Nadbiskup Carlo Maria Viganò, umirovljeni papinski nuncij (veleposlanik) u SAD-u i bivši generalni tajnik države Vatikan, u razgovoru za američki Remnantnewspaper.com govori o svom viđenju trenutne situacije Crkvi i svijetu, a pojavu koronavirusa smatra iskušenjem, posljedicom iskonskog grijeha, i prilikom za obnovu vjere.
Nadbiskup Viganò podsjeća da epidemiju moramo prihvatiti u duhu vjere, poniznosti pa čak i okajanja za naše vlastite grijehe. “Dopustimo ovoj kazni da nam omekša srca i potakne nas da se pokajemo i ponovno okrenemo k Bogu.” Zatim nalaže svim katolicima da uvijek imaju na umu da očaj nije opcija te da trebamo „proći ova iskušenja za grijehe drugih, za obraćenje nevjernika te da skratimo vrijeme koje će svete duše morati provesti u čistilištu“.
Razgovor s nadbiskupom Carlom Maria Viganòm vodio je glavni urednik The Remnant Newspapera Michael J. Matt.
Vaša Ekscelencijo, kako bi obični katolici trebali ocijeniti pandemiju virusa COVID-19?
Pandemija koronavirusa, kao i sve druge bolesti, a i sama smrt, posljedica je iskonskog grijeha. Grijeh našeg praroditelja Adama, zakinuo je njega, ali i nas, ne samo za milost Božju, već i za sve drugo dobro što ga je Bog stvorio. Zatim su bolest i smrt došle na svijet kao kazna za nepoštivanje Boga. Otkupljenje koje nam je obećano u Protoevanđelju (Post 3), koje je prorokovano u Starom Zavjetu te ispunjeno utjelovljenjem, mukom, smrću i uskrsnućem Gospodina našeg, izbavilo je Adama i njegove potomke od vječnog prokletstva, ali su posljedice ostavljene kao znamenje pada i bit će konačno izbrisane uskrsnućem tijela, kao što govorimo u Vjerovanju, a koje će se dogoditi prije Sudnjeg dana. Ovo moramo upamtiti, pogotovo u ova vremena kad su nam osnovna načela Katekizma nepoznata ili zanijekana.
Katolici znaju da bolest – stoga i epidemije, patnja i gubitak voljene osobe – moraju biti prihvaćene u duhu vjere i poniznosti, pa čak i kajanja za naše vlastite grijehe. Zahvaljujući općinstvu svetih – zbog kojih su zasluge svih krštenih prenesene na sve one u Crkvi – možemo također proći ova iskušenja za grijehe drugih, za obraćenje nevjernika te da skratimo vrijeme koje će svete duše morati provesti u čistilištu.
Kao što smo vidjeli, ako uzmemo u obzir samo klinički vid bolesti – protiv kojega se, svakako, moramo boriti svim snagama – onda zanemarujemo transcedentnu dimenziju naših života te ostavljamo vjernike bez duhovne perspektive, neizbježno se zatvarajući u slijepu i beznadnu sebičnost.
Nekoliko biskupa i svećenika izjavilo je da Bog „ne kažnjava“ te da je smatrati koronavirus Božjom kaznom „poganska zamisao“. Slažete li se?
Prva kazna ikad, kao što rekoh, pala je na našeg praroditelja. No, kao što kaže Exsultet koji pjevamo na Vazmenom bdjenju: O felix culpa, qui talem ac tantum meruit habere Redemptorem! (O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja. op. prev.)
Otac koji ne kažnjava svoju djecu, ne voli ih, već ih zanemaruje, a liječnik koji bezbrižno promatra pacijenta kako dobiva gangrenu, ne želi njegov oporavak. Bog je Otac koji voli zato što nam kazuje što nam je činiti da bismo postali vrijedni vječnog blaženstva u raju. Kada se oglušimo na njegove zapovijedi i sagriješimo, ne ostavlja nas da umremo, već nas traži i šalje nam brojne, često i vrlo stroge, znakove. Zatim se popravimo, pokajemo, izvršimo pokoru te mu se vratimo kao starom prijatelju. „Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam (Iv 15,14)“. Mislim da riječi Gospodina našeg ne ostavljaju prostor za dvosmislenost.
Nadalje, htio bih dodati da je istina o pravednom Bogu koji nagrađuje dobre i kažnjava zle, dio zajedničkog nasljedstva, odnosno naravnog zakona koji je Gospodin dao svim narodima kroz povijest. Nezadrživ poziv ka zemaljskom raju pokazuje čak i poganima da je katolička vjera nužno ostvarenje svega čemu iskrena i dobru naklonjena srca teže. Iznenađen sam da danas, umjesto naglašavanja ove istine zapisane duboko u svim srcima, oni koji su naizgled puni suosjećanja za pogane, odbijaju prihvatiti ono što je Crkva oduvijek smatrala najboljim načinom da ih privuče.
Smatra li Vaša Ekscelencija da postoje određeni grijesi koji više od drugih navlače Božji gnjev?
Zločini kojima smo okaljani u Božjim očima udarci su čekića po onim istim čavlima koji su probili svete i prečasne ruke Gospodina našeg, udarci biča koji deru meso s Njegova svetog tijela, pljuvačka na njegovu licu. Kad bismo mogli samo toliko shvatiti, nikada više ne bismo sagriješili. Grješnici bi cijele živote proveli plačući u dubokoj tuzi. U stvari, dogodilo se sljedeće: po svojoj muci, naš je Spasitelj preuzeo na sebe ne samo istočni grijeh, već i sve grijehe koje su ljudi počinili i one koje će tek počiniti. Nema veće slave nego u činjenici da je Gospodin naš umro za nas na križu, kad bi samo kap njegove Krvi Presvete bila dovoljna da nas sve otkupi. Kao što nas je sv. Toma Akvinski poučio: Cuius una stilla salvum facere totum mundum quit ab omni scelere (Čija bi jedna kap bila dovoljna da čitav svijet oslobodi od svih grijeha).
Kao što postoje grijesi pojedinaca, postoje i grijesi društava te naroda. Pobačaj, koji ubija nevinu djecu, čak i tijekom ove pandemije; zatim razvod, eutanazija, odvratnost tzv. gej „brakova“, slavljenje sodomije i drugih strašnih izopačenosti, pornografija, kvarenje djece, špekulacije financijskih elita, skrnavljenje nedjelje, a popis ide i dalje…
Mogu li zamoliti Vašu Ekscelenciju da razluči grijehe pojedinaca od grijeha naroda?
Sv. Toma Akvinski nam govori da je dužnost pojedinca prepoznati, štovati i biti poslušan Bogu jedinom. Po istom načelu društva – koja se sastoje od mnogo pojedinaca – ne mogu odbijati prepoznati Boga i osigurati da njihovi zakoni dopuštaju pripadnicima tih društava dosezanje duhovnog cilja za koji su predodređeni. Postoje narodi koji ne samo da ignoriraju Boga, već ga otvoreno niječu. Postoje i oni koji zahtijevaju od svojih građana prihvaćanje zakona protivnih naravnom moralu i katoličkom nauku, kao što su: pravo na pobačaj, eutanaziju te sodomiju.
Drugi iskvaruju djecu i oskvrnjuju njihovu nevinost. Zajednički grijesi zahtijevaju zajedničku ispovijed i pokajanje, da bi moglo doći do zajedničkog oprosta. Nemojmo zaboraviti da crkvena zajednica, koja je također oblik društva, nije izuzeta od božanske kazne ako krivnjom njezinih vođa dođe do kolektivnih grijeha.
Tvrdi li Vaša Ekscelencija da je Crkva pogrešiva?
Crkva je oduvijek bila nepogrješiva u svetosti, jer ona je mistično Tijelo našega Gospodina i Spasitelja te bi stoga bilo ne samo ishitreno već i bogohulno početi promišljati o nesavršenosti ove božanske institucije koju nam je providnost Božja postavila na svijet da bi nam kao arka spasenja svima podarila milost. Pjesme hvale koji pjevamo Majci Božjoj – koju nazivamo Majkom Crkve – mogu se pjevati i samoj Crkvi, posrednici svih milosti putem svetih sakramenata, majci Gospodina našeg, za čije se udove drži. Crkva je Kovčeg Saveza, čuvarica svetih sakramenata i zapovijedi. Crkva je Utočište grješnika kojima udjeljuje oprost nakon dobre ispovijedi. Ona je Zdravlje bolesnih, o kojima je oduvijek skrbila s najvećom brigom. Ona je Kraljica mira koja promiče suživot naviještajući Evanđelje.
No, istodobno je „strašna kao vojska pod zastavama“ (Pj 6,10), jer je Gospodin naš dao svojim svećenicima moć istjerivanja zloduha i ključeve kraljevstva nebeskog. Ne zaboravimo da sveopću Crkvu, osim putujuće Crkve, čine i trpeća te pobjednička Crkva, čiji su svi pripadnici sveci.
Moram također napomenuti da su, iako je Crkva sveta, neki njezini pripadnici, pa i iz samog crkvenog vrha, grješnici. U ovim teškim vremenima, mnogo je svećenika, a nažalost i biskupa te kardinala, koji to ime ne zaslužuju, kao što su to pokazali sablaznima i zlostavljanjima koje su počinili. Nevjera svetih pastira sablazan je za njihovu subraću i mnoge vjernike, ne samo kao vlastohleplje, već i – rekao bih pogotovo – kad se dotaknu cjelovitosti vjere, čistoće crkvenog nauka i moralne svetosti. Počinili su i djela besprimjerne težine, kao što smo vidjeli prilikom štovanja idola Pachamame u samom Vatikanu. Uistinu, smatram da je Gospodin s pravom gnjevan na mnoštvo sablazni koje su počinili upravo oni koji bi trebali biti primjer, kao pastiri, stadu koje im je povjereno.
Nemojmo smetnuti s uma da ovakav primjer mnogih crkvenih velikodostojnika ne sablažnjuje samo katolike, već sablažnjuje i one izvan Crkve koji na nju gledaju kao na svjetionik, odnosno mjerilo vrijednosti. No, to nije sve: ova kazna ne oslobađa Crkvu i njezine velikodostojnike od potrebe za temeljitim ispitom savjesti zato što se prepustila duhu ovog svijeta. Njezina je dužnost, koju ne može izbjeći, čvrsto osuditi sve zablude koje je dopustila nakon Drugoga vatikanskog sabora, a zbog kojih su se na nju sručile mnoge pravedne kazne. Moramo se popraviti i vratiti Bogu.
Boli me što moram reći da i ovog trenutka, nakon što smo svjedočili udarcima Božjega gnjeva po svijetu, nastavljamo vrijeđati Božje veličanstvo govorom o „majci Zemlji koja zahtijeva poštovanje“, kao što je papa prije par dana izjavio u jednom od svojih nebrojenih intervjua. Ono što moramo učiniti jest moliti za oprost zbog oskvrnuća Bazilike sv. Petra te ju ponovno posvetiti prije nego se sveta misna žrtva ponovno služi. Također, trebamo javnom procesijom iskazati pokoru, čak i ako u njoj sudjeluju samo prelati pod papinim vodstvom. Oni moraju moliti Boga da se smiluje njima samima i čitavu njegovu narodu. Ovo bi bio znak iskrene poniznosti koji svi želimo vidjeti, kao odštetu za sve počinjene grijehe.
Kako da se suzdržimo od čuđenja kad čujemo riječi poput onih izrečenih u Domu sv. Marte 26. ožujka? Papa je rekao: „Gospodin nas ne smije naći na kraju naših života te nam reći: ‘Pokvaren si. Napustio si stazu koju sam ti pokazao. Poklonio si se idolima.’“ Takve su riječi uistinu začuđujuće, pogotovo ako se prisjetimo da je sam papa činom strašnog svetogrđa, oskvrnuća i otpadništva od vjere, pred očima i ušima cijelog svijeta, pred oltarom sv. Petra, prikazao one prljave i sotonske prikaze Pachamame (domorodačke figurice gospe iz Amazonije, op. a.) .
Na svetkovinu Navještenja Gospodinova (25. ožujka), španjolski i portugalski biskupi posvetili su svoje zemlje Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. Isto su učinili i biskupi Irske, Engleske i Walesa. U mnogim biskupijama i gradovima diljem svijeta, biskupi i mjesne vlasti stavili su svoje zajednice pod zaštitu Presvete Marije. Kako Vaša Ekscelencija gleda na te događaje?
Ti događaji ispunjavaju moje srce nadom. Iako nisu dovoljni da bi okajali naše grijehe, crkveni vrh ih je vrlo dugo u potpunosti zanemarivao, iako vjernički puk već dugo od svojih pastira traži svečane čine poput ovih. Gospa Fatimska zatražila je od pape i svih biskupa posvećenje Rusije njezinu Bezgrješnu Srcu te najavila ratove i katastrofe koji će uslijediti dok se to ne dogodi. Njezine molbe nisu uslišane. Hijerarhija se ovoga trenutka mora reformirati i poslušati Majku Božju! Sramotno je i skandalozno da se nijedan talijanski biskup nije pridružio ovoj divnoj inicijativi!
Kako ocjenjujete obustavu sakramenata koju možemo vidjeti po cijelom svijetu?
Ovo je strašna patnja, možda i najgora koju su vjernici ikada doživjeli. Nevjerojatno je da se sakramenti uskraćuju umirućima. Trenutačno se čini da crkveni vrh, izuzev nekolicine iznimaka, bezobzirno zatvara crkve i sprječava sudjelovanje vjernika u svetoj misnoj žrtvi. Ponašaju se kao hladni birokrati, kao izvršitelji kneževe volje te je većina vjernika shvatila njihovo djelovanje kao znak manjka vjere. Tko ih može kriviti?
Gotovo da se pitam – a to je strašna zamisao – jesu li možda zatvaranje crkava i obustava svih misnih slavlja također Božje kazne, uz samu pandemiju? „…da bi spoznali kako se svatko kažnjava onim čime i sagriješi“ (Mudr 11,16). Uvrijeđen neurednošću i nepoštovanjem svojih svećenika, razbješnjen skrnavljenjem Presvetoga oltarskog sakramenta koje se događa svakog puta kada se sveta pričest daje na ruke te umoran od neozbiljnih pjesama i krivovjernih homilija, on je još uvijek – u tišini tabernakula – zadovoljan dosljednim i staloženim svećenicima koji svakog dana služe svetu misu; misu koja potječe iz apostolskih vremena, koja je kroz stoljeća uvijek bila kucajuće srce Crkve. Prisjetimo se najvažnijeg upozorenja: „Bog se ne da izrugivati“ (Gal 6,7).
Naravno, razumijem i dijelim zabrinutost vlasti za sigurnost i zaštitu javnog zdravstva. No, kako one imaju pravo na uvođenje mjera za očuvanje našeg tjelesnog zdravlja, tako i crkvene vlasti imaju pravo i dužnost brinuti se o stanju naših duša. Ne smiju uskratiti vjernicima duhovnu hranu koju dobivaju kroz euharistiju, a da ne spominjem i sakrament ispovijedi, svetu misu i bolesničko pomazanje.
Dok su brojne trgovine i restorani još uvijek bili otvoreni, razne biskupske konferencije već su obustavile sve oblike bogoslužja, prije nego su ih državne vlasti to zatražile. Ovo je još jedan dokaz užasnog stanja crkvene hijerarhije te pokazuje da su biskupi izrazito voljni žrtvovati dobrobit duša da bi udovoljili državnim vlastima, odnosno idejnoj diktaturi.
Vaša je Ekscelencija spomenula restorane. Što kažete na podjelu hrane siromašnima koja se u posljednjih nekoliko mjeseci odvijala u crkvama?
Za katolike, pomaganje potrebitima čin je milosrđa. To nas podsjeća: Bog je ljubav. Moramo voljeti Boga više od ičega i svim srcem te voljeti svoje bližnje iz ljubavi prema Njemu. Stoga, u skladu s Blaženstvima, Gospodina možemo prepoznati u bolesnicima, zatočenicima te u siročadi. Od samog početka, Crkva je uvijek bila blistav primjer u ovom području. Čak su nam se i pogani zbog toga divili. Povijest nam ukazuje na brojna zadivljujuća djela pomoći i solidarnosti koja su potaknuta velikodušnošću vjernika, čak i u vremenima kad su države bile neprijateljski nastrojene prema Crkvi.
Vladari su često preuzimali zasluge za ta djela po direktivi masona, koji su otvoreno prezirali velika djela mnogih dobrih katolika. Briga za siromašne i marginalizirane nije započela s Bergogliom ili raznim osviještenim organizacijama.
Moramo shvatiti da, kad novi režim pomaže siromašnima, on to čini bez ikakvog obzira prema nadnaravnom. Sve što vidimo djela su tjelesne milosti, dok su djela duhovne milosti zatrta. No, to nije sve: trenutni je Papa potpuno uklonio svaki oblik apostolata, te govori o tome da Crkva ne smije vršiti nikakve misionarske djelatnosti, koje naziva prozelitizmom. Možemo pružati hranu, smještaj i zdravstvenu skrb, ali tko hrani, smješta i skrbi za duše onih kojima je to prijeko potrebno?
Suvremena Crkva je pretvorena u neku vrstu nevladine organizacije. Istinsko milosrđe nema nikakve veze s masonskom imitacijom, koliko god to pokušalo prikriti iznimno neodređenim osjećajem duhovnosti, ono je potpuna suprotnost, jer razni čimbenici koji danas djeluju niječu postojanje jedne prave Crkve, koja mora navještati poruku spasenja onima koji su izvan nje. To i dalje nije sve: Crkva je nakon Drugog vat. sabora (1962.-1965.) skrenula s puta što se tiče pitanja vjerske slobode i ekumenizma, u toj mjeri da mnoge karitativne ustanove potiču svoje štićenike u njihovu poganstvu ili ateizmu te im čak nude i mjesta za molitvu. Vidjeli smo i grozne primjere misa gdje se, na izričit zahtjev svećenika koji predvodi misno slavlje, umjesto svetog Evanđelja čitalo iz Kurana, a imamo i novije primjere upražnjavanja idolopoklonstva u katoličkim crkvama.
Smatram da je odluka o pretvaranju crkava u blagovaonice i spavaonice za potrebite dokaz ovog temeljnog licemjerja koje, kao što možemo vidjeti na primjeru ekumenizma, uzme naizgled dobru stvar (nahraniti siromašne ili zbrinuti nezbrinute) – te ju zatim iskoristi da bi pridonijelo velikoj masonskoj zamisli o jednoj svjetskoj religiji bez dogmi, bez svetkovina i bez Boga. Upotreba crkava kao hostela, u prisutstvu samodopadnih prelata koji navraćaju posluživati pizze ili svinjske odreske s pregačom preko svećeničkog ruha, znači njihovo skrnavljenje. Pogotovo s obzirom na to da oni koji se smiješe fotografima nikad ne otvaraju vrata svojih vila onima koje iskorištavaju za ostvarenje svojih političkih ciljeva. No, vratimo se na ono što sam ranije rekao i ponovimo da je to svetogrđe osnovni uzrok sadašnje pandemije.
Svi također često iskorištavaju siromaštvo i beskućništvo tih jadnih ljudi samo da bi se mogli pojavljivati na novinskim naslovnicama. Ovo smo najviše viđali prilikom iskrcavanja onih silnih migranata. Jedina svrha toga bila je pokrenuti novu prihvatnu industriju, iza koje stoje, ne samo surovi gospodarski interesi, već i njihova povezanost s onima koji žele uništiti kršćansku Europu, počevši od Italije.
U nekim drugim slučajevima, npr. u gradu Cerveteriju pokraj Rima, redarstvenici su zaustavili svećenika u služenju mise. Kako su crkvene vlasti reagirale na takvo ponašanje?
Cerveteri je vjerojatno bio primjer suvišne revnosti dvojice policajaca, pogotovo s obzirom na to da moraju obavljati svoje dužnosti pod dodatnim pritiskom pandemije koronavirusa. Doduše, potrebno je naglasiti da, pogotovo u zemlji poput Italije, koja je konkordat s Crkvom sklopila 1929. godine, isključivo pravo nad mjestima bogoslužja imaju crkvene vlasti
. Sveta Stolica i mjesni ordinarijat uistinu su trebali prosvjedovati protiv toga očitog kršenja Lateranskog sporazuma, koji je ponovno potvrđen 1984. te je trenutno na snazi. No opet, biskupski autoritet, koji im je dan izravno od Boga, topi se poput snijega i razotkriva njihov kukavičluk.
Takvi slučajevi, ukoliko se ne raščiste, mogu dovesti do još većih zloupotreba vlasti u budućnosti. Iskoristit ću ovu priliku da zatražim nedvosmislenu osudu ovoga neprihvatljivog miješanja državnih tijela u stvari koje su u izravnoj nadležnosti crkvenih vlasti.
Papa Franjo pozvao je sve kršćane, katolike i nekatolike, da se 25. ožujka okupe u molitvi Bogu za završetak ove pandemije, a podrazumijeva se i da su pripadnici drugih vjera pozvani na molitvu.
Vjerski relativizam koji se pojavio nakon Drugog vatikanskog sabora navodi mnoge ljude na vjerovanje da katoličanstvo više nije jedini put spasenja te da Presveto Trojstvo nije jedan i jedini Bog. U deklaraciji iz Abu Dhabija, papa Franjo je rekao da Bog želi sve vjere. Ovo nije samo besramno krivovjerje, već i vrlo ozbiljno otpadništvo od vjere i strašno bogohuljenje. Govoriti da Bog želi biti štovan kao nešto drugo od onoga kako nam se On sam objavio, značilo bi da su utjelovljenje, muka, smrt i uskrsnuće našeg Spasitelja bili potpuno beznačajni.
Dakle, razlog osnivanja Crkve, razlog za koji su milijuni svetih mučenika dali svoje živote, zbog kojeg su ustanovljeni sakramenti, zajedno sa svećeničkim redom i samim papinstvom, nema nikakvog smisla.
Nažalost, u trenutku kad bismo se trebali pokajati za naše grijehe protiv Božjeg Veličanstva, netko traži od nas da se molimo Bogu uz one koji niječu božansko majčinstvo njegove Majke, na dan njezine svetkovine. Ne bi li to bio najbolji način da stanemo na kraj trenutnoj pošasti?
Je li također istinito da je pogođenima ovom strašnom bolešću i onima koji im materijalno i duhovno pomažu Apostolska pokorničarna odobrila potpuni oprost od vremenitih kazni?
Prvo, htio bih naglasiti da posebni oprosti ne mogu nadomjestiti svete sakramente. Moramo se čvrsto oduprijeti zlobnim odlukama nekolicine pastira, koji su zabranili svećenicima slušanje ispovijedi i krštenje djece. Ove mjere – zajedno sa zabranom javnih misa i obustavom svete pričesti – protivne su Božjem zakonu te dokazuju da Sotona stoji iza svega. Jedino djelovanje zle zmije objašnjava ove mjere koje će dovesti do duhovne propasti brojnih duša. Istovjetno bi bilo naložiti liječnicima da ne skrbe o bolesnicima koji se nalaze u smrtnoj opasnosti.
Primjer poljskih biskupa trebala bi slijediti sveopća Crkva: oni su naredili služenje većeg broja misa da bi vjernici mogli sigurnije slaviti svetu misu. Ako je crkvenim velikodostojnicima uistinu stalo do vječnog spasenja katolika, ovo će se i ostvariti. Ne zaboravimo da su u Poljskoj posljedice pandemije znatno manje nego u drugim zemljama.
Crkveni nauk o posebnim oprostima vremenitih kazni revolucionari zasad nisu oteli, a to je dobro. No, iako rimski biskup ima pravo koristiti neiscrpno bogatstvo milosti Božje, također je istinito i da posebne oproste ne treba obezvrijeđivati ili smatrati nekom vrstom sezonskih rasprodaja. Vjernici su se tako osjećali i pred kraj Jubileja godine milosrđa, kad je potpuni oprost dodijeljen u toliko neobičnim okolnostima da onima koji su ga primili nije bilo ni najmanje jasno što se događa.
Također, postoji problem sa sakramentima svete ispovijedi i pričesti koji su potrebni da bi se potpuni oprost ostvario, a koje je Apostolska pokorničarna odgodila do neodređenog datuma, odnosno „što prije moguće“.
Smatra li Vaša Ekscelencija da je podjela općeg odrješenja grijeha, a ne pojedinačnog, primjenjiva na okolnosti trenutne pandemije?
Neposredna smrtna opasnost opravdava određena rješenja koje je Crkva, u svojem žaru za vječnim spasenjem duša, uvijek velikodušno dozvoljavala. Takvi su slučajevi općeg odrješenja grijeha za vojnike koji odlaze u bitku ili za ljude na tonućem brodu. U slučaju da izvanredne okolnosti na odjelu intenzivne njege znače da svećenici mogu ući isključivo pod strogim ograničenjima te ne mogu pojedinačno saslušati ispovijedi umirućih, smatram da bi takvo rješenje bilo najbolje.
No, ako dođe do postavljanja presedana po kojem bi opće odrješenje grijeha bilo prošireno na sve slučajeve, uključujući i one koji nisu u neposrednoj smrtnoj opasnosti, moramo biti iznimno oprezni da ono što Crkva dopušta u izvanrednim slučajevima ne postane pravilo.
Dopustite da podsjetim ljudi koji gledaju mise preko interneta ili na televiziji ne bivaju oslobođeni od zapovijedi svetkovanja nedjeljne mise.To može biti dbar način da se posveti Dan Gospodnji onda kada je potpuno nemoguće ići u crkvu, ali moramo uvijek upamtiti da sakramentalni život ne može nadomjestiti virtualizacija sakramenata. Da pojednostavim, ne možemo hraniti svoja tijela gledanjem fotografije kriške kruha.
Koju bi poruku Vaša Ekscelencija htjela poslati onima koji su zaduženi za obranu i usmjeravanje Kristova stada?
Papa, crkveni velikodostojnici te svi biskupi, svećenici i redovnici moraju se odmah i u potpunosti obratiti. Laici vape za tim, jer pate bez čvrstog i vjernog vodstva. Ne možemo dozvoliti da stado koje nam je Gospodin prepustio na čuvanje rasprše nevjerni plaćenici. Moramo se obratiti i u potpunosti prijeći na Božju stranu. Ne možemo doći do nikakvog kompromisa sa svijetom.
Biskupi moraju posvijestiti svoj apostolski autoritet, koji je osoban te stoga neprenosiv na posredne subjekte kao što su biskupske konferencije ili sinode, koje su iskrivile apostolsku službu, uzrokujući tako ozbiljnu štetu Crkvi kao božanskoj tvorevini.
Vrijeme je da se stane na kraj sinodalnim putevima, apsurdnom osjećaju podložnosti i laskavosti u odnosima sa svijetom te licemjernoj upotrebi riječi dijalog, umjesto da neustrašivo propovijedamo evanđelje. Moramo prestati poučavati lažni nauk i bojati se propovijedanja o čistoći i svetosti. Prekinuti tišinu pred licem oholosti zla. Prestati zataškavati strašne skandale. Prestati s lažima, varkama i osvetama.
Katolički život mora biti borba do samog kraja, a ne bezbrižna šetnja u provaliju. Svi mi, koji smo primili sveti red, odgovarat ćemo Gospodinu za sve duše koje smo spasili te za one koje smo izgubili jer ih nismo opominjali ni spašavali. Vratimo se jedinoj istinskoj vjeri. Vratimo se životu u svetosti, odnosno jedinoj pobožnosti koja je Bogu ugodna.
Obratimo se i pokajmo, kao što to naša Gospa, majka Crkve, traži od nas. Molimo nju i svetište Svevišnjeg da svećenicima i biskupima da junački poticaj koji im je potreban za spasenje Crkve i pobjedu Bezgrešnog Srca Marijina.
