Nevjerojatna životna priča branitelja Srećka Karića: “Dolazim iz ranjene obitelji, odrastao sam bez roditelja: majka na jednoj strani, otac na drugoj, a djed oficir JNA. Nije se štovao Gospodin, nije se slavio Božić. ZaBoga nisam znao, a onda je stigao rat….”
Novi biskup gospićko-senjski, mons. Marko Medo, predslavio je u srijedu, 15. siječnja, svečano misno slavlje povodom otvaranja redovite Jubilejske godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Obilježen je i Međunarodni dan priznanje Republike Hrvatske te je započela prva srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu.
“Zahvalni smo što je vođenje ovog misnog slavlja prihvatio mons. Marko Medo, gospićko – senjski biskup, kao jednu od prvih svojih pastirskih aktivnosti izvan svoje biskupije. Dok Vam kličem dobro došli, u Vama dragi biskupe Marko prepoznajemo cijelih hrvatski episkopat, koji u ovom Nacionalnom svetištu zaštitnika domovine Hrvatske ima svoje posebno mjesto“ – istaknuo je mons. Antun Sente u svom pozdravnom govoru.
Na misnom slavlju su sudjelovali mnogi hrvatski branitelji kao i obitelji preminulih branitelja predvođeni brigadnim generalom Tomom Medvedom, ministrom branitelja i potpredsjednikom Vlade RH, te karlovačkom županicom Martinom Furdek Hajdin i Damirom Mandićem, karlovačkim gradonačelnikom. Misu su glazbeno animirali članovi Policijske klape “Sveti Mihovil”.
Pri kraju misnog slavlja svoje svjedočanstvo vjere posvjedočio je i hrvatski branitelj Srećko Karić koji je u Domovinskom ratu više puta bio ranjen te je na čudesan način, uz jaku volju i pouzdanje u Boga, ponovno prohodao.
“Hrvatski sam branitelj, dragovoljac Domovinskog rata koji je s osamnaest godina otišao u Domovinski rat bez odsluženog vojnog roka. Pripadnik sam Prve gardijske brigade Tigrova i ovdje prisutan general Tomo Medved bio je moj zapovjednik. Prošao sam gotovo sva hrvatska ratišta. Tri puta sam i teško ranjavan tijekom Domovinskog rata.
U zadnjoj akciji „Una 95“ baš sam teško ranjen. I danas u sebi nosim tri gelera u plućima, dva metka u lijevoj ruci, dva gelera u glavi, četiri gelera u nozi i ne vidim na jedno oko. Pet godina sam se liječio, baš je stvarno bilo teško, mislio sam da neću moći izdržati.
Bilo je pitanje hoću li ikada više hodati, koristiti ruku, hoću li ikada vidjeti? Bilo je to jako, jako teško. Mislio sam na trenutke da neće ići. Međutim, Gospodin je u tome svemu velik. Evo danas stojim ovdje pred vama! Moja majka zna kazati gle ga kao maneken. Ja joj kažem: ‘Hvala ti na tome. Baš mi je drago da se ne vidi ta moja muka.’
Dulje sam vrijeme bio nepokretan. Bio sam u invalidskim kolicima jedno godinu i pol dana. Imao sam šezdeset i dvije kile. Trinaest teških operacija iza sebe. Mislio sam stvarno da će to biti jako teško. Međutim, počeo sam vježbati. Meni je sport kao profesionalnom vojniku dio života. Nisam se uhvatio cigareta, alkohola ili nekih drugih poroka, nego sam rekao: ‘Hajde, idem nešto probati napraviti sa sobom.’
Nosim 3 gelera u plućima, 2 metka u ruci, 2 gelera u glavi, 4 gelera u nozi i ne vidim na jedno oko
I tako sam počeo vježbati i s vremenom sam došao na štake. Zatim sam otišao u fitness centar te nastavio vježbati. Natukao sam jedno dvadeset kilograma mišića pa su mi ljudi počeli dolaziti i tražiti me da im budem trener, komentirajući: ‘Ti se digao iz mrtvih’, a ja sam im uzvratio kako „nisam završio te škole“. Odgovorili su mi da to nije problem te su dodali: ‘Mi hoćemo da nas ti treniraš’.
I tako sam se pronašao u nekoj novoj karijeri. Kao invalid, koliko sam mogao, rane od ranjavanja sam zakrpao, osmislio sam i neke svoje nove vježbe. Danas o tome i govorim. Nakon toga je došla i ona kreativna strana kada čovjek vježba, onda se nekako i mozak razvija. Uvijek sam bio umjetnička duša pa sam se uhvatio i pisanja scenarija. Snimio sam i dokumentarne filmove za Hrvatsku televiziju, pa sam skladao pjesme posvećene Domovinskom ratu jer: jednom branitelj – uvijek branitelj. Evo, promičem vrijednosti iz Domovinskog rata i dalje.
Dolazim iz ranjene obitelji, odrastao sam bez roditelja: majka na jednoj strani, otac na drugoj, a moj djed je bio oficir JNA. Nije se štovao Gospodin, nije se slavio Božić. Boga nisam upoznao do osamnaeste godine.
Moj prvi doticaj s Gospodinom je zapravo bio na prvi dan Domovinskog rata. Kada sam došao u kamion, još nisam imao niti uniformu pa sam trebao zadužiti pušku i odoru. Sjedio sam među dečkima koji su duplo stariji od mene, neki su već imali trideset, a jedan od njih je imao krunicu oko vrata. Dao mi je krunicu i rekao: ‘Prijatelju ovo ti je najjače oružje i možda jedino oružje koje će ti trebati.’ Mi nismo imali šanse dobiti taj rat, ali evo, zahvaljujući molitvi, mi smo pobijedili.
Tada nisam znao moliti. To mi je bio prvi doticaj s molitvom. Taj mi je prijatelj također rekao: ‘Nemoj se folirati sada s tom krunicom, pucat će – nije to nikakav nakit.’ Tako je i bilo. Oko tri mjeseca nosio sam krunicu, iako tada nisam znao ništa, ni što je Bog, apsolutno ništa… Iako mi se krunica više puta pokidala, uvijek sam nabavljao novu i tako tri mjeseca. Zatim sam nabavio molitvenik pa sam počeo malo po malo moliti, ali nisam ni tada znao što stoji iza toga svega pa mi je drugi suborac rekao: ‘Možda da probaš malo Bibliju čitat.’
Prvo sam čitao Novi zavjet. Nisam imao ni sve sakramente. Bio sam samo kršten, ali sam ubrzo uvidio da kad god smo išli u bitku, da smo imali posebnu snagu ako smo se prije toga zajedno pomolili. Uistinu smo osjećali veliku snagu. Sjećam se da – kad sam dolazio onakav krvav s terena – otišao bih na Misu. Mnoštvo ljudi je na mene stavljalo ruke i zahvaljivalo mi što sam dao svoju žrtvu, za njih i za našu Hrvatsku. Uistinu sam snažno osjećao njihovu zahvalu. Ne, to nije bio moj ego, ni taština, davao sam se nesebično. Danas se često vidim u grijehu, ali tada sam se istinski davao. Nisam razmišljao o karijeri, o plaći, o autu, o stanu. Ničega od toga nije bilo. U rat nije otišao ni moj ćaća, ni moj stric, ni moj ujak, ni petsto metara oko mene – moji susjedi. Od sramote sam rekao: “Pa dobro… onda idem ja.“
Rado ću s vama podijeliti i jednu situaciju s liječnikom. Naime, kada sam tako ranjen sjedio u kolicima, kaže meni liječnik: “Čuj, mi smo sve napravili što je u našoj moći. Sada samo neka ti se dragi Bog smiluje. Ja sam već tada poznavao svoju vjeru i stvarno sam osjetio – da kada je čovjek na rubu snaga – točno vidite do kuda liječnik može doći. Nakon toga dođe to predanje, ali predanje kada se baciš na koljena i zavapiš: ‘Gospodine, ja ne mogu, ja stvarno ne mogu više ovo izdržati.’ Tada sam osjetio koliko je to snažno. I sada ponekad to osjetim kada pristupim ispovijedi. Nekada se znam tresti.
Znam da crni može samo do tuda doći i da dalje ne ide. I svu tu svoju nečistoću, i bijes, i ljutnju kada donesem pred ispovjedaonicu, točno vidim kakav je to lijek. To nije floskula, to je stvarno proživljeno kroz svaku moju ranu. Jednako je i kada primim Euharistiju… koliko je to važno ljudi moji, kakav je to lijek. Skoro svaki dan sam na Misi. Kakva je to molitva, to je kao da vježbam, kao da sam u teretani, boravak u teretani je isto tako i molitva – ujutro se ne hvatam mobitela nego Biblije. Stari zavjet, Novi zavjet, psalmi, dok vježbam, dok radim, dok negdje dolazim – molim. Stalno molim. Stalno je tu molitva. Kad me netko pita: „Kako si?“, odgovaram da nisam dobro. Mene non – stop boli, ali držim glavu iznad vode samo zahvaljujući vjeri i molitvi.
A kroz rat sam osjetio kolika je snaga molitve. Skupi se nas deset, jedna desetina, prije ulaska u neprijateljsku liniju, poput operacije „Una 95“. Jako teška bitka gdje nas je sto i pedeset upalo unutra, pola nas je stradalo, zapovjednik je na neki način to i predosjećao. Prije same bitke svi smo se pomolili, pa i za one koji se neće vratiti, za sve naše duše i neka to Gospodin sve vodi. Jako je važno to predanje.
Tada još nisam spoznavao da treba moliti za postojeće stanje. Često sam molio: „Bože ozdravi me“, ali nikada nisam blagoslivljao stanje u kojem jesam. I onda sam shvatio koliko je teška naša vjera, koliko je ozbiljna. Danas znam moliti i kažem: “Sveti Josipe, hvala ti na ovome, hvala ti na mom ranjavanju.“
Zamislite kako je to teško. U početku ne vjeruje čovjek. Ali u tom predanju molitve, u tom izgovaranju: “Hvala ti na ranjavanju, hvala ti što ne vidim, hvala ti što na težini života, hvala ti što me neki ljudi ne vole jer tada znam da sam na pravom putu.“
Prošlost ne mogu promijeniti, budućnosti se mogu nadati, ali samo sadašnjost mogu živjeti. Da proklinjem ovo svoje stanje ili da ga blagoslivljam? Meni je to lijek i zbog toga je moje predanje uvijek jako.
Razmišljajući o tome što znači biti branitelj uvijek gledam ono duhovno. Isus nam je ostavio branitelja Duha Svetoga, a što je hrvatski branitelj? Pa to je čovjek preko kojeg se prelio Duh Sveti da nas izbavi iz svih ovih problema te da na kraju imamo svoju domovinu. Silina je to, koju valja i duhovno gledati.
Nemojmo branitelja promatrati po tome što je bio prije ili poslije rata. Branitelja gledajmo u duhu Domovinskog rata. Nesebičan sam bio upravo u vrijeme rata. Danas sam grešan i vide me svakakvog, upravo zato zahvaljujem što sam branitelj i trudim se svoj sadašnji put ispuniti molitvom kako bi i danas, poput onog braniteljskog vremena, bio što bolji. Cijeli naš put je težak i put prema Bogu pa tako i naš Domovinski rat. Ipak, na kraju postaje križnog puta stoji Uskrsnuće, zaključio je ranjeni hrvatskih branitelj Srećko Karić.
Ministar branitelja, Tomo Medved, istaknuo je kako mu je bilo dirljivo čuti našeg Srećka te mu je zahvalio na svjedočenju istine i vjere.
“Toliko sličnih priča svakodnevno čujem, stoga je posebno važno da hrvatski branitelji imaju priliku prenijeti svoju istinu te ju prenijeti na naše mlade.
Važno je da se ne zaboravi istina o Domovinskom ratu, istina o hrabrosti, o žrtvi. U ovom današnjem svijetu gledamo oko sebe toliko nesigurnosti, ratova, toliko stradanja, toliko težnji za slobodom. Mi tu slobodu imamo zahvaljujući našim hrvatskim braniteljima. Čuvajmo ju da se ne zaboravi“, kazao je ministar Medved.
Obilježavanje 33. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske već tradicionalno organizira Dokumentacijsko memorijalni centar hrvatskih branitelja “Damir Pintar”, a pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja RH, Karlovačke županije i grada Karlovaca.
