Otac je mirno odgledao vijesti švedske televizije. Nije razumio ni riječi. Ustao je iz svoje fotelje, i nazvao brata.
– Spremi se, sutra rano voziš me u Haag. Brat nije uspio ništa reći. Otac je zalupio slušalicu.
Iz Malmöa su krenuli u pet, otac je sjeo u bratov volvo, i šutio. Prošli su Dansku prije nego se pokošena trava osuši. Brat je zaokruživao mjesta po autokarti kao da zaokružuje brojeve lota. Nije poznato šta su razgovarali. Haag niko nije spomenuo.
– Nijemci imaju ravnu pamet – rekao je otac, tražeći pogledom bilo kakvo brdo.
Brat ga je samo začudeno pogledao.
– Holanđani su braća Nijemcima – rekao je otac nakon ulaska u Holandiju.
Brat ga nije začudeno pogledao. Bio je umoran.
– Po pameti – dodao je otac nakon kraćeg vremena. Brat ga je pogledao. I nasmiješio se.
Prije ulaska u Haag, otac je rekao bratu da nađe kakvu prodavnicu.
– Šta će ti prodavnica?
– Da kupimo luka – rekao je otac.
Našli su nekakvu malu piljarnicu. Prodavac nije znao švedski ni bosanski, a oni holandski ni engleski. Sve dok otac nije uzeo jednu glavicu luka i poturio mu pod nos. Prodavac se nasmiješio. Pokazivao je upitno na vagu. Dakle, koliko?
– Vreću – rekao je otac.
Prodavac je upitno klimnuo glavom. Bratu se otelo:
– Vreću?
Otac nije obraćao pažnju ni na jednoga. Pogledom je tražio vreću. Osmijeh mu se pojavio na licu kad je ugledao crvenu mrežastu vreću sa narandžama. Pokazao je rukom, a onda raširio obje ruke. Samo: veću!
Prodavac je shvatio. Otišao je u neku prostoriju i donio jednu vrećicu luka. Otac je odmahnuo glavom. Prodavac ga je kratko gledao, otišao ponovo u onu prostoriju, i donio još jednu vrećicu luka. Otac je bio zatečen. Razmišljao je. Na kraju, pokazao tri prsta. Jednom rukom dva, drugom jedan. Prodavac je donio još jednu vrećicu.
– Vozi u zatvor – rekao je otac, kad su izašli iz piljarnice. Brat ga je morao pogledati. U očima su mu se umjesto čudenja crvenila zrnca umora.
Zatvor u Sheweningenu su našli začudujuće lako. Već je pala noć. Svjetlo je osvjetljavalo zatvor i cijeli prostor oko njega, blago kao da sve to miluju nebesa. Uniformirani čovjek na kapiji je gledao nezainteresirano dok su izvlačili vrećice luka iz gepeka. Taj se izgleda svega nagledao.
– Daj mi olovku i nešto papira – rekao je otac bratu.
Brat je iz kola donio olovku i nekakav notes i pružio ih ocu. Otac je istrgnuo jedan list iz notesa, naslonio ga na krov kola i nešto dugo pisao svojim nevještim rukopisom.
Prišli su flegmatičnom stražaru, pored njega naslagali jednu na drugu tri vrećice luka, otac je na vrh zataknuo listić, osmjehnuo se stražaru, i pošao prema kolima.
Brat je pošao za njim. Tek kad ih je izgubio iz vida, stražar je prišao i uzeo list sa vrha gomilice.
Na listu je pisalo:
Milomiru Stakiću upravniku logora Omarska.
Sinoć sam na švedskom televizoru vidio da su te skembali.
Jednom si mi u logoru dao glavicu luka.
Reko sam ti da ću ti se odužiti.
Evo, odužujem se.
Adem Ključanin
O AUTORU:
Zilhad Ključanin (1960.-2016.), bosanskohercegovački književnik rođen u Trnovi kod Sanskog Mosta. U Sarajevu je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu. U Zagrebu na Filozofskom fakultetu magistrirao iz književno-teorijske znanosti.
Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Predavao na sarajevskom Sveučilištu do 2008. godine. Pisao je pjesme, prozu, književnu kritiku, drame, scenarije, eseje i novinske tekstove. Jedan od najvažnijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca. Djela su mu prevedena na bugarski, engleski, francuski, makedonski, njemački, slovenski, španjolski i turski jezik.
Po njegovom autobiografskom romanu “Švedsko srce moje majke” 2022. snimljen je igrani film u režiji Adisa Bakrača.
