Zoran Pusić, iz Građanskog odbora za ljudska prava, gostovao je na tribini “Crna Gora pobijediti mora” koja je, u organizaciji “Privrednika” i VSNM-a Grada Zagreba, održana 20. prosinca. Istaknuo je da mu je drago što je mitropolit Porfirije došao na čelo Srpske pravoslavne crkve.
“Drago mi je da je mitropolit Porfirije došao na čelo SPC jer sam identitetom mnogo bliži njemu nego Velimiru Bujancu ili Zlatku Hasanbegoviću iako su oni, kao i ja, Hrvati.
Iz iskustva s njim, smatram da je Porfirije dobronamjeran i pošten čovjek te mu je pitanje Kosova težak teret otkako je patrijarh”, kazao je Pusić
Na tribini je sudjelovao i vadika pakračko slavonski Jovan Ćulibrk. Govoreći o pisanju medija o situaciji uoči i za vrijeme ustoličenja mitropolita Crne Gore Joanikija, vladika Jovan je kazao da je problem crkvenog čina u Cetinju, s jedne, i protesta s druge strane, bio u nefunkcionalnosti MUP-a da legitimnoj crkvenoj zajednici omogući funkcioniranje, a nekim drugim da mirno prosvjeduju.
Posprdno o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi
U komentaru na pisanje medija o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi vladika Jovan posprdno govori govori da Crnogorska pravoslavna crkva ne postoji
Kaže da su svi crnogorski vladike rukoploženi u Pećkoj patrijaršiji, osim Petra Petrovića II Njegoša, kojeg je ustoličio ruski car.
“Jedna od tradicija Crne Gore je teokracija jer su njom vladali mitropoliti. Oni su od vremena kneza Danila do uspostavljanja Kraljevine SHS bili službenici kneza ili kralja koji su jedino mogli odlučitikoje će čarape obući. Crna Gora je imala jednu vlast od kneza Danila do kralja Nikole koji su htjeli zadržati vlast nad crkvom, preko kralja i poslije predsjednika u Beogradu, sve dok na scenu početkom 90-ih ne dođu mitropolit Amfilohije i Milo Đukanović.
Druga tradicija jeste stravična represija u kojoj je od 1945. do 1990. pobijeno 109 svećenika. Kad smo došli dočekalo nas je 20-ak ustrašenih svećenika, monaha i monahinja, kao i stotine razorenih hramova od kojih su neki bili biseri bizantijske kulture. Crna Gora je do 1990. bila najsličnija sovjetskom modelu, pa osim Makadama tamo nije bilo ni jedne rok grupe – kazao je vladika koji je i reagirao na pitanje kad je počeo raspad Jugoslavije.
“Propast Jugoslavije, kojoj je nakon Titove smrti nedostajalo vizije, nije počela s Osmom sjednicom ili Memorandumom SANU, već 1981. pobunom Albanaca na Kosovu i paljenjem zgrade Pećke patrijaršije.”
Represija se, rekao je vladika, nastavila i nakon 1990. godine
“Ni ja ni itko drugi od svećenika u Crnu Goru nije išao ni Srbima ni Crnogorcima. Išao sam svima. Od jutra do mraka istjerivao sam koze i ovce i iznosio izmet iz crkava na Skadarskom jezeru koje su služile kao štale. A učenici Cetinjske bogoslovije, gdje sam predavao 25 godina, su bili maltretirani i prebijani; desetine djece dolazile su s razlupanim glavama i razbijenim nosevima. U ime te djece tražim da se to zna jer to što se tada nije znalo nije opravdanje”, kazao je.
Vladika je govorio i o mogućoj promjeni imena SPC-a.
“Svi nacionalni prefiksi potiču iz druge polovine 19. stoljeća. To je smislila Bugarska pravoslavna crkva, a Carigradska patrijaršija odobrila. Moskovska patrijaršija zadržala je ime do danas, iako je svi nazivamo Ruskom pravoslavnom crkvom.
Isto tako, Jeruzalemska patrijaršija je unazad 2000 godina do danas najstabilnija institucija. Nacrtom Ustava naše crkve predviđeno je obnavljanje imena Pećka patrijaršija.
Uostalom, mitropolit Amfilohije brzo po dolasku tražio je da se nacionalnost djeteta izbaci iz krštenice. U cetinjskom manastiru od 1992. nitko nije postavio pitanje nacionalnosti za bilo što u crkvi. Mi smo Božja crkva u kojoj, kako je rečeno prije 2000 godina, ‘nema ni Grka i Židovaa’, i to je suština Crkve i put kojim ona dalje treba ići, a ujedno jedini put crkve u budućnosti”, kazao je vladika pakračko slavonski Jovan Ćulibrik.
M.M: /Foto: press
