Zbog vica o Špiljku i Reaganu policija je uhapsila petoricu mladića

Jugoslavenski političar o kojem je, nakon Josipa Broza Tita, ispričano najviše viceva, zasigurno je bio Mika Špiljak. Navodno se Špiljak, neobrazovani postolar, a šef partije i države, znao smijati vicevima na vlastiti račun.

Najčešće prepričavan vic o Miki Špiljku je onaj kad je Špiljak došao u tvornicu obuće i zatekao jednog radnika koji nevješto obrađuje cipele. Mika je uzeo alat u ruke – bam, bam, bam – i cipela je bila brzo gotova. “Ovako se to radi”, kazao je sretni Miko. “Da druže Miko, ali ja nisam postolar, ja sam profesor.”

Špiljak je čak 1969. godine dobio godišnju nagradu satiričnog časopisa “Jež” iz Beograda za kulturan odnos prema vicu. U žiriju koji mu je dodijelio nagradu bili su Branko Ćopić, Borislav Mihajlović -Mihiz, Milovan Vitezović, Ljubiša Manojlović i Brana Crnčević,

No, nisu vicevi o Miki Špiljku uvijek bili bezazleni. Događalo se da ljudi završe u zatvoru zbog njih, izgube posao i budu proglašeni narodnim neprijateljima.

U doba komunističke Jugoslavije Mika Špiljak je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ i u veljači 1984. godine putovao je u službeni posjet SAD-u gdje ga će ga primiti tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan.

No, budući da Špiljak nije znao engleski jezik savjetnici su mu objasnili kako se ponašati i što govoriti. Kad izađe iz aviona Regan će mu pružiti ruku i reći: Aj em Ronald Reagan, a on mora odgovoriti: Aj em Majk Spajk. Da zvuči američki.

Kako Mika nikako nije mogao zapamtiti te četiri riječi smisli su kako riješiti problem. Druže Špiljak, rekli su mu, mi ćemo vam u šešir staviti ceduljicu na kojoj će pisati “Aj em Majk Spajk“. Prilikom rukovanja s Reaganom vi ćete skinuti šešir i pročitati napisano. Rečeno, učinjeno.

I tako stigne Mika u Ameriku, dočeka ga Regan, pruži mu ruku i veli: Aj em Ronald Regan. Špiljak skine šešir, pruži ruku Ronaldu i kaže: Aj em tovarna klobukov Škofja Loka.

U proljeće te godine Omladinska organizacija u Murskom Središću organizirala je turnir u malom nogometu i grupa mladića (Marjan Rajf, Zlatko Rihtarec, Rajko Tomanić, Vladimir Brodar i Zlatko Leich) prijavila je svoju ekipu pod nazivom MAJK SPAJK.

Na dresove su otisnuli ime ekipe i kao propagandni materijal na stotine kutija šibica zalijepili sliku ekipe te ih dijelili po Murskom Središću.

Informacija iz Murskog Središća brzo je došla do Centralnog komiteta pa je policiji naređena akcija. Članovi ekipe su privedeni na ispitivanja u lokalnu policijsku stanicu, a glavni “atentator” Rajko Tomanić je uhićen je i „maricom“ sproveden u Čakovec gdje je tri dana ispitivan kako bi priznao da je znao što znači Majk Spajk i da je htio izvrgnuti ruglu Miku Špiljka, tada šefa države.

I ne samo to. Policija mu je pretražila cijelu kuću, oduzela pedesetak kutija šibica i papir na kojemu je njegova tada petogodišnja kći nevještim rukopisom napisala MIKE SPIKE. Bio je to dokaz da je s “neprijateljskim djelovanjem počeo indoktrinirati i vlastitu djecu”, kako je rekao glavni udbaš koji je vodio cijeli slučaj.

Oduzeta mu je i brojna kolekcija negativa i slika koju je stvarao desetak godina i koja bi danas puno značila za povijest Središća. Na žalost ti materijali nikad mu nisu vraćeni.

Kako nitko od članova ekipe nije htio priznati da je znao što znači spomenuto ime, oni su pušteni, dok su prvoosumnjičenog Tomanića tek nakon tri mjeseca obavijestili da odustaju od podizanja tužbe zbog koje bi mu prijetila kazna zatvora do 5 godina.

Priča o “narodnim neprijateljima” iz Murskog Središća ima i nastavak:

Kada je početkom devedesetih godina u Murskom Središću održana velika manifestacija „Europa bez granica“ koju je organizirao međimurski HDZ i kojoj je nazočilo nekoliko veleposlanika i drugih visokih gostiju, šef osiguranja HDZ-ova skupa bio je isti onaj UDBAŠ koji je hapsio i ispitivao članove ekipe. Tomaniću je pružio ruku koju je ovaj prihvatio.

M. Marković/Foto: getty