da mu je zaista stalo do sunarodnjaka prilikom jedne od svojih posjeta Beogradu mogao je otići Radoslavu Ratkoviću, bivšem djelatniku osječke bolnice koji je preživio pucanj u glavu i bacanje u Dravu, a koji točno zna tko su bile ubojice o čemu je svjedočio na suđenju videolinkom. No taj dio “istine” nikom nije bio zanimljiv jer u njemu nije bilo Glavaša.

Na koncu bilo bi dobro da je u Saboru Milorad Pupovac pojasnio što na ‘njegovom’ jeziku recimo znače riječi – “Nož, žica Srebrenica!” ili pjesma “Dođi Slobo i donesi salate….?”

DB/Dnevno,hr