Žestok odgovor Marka Ljubića: “Škoro, veži Ćipu! On laže i ruga se Blagi Zadri!”

Nakon nevjerojatnih eskapada tijekom zadnjih mjesec dana od kada sam krenuo s „Budnicom“ na Osječkoj TV, a i prije toga s nešto manjim intenzitetom, zbog mojih kritičkih tekstova o političkoj pojavi Miroslava Škore, jučer su me prijatelji počeli obavještavati da me „napao Ćipe Mlinarić”. Hm, napao. I to Ćipe Mlinarić.

Naravno, posve očekivano, jer priroda „pokreta” Miroslava Škore i njegove profilne političke karakternosti nije raspravljati, komunicirati, argumentirati ili osporavati, nego – lagati i blatiti, pa to blato propagandom mašinerijom Pevexa pokušati zalijepiti na um i dušu što većega broja hrvatskih ljudi.

Iznenadilo me je da se u tu avanturu upustilo Dnevno.hr i novinarka koju sam, ne zbog profesionalne relevantnosti, nego zbog puno toga što ju osobno obilježava, respektirao, pa i štitio, ali, nisam pao s Marsa, jasno mi je da zbog tisuća razloga od kojih niti jedan ne bi smio biti presudan, novinari često odrade i opasne stvari.

Snježana Vučković zna, a još bolje njena šefica Dekanić, da je vrlo kažnjivo preuzimati i prenositi lažne navode, bez obzira tko ih je potpisao, jer taj potpis ne amnestira medij koji se upušta u tu avanturu. U tekstu koji su oni preuzeli, a vidim i još neki portali, braniteljski portal primjerice, sve vrvi od laži i autogolova, pri čemu me autogolovi političke naravi ne impresioniraju, ali laži treba opovrgnuti.

Ništa, ali baš ništa od onoga što je Mlinarić naveo nije točno, sve su laži, čak i to da me je vozio iz Sesveta pijana, a da ne spominjem sramotno nagađanje gdje sam ja bio i što sam radio tijekom oslobodilačkog Domovinskog rata.

Zato od Dnevno.hr očekujem da na isti način objave ovo što sam napisao, da se ne dovodimo u njima neugodnu poziciju, pogotovo zbog podsjećanja na događaje zbog kojih sam im morao nakon osam dana suradnje otkazati suradnju nazad dvije godine. U laži su kratke noge, a usprkos kratkoće nogu, mogu biti vrlo neugodne s golemim koracima za lažljivce.

Prijatelji me pitaju, što ću i hoću li odgovoriti Ćipi Milinariću?

A zašto bih njemu bilo što odgovarao!? Takve ljude, koji ne znaju nositi slavu u koju su povijesnim stjecajem okolnosti upali, treba žaliti. I, s obzirom na poticane bolesne ambicije, osporiti i upozoriti ljude na tu bolest. Jedan slučaj nije problem, za to postoje specijalizirane ustanove, no, kada to postaje pojava, kao u slučaju „pokreta“ Miroslava Škore, ali i već nepodnošljivo dugo vremena u Hrvatskoj, to postaje opasna i razorna epidemija s nesagledivim posljedicama, neusporedivo opasnija od svih srpskih i inih armija tjekom agresije na Hrvatsku.

Ćipu i slične, između ostalog i zbog zaštite njihove prošlosti valja spriječavati da ne završe ono što su njihovi i naši nekadašnji neprijatelji započeli, a upravo to rade. No, kako je Ćipa postao junak, ne primarno svojom zaslugom, jer je upao u povijesnu priču ostvarivanja ideje velikih ljudi, iz koje i izvlači sve što danas javnosti nudi pokušavajući utezgariti mrvice za sebe, tako nije primarno njegova krivnja sudjelovanje u projektima urušavanja postignuća velikih ljudi i naroda. Kada govorim o velikim ljudima i povijesnim osobama tu govorim i o Blagi Zadri na koga se Ćipa, kao njegov neovlašteni ovlaštenik poziva, ali i o Franji Tuđmanu i mnogim hrvatskim velikanima. Zato je budalasto polemizirati s Ćipom, jer on jednostavno nije u stanju razumjeti te stvari niti shvaća u kakvoj igri sudjeluje, ako zanemarimo to da njuši nekakvu korist od toga.

Odgovorit ću ovdje i ovom prilikom njegovom šefu, jer ja Mlinarića poznajem kao Škorinog vozača, zbog toga što mi ga je Škoro tako predstavio i ispričavao mi se zbog njegovog krajnje nesolidnoga ponašanja još tjekom predsjedničke kampanje. Moglo bi se reći da sam zahvalan Škorinim suradnicima jer su mi omogućili povod da konačno odgovorim kako to da ne podupirem Škoru?

Dakle, Škoro, veži Ćipu.

Kada si se i ako si se upustio u politiku, ako si i kada si već odlučio usrećivati hrvatski narod i javnost, onda si morao znati, a za to si imao više nego dovoljno izravnih mogućnosti iz susreta sa mnom, da ja neću slijediti bezuvjetno tvoje političke igre. Bilo je samo pitanje vremena kada ću imati dovoljno argumenata da sam sto posto siguran da to što radiš ne valja, a meni je to uvijek presudno, jer baš nikada ne pišem i ne govorim ništa u što nisam sto posto siguran.

Tvoj Ćipa mene Miro optužuje da sam plaćenik. Pa pouči ga, ako je već tvoja desna ruka da nisam, jer, ako itko to zna, znaš ti.

Sve si pokušao tijekom predsjedničke kampanje, dao sam ti povjerenje usprkos iznimno uvjerljivih upozorenja naših zajedničkih, tvojih bivših, a mojih aktualnih prijatelja, čije riječi nisu vrijednosne razine tvoga Ćipe, i pokušao potporom tebi održati trend nekakvog buđenja moga naroda. Škoro, jasno ti je, a to sam i javno već tada govorio, ozbiljno te upozoravavši, da ja nisam apologet, da ti nisam ni tada podilazio i da sam ti i tada oštro ukazivao na nedosljednosti, propuste i teške pogreške, doduše ne toliko snažno i oštro kao danas.

Vjerovao sam da se na taj način može utjecati na tebe i da si osoba kojoj je stalo. No, vidio sam da tebe uopće nije briga za to što politički radiš, jer niti ti to osmišljavaš, niti ti odlučuješ o bilo čemu, pa ni o posljedicama toga što radiš, jer si kao i u mnogim slučajevima koji se povlače oko tebe u javnosti, očito uvjeren da će zaborav sve pokriti i da ćeš se iz te priče izvući pokrivši se ušima s ostvarenim interesima.

Puno me ljudi što prijateljski i dobronamjerno, a daleko više histerično, s mržnjom i sramotnim podvalama i kampanjom pita i optužuje za nedosljednost, kako to da sam te podupirao tijekom predsjedničke kampanje, a danas tako oštro kritiziram?

Ti ljudi su posve pogrešno usmjerili svoju znatiželju i umne napore. Naime, pitanje ne bi trebalo biti upućeno meni, nego tebi. I to ne samo zbog toga što te ja danas tako oštro kritiziram, uvijek argumentirano i dosljedno svemu što sam ikada javno rekao i napisao, a što ti i tvoji propagandisti, huškači i suradnici nikada niste ni pokušali osporiti argumentirano i primjereno, nego zbog toga što se ne pitaju kako je moguće da sam ja i čitav niz sjajnih ljudi tako brzo digao ruke od tebe? Ako tebe to ne interesira, a znam da te ne interesira, jer sam te upoznao i mogu ovdje potvrditi da tvoja politička suspektnost nije slučajna, nego potječe iz tvoje profilne osobne suspektnosti, iz javnoga i profesionalnoga puta i karaktera kojemu je posve svejedeno na putu kojim se kreće, što čini ljudima i s ljudima.

Meni nisi mogao osobno nauditi, jer ti to nisam dopustio, niti sam ti zbog potpuno pouzdanih činjenica koji te svakome pristojnom čovjeku isključuju iz bilo kakvoga društva, mogu davati potporu. Trebao si objasniti svom vozaču, koji me je vozio, ne iz Sesveta, kako je napisao u svojoj blesavoj objavi, nego primarno s tvoje privatne proslave Martinja, gdje je red popiti i biti pijan u konačnici, da nije pristojno pokušavati s tim denuncirati tvoje tadašnje goste. Ja sam ti bio gost, ti si me pozvao, jeli smo i pili, a Ćipe je morao biti po strani zbog puno toga, a radi zakonskih obveza i elementrane kulture, jer je morao razvoziti vesele martinjske goste koji nisu smjeli voziti. Kada se već Škoro tako često u nedostatku racionalnih političkih odgovora pozivaš na poučke tvojih didova, baka, majke i oca, onda si propustio priliku pokazati da se kao domaćin privatne zabave znaš ponašati i držati na uzdi svoje – šofere.

Nisam tada slutio da je tvoj šofer tvoja desna politička ruka, današnji turbo političar pod imenom Ćipe Mlinarić. Zato ga nisam zapamtio imenom niti značajem, jer on u konačnici nije bio tada osoba, nego tvoj šofer koga nisam ni primjećivao, niti mu je u tom druženju bila uloga biti primijećen. Dakle, sve što je uradio, uradio si ti, kao i danas, sve što uradi taj Ćipe, uradio si ti.

Škoro, ne iznenađuješ me zbog perverznosti svojih političkih poruka, niti zbog još veće perverzije klepanja tog otužnog saveza, skupljanja od nemila do nedraga raznoraznih svatova s političkim ambicijama, jer već tijekom predsjedničke kampnaje sam vidio i postao siguran u samoj završnici da je tebi to što radiš plaćena obveza i da te uopće nije briga ni za politiku, ni za ugled, ni za status, ni za razum.

Razlika između mene i tebe Škoro je u tome što ja imam uvjerenja, a kada imaš uvjerenja, ne prodaješ ih, jer se uvjerenja ne mogu prodati. Ti si moja uvjerenja pokušao naknadno kupiti i ponuditi mi ono što si ponudio mnogima oko sebe danas, ali tvoji i moji zajednički prijatelji, znaju što sam im odgovorio. Ta poruka je bila – Nemate novaca, niti ih itko ima kupiti mene za raditi nešto u što ne vjerujem.

Tvoj se bivši nekulturni šofer, koga nisi podučio didovim poukama, ili ti je did prerano umro, pa ni ti ne znaš sva pravila pristojnosti, predstavlja kao upravitelj slavne bitke za Vukovar, predstavlja se kao nasljednik imena i djela Blage Zadre, ružno lažući o meni. Lagati o meni, ili bilo kome ispod poziva na Blagu Zadru sramoćenje je tog čovjeka i njegove nacionalne slave. Miro, opasno je pretpostavljati da je sudionik i žrtva rata bio samo taj tvoj Ćipe, još je opasnije nakon upozorenja tvoga pobočnika Hermana Vukušića da je nebitno gdje je tko bio 1945. i 1991. godine, govoriti o junaštvu, spominjati žrtve svoje obitelji, opasnije zbog činjenice da u Hrvatskoj danas, ali i oduvijek živi stotine tisuća ljudi i obitelji s teškim ranama, sljedbenici nevjerojatnih junaštava, časti i slave, ali koji se znaju javno ponašati i ne tezgariti tom slavom, junaštvima i žrtvama.

Zato se pristojni ljudi u svom djelovanju, gdje su najvažnije njihove sposobnosti i znanje, njihova osobna konkurentnost, ne pozivaju na slavu i čast predaka, a pogotovo zajedničkih nacionalnih vrjednosti kao što je Blago Zadro. Niti časni ljudi nagađaju, ako barem malo drže do sebe i svojih obitelji, o drugim i tuđim obiteljima, pogotovo u narodu s tolikim povijesnim ranama. Odakle tvoj Ćipe ili ti Miro znate tko nosi kakve rane, a kada se već pozivate na to i nastojite naplatiti, ti tuđe, a on svoje, onda je izraz sramoćenja tih rana, lagati o tuđim ranama i obiteljima, a izraz je zabrinjavajuće neodgovornosti i primitivizma, pa i zloćudnosti okruživati se ljudima koji namjerno plasiraju laži o drugim ljudima i njihovim ranama. Ja bih bio strašno zabrinut da mi takvi daju potporu, kao što sam tužan jer ste ih proizveli toliko zabrinjavajuće puno u ovoj našoj zemlji.

Baš zbog te opake tendencije i namjere, baš zbog toga zloćudnog djelovanja, modela i beskrupuloznosti, govorim o tebi Miro ovo što govorim. Opasnije je to utoliko i samim tvojim praktičnim interesima Škoro, što tvoj pobočnik Ćipe Mlinarić, nehotice, pokušavajući mene denuncirati teškim lažima i banalnim nepristojnostima i uvredama, zapravo tebe pred svakim razumnim čovjekom dovodi u vrlo tešku i bezizlaznu poziciju.

Naime, ako tvoj Ćipe očito kao dio tvoje programske komunikacijske platforme mene optužuje da sam se skrivao, bio ovdje ili ondje tijekom rata, a svjesno ili nesvjesno, podvaljeno ili nepodvaljeno, laže, jer ja lako mogu dokazati gdje sam bio i što sam tada radio, kao što i s ponosom mogu i ja i moja obitelj odgovoriti na sva pitanja iz toga vremena, dovodi tebe Miro u iznimno tešku poziciju. Ti nemaš na to valjane odgovore i moraš lagati o tome. I lažeš, to nas oba znamo. A srećom zna već sada i stotine tisuća Hrvata. Mislio sam Miro, uz to što znam pouzdano da nisi solidna osoba, što pouzdano znam da si vrlo opasna politička pojava s vrlo, vrlo opasnim pozadinskim namjerama, a znam jer sam bio dovoljno blizu tebe, da si ipak inteligentniji i oprezniji čovjek.

Nauči svoga Ćipu, koji srećom, kako je napisao, ne pije, jer ne dao Bog da s takvom inteligencijom još i pije, da to što on radi danas, svojatajući Blagu Zadru i Vukovar nije ni za prijezir. Nauči Ćipu da bi mu to što je bio branitelj Vukovara trebala biti samo dodatna vrijednost, ali i golema obaveza, a ne jedina referenca kada se bavi politikom, jer se može biti heroj i politička budala. Heroji su postali nacionalni heroji jer su sudjelovali u ostvarivanju velike ideje, a političke budale ruše tu ideju tezgareći svojim herojstvom. Tezgarenje je najniže vrste javno isticati da je netko tko nema baš ništa drugo, a želi postići političku prihvatljivost i ostvariti puno toga osobnoga, bio susjed Blage Zadre ili sudjelovao u ovoj ili onoj bitci.

U hrvatskim bitkama je sudjelovalo stotine tisuća ljudi, susjeda i svjedoka velikih ljudi, ali nisam se do sada usprkos totalnom posrnuću javnih standarda u Hrvatskoj susretao često s takvim mizerijama kakve javno govori tvoj politički stup Ćipe Milniraić i skupina tvojih političkih stupčića, počevši od Igora Peternela, Hrvoja Zekanovića, Ladislava Iličića, Ruže Tomašić, Marijana Pavličeka do Hermana Vukušića. Da ne spominjem Lazara Grujića.

Mene su, Škoro, u obitelji naučili, iako nisam imao ni jednoga djeda, samo pradjeda i bake udovice, da ne govorim javno krajnje osobne stvari, vrlo sam drugačiji od tvojih Ćipa, što možete i ti i veliki broj tvojih najbližih političkih sljedbenika zahvaliti kao Božji dar. Inače, nisam siguran da ne bi bilo krvi između vas kad bih vam rekao što ste nebrojeno puta na najprljaviji način govorili jedni o drrugima. Zato ste mi se smučili i zato moram vaše „politike” ogoliti pred hrvatskim narodom, jer nesolidan čovjek ne može biti solidan političar.

Kada Ćipe Mlinarić i ti Škoro javno monopolizirate simboliku, ime i sve što hrvatskom narodu znači Blago Zadro, vi se rugate Blagi Zadri iz jednostavnog razloga što ideali za koje je on i tisuće sličnih junaka poginuo, i prema kojima je predvodio svoje suborce, makar se ti suborci zvali i Ćipe Mlinarić, daleko, daleko premašuju vaše moralne, porogramske, političke i praktične mogućnosti.

Pozivati se na Blagu Zadru, huškati ljude i vrijeđati hrvatske novinare i sudionike Domovinskog rata, koji znaju prepoznati, posvjedočiti i ostvariti u javnosti dio idela za koje se umiralo kroz povijest, iz tvoga krila Miro, nanosi ljudskom dostojanstvu štetu, a tebi posebno. Jer svatko tko ima mozga trebao bi postaviti pitanje tebi nakon objave tvoga Mlinarića – pa dobro, zašto ne pitaš svoga šefa kako se usudi kao čovjek koji je u to vrijeme bio izvan zemlje, nuditi sebe kao vođu povratka Hrvatske idealima Blage Zadre?

Škoro, Herman Vukušić ti pokušava pomoći opasnim pokušajem minoriziranja uloga svih nas 1991. godine, a Ćipe Milinarić ne da.

To pitanje ne može dokučiti Ćipe Mlinarić, jer njegovi dometi su maksimalne naravi tezgarenje jednog povijesnog trenutka, do mjere da bi ti kao njegov šef to trebao preispitati, čak do puno materijalnijih mogućnosti od ovoga pokušaja tezgarenja slavom Blage Zadre ili Vukovara. Pa recimo provjeriti je li, koliko je i kad, s kim i na koji način do sada dobio benefita od hrvatske države, primjerice tijekom mandata Freda Matića na čelu ministarstva branitelja? Da vidimo je li Ćipe naplatio svoju borbu!

To bi bilo red provjeriti Miro, kao i tolike drugih stvari oko tebe, ali znamo i ti i ja da nećeš, jer ne smiješ, a i ne zanima te, jer je od prvoga trenutka tvoj politički angažman prevara. Ja sam to shvatio suočen s neopozivim činjenicama, pa nije pitanje zašto sam ja sad ovako oštar kritičar toga što ti radiš, nego je pitanje – zašto to ne posvjedoči toliko puno ljudi oko tebe, a morali bi jer znaju što i ja.

Moja je moralna odgovornost pokušati spriječiti tebe i tvoje gazde u ovome što namjeravate, a u najmanju ruku, upozoriti hrvatski narod na to. Tu prestaje moja odgovornost. Ljudi koji ne vide da tvoj Ćipe, isključivo u tvoje ime i ime tvojih pobočnika tezgari slavom i žrtvom Blage Zadre, Vukovara, snovima hrvatskog naroda, imaju pravo ne vidjeti, mogu ne vidjeti, mogu se nadati, mogu što god hoće, ali ja moram govoriti istinu i to ogoljavati. Jer mi je Bog dao sposobnost i priliku to govoriti.

Marko Ljubić/Foto:Facebook