Nakon pisma Robertu Prosinečkom Zvonimir Boban je napisao pismo i Mariju Staniću. Pismo je naslovio “Sarajevo, ljubavi naša”.
Neke se noći ne spavaju. Pogotovo one koje se tiču ljudi poput Marija Stanića.
Stojim na šestom katu jednog ubavog utočišta u Despićevoj ulici, samo nekoliko koraka od istoimene muzej-kuće – gradskog prateatra. Sa mnom je dok gledam prekrasne i neuredne krovove njegove mladosti. Pogled se odbija prema gore, prema nebu koje je onih godina maklo ruku s obraza grada, u kojemu neba – najviše ima.
U različitim bojama – u različitim i istim ljudima. Mario kaže da ne zna za mali hotel u lijepoj maloj ulici. Moderno, tek izgrađeno zdanje, djeluje kao flaster na licu kasabe koja je vjerovala u bajke koje su je izubijale. Dok promatram nered i divotu sarajevskih vrhova, čuti se izvorište svih balkanskih utopija i njihovih raspeća. I vrijednosti – koje i u porazima nose.
Sarajevo. Grad najljepših balada, grad Želje i Sarajeva, grad Mirze Delibašića i Ivice Osima. Grad svih, grad sveg i svačega. Grad Indexa i Bijelog dugmeta. Mjesto kojemu i naša kultura duguje velike riječi. Od Kranjčevića, Tina, pa do Jergovića, koji su u riječi poginuli, pa do mnogih drugih koji su nam blizu a da i ne znamo.
Jer toliko našega je od tamo poteklo, a i sad teče, struji i prožima se, a da nismo toga svjesni..
Sarajevo je i Hrvatskoj, ne samo nogometnoj, dalo jednoga koji nosi otisak svih duša plemenite čaršije. Čaršije koju je svijet ostavio na kasapljenje vrlim brđanima. A danas joj, taj isti pokvareni svijet, licemjerno hrli. I suosjeća. Osjeća se to na mom prijatelju, vidi mu se u zrelim očima, u tome kako je smiren i umiren. U melankoliji, i u tihoj patnji koja je ostala. A tu, u njegovu rodnom gradu, ostalo je i prvo biće od Marija Stanića, jedan, već lijepi curetak.
Takvo je Sarajevo formiralo ČOVJEKA I NOGOMETAŠA, koji je gonio i davao uvijek – kao da je zadnja. Zadnja lopta i zadnja utakmica. I uvijek – iza, uvijek u sjeni koju nije napuštao. Tako je i danas. Jasno je da je iz sebe, već odavna, istjerao sitne interese i borbu za nebitne stvari, dok su se mnogi iz naše generacije – prosuli. I nisu što smo mislili da jesu – pojeo ih život, neuredna ambicija, broj. Marija nije, a i neće. Preispravan je. Takav je od kad ga znam, a to nije malo godina.
Stana živi i dijeli u dobru. I u ironiji koju je baštinio narodom i gradom, koji od svoje ironije živi, i koji je, u isto vrijeme, vjerno ismijava.
Nekidan sam krenuo tamo, po prvi put od kad se dogodilo. Zadnje što mi je od Sarajeva ostalo, Baljin lakat u čelo, nakon mog roling-tunela. Uz naredbu: “Diž’ se, šta sad kmečiš.”
Lopta, Bosna, žena
“Mario, kako ću do Sarajeva.”, zapitao sam, ima nekoliko sati, mog prijatelja i nekadašnjeg suborca. Nazvao sam ga u kasne sate – druge ne bi. Život i poslovi mi zavrtjeli u prvi hrvatski grad, Šibenik, pa u divno ishodište svih čudesa. Precizno me uputio do kraja autoceste; pa lijevo, pa drz’ se Čapljine, pa Mostara, pa ravno, pa Jablanica, pa uzbrdo – i eto te. Zahvalio sam i zaželio mu laku noć. Za sat, sat i pol, brižan kakav je, opet se javio: “Je l’ letiš?” Uglavnom…
“Stana moj, znaš kakav sam. Sad sam blizu Jablanice. “Jablanice? Sad si tamo, je l’ vidiš Neretvu?” “Ne, mrak je, šta ti je…” “Ma znam, al’ kakvo mjesto… Znaš da sam prošao milijun puta tim putem, a tek odnedavno prepoznajem ljepotu Jablanice. Ljepotu Neretve, klisura i cijelog kraja. Jedan moj Talijan nedavno bio, i izbilo ga iz cipela. Kaže da je takve prirode rijetko gdje. Jebiga, kad igramo ko da znamo đe smo. I đe nas vodaju.
Sada je drugačije, vidi se bolje. Preboljeli smo PTSP, pa imamo ga svi kad s loptom završimo, a ovi drugi živili, uživali, znali. A mi vojnici – i bez lopte niđe. A ispada obrnuto. Ma sve naopako. Šta god željeli, i šta god željeli biti, s loptom ćemo lakše. To ti je zateftereno.”
Zna Mario – jer koliko god od nogometa bježali, utapljajući svoje ja u sva ostala – ljudi to ne vide tako, i to boli. I koliko god se trudili zaboraviti i ići za nekim novim sobom, džaba je – prati nas okrugli tajnoviti stvor. A njezini nokti su ugrebani u naše mozgove, u našu kožu i u naše oči. A još je k’o žena; i kad je imaš – nikad joj ne znaš.
Jašta ću
Ali ovo nije priča o bićima s milijun neurona, ovo je priča o jednostavnom i dobrom čovjeku. O čovjeku, kojemu je misao fina – gradska i prosvijećena – libretista. Direktna, nikad niska. Na nju je utjecala sarajevska alternativa (nova primitiva) osamdesetih, koja je sui generis – unikatna, jer nije iz zbilje izmaknuta – “iz raje je”. Od prve Audicije, Zabranjenog pušenja, Top liste nadrealista, E.J. Kurtovića, pa sve do njihova “nastavka”, Brčaka Ede Maajke, koji mu je, po geografijama i društvenom izrazu, sudrug i supatnik. I profe Kuste, koji je svu tu priču odveo na višu razinu.
Znajući njegove afinitete i lakoću govora, super bi mu legla knjiga briljantnih dijaloga i roman o drami i apsurdu rata svih njegovih zemalja, sjajna “Jebo sad hiljadu dinara”, od Dežulovića. Pisca koji voli i zna, u pravom zanosu i na najljepši način, opisati i našu igru – naš nogomet.
Inače, kao i svaki odrađeni čovjek i Mario živi svoje krugove i standardne prijateljske postave, ali njegovi socijalni senzibilitet i uvjerenja, da je “kap u moru”, čine ga prostodušnim i bliskim. A i srca je velikoga. Vjerujem da kad bi jedan od nas, njegovih prijatelja, došao i pitao, a Mario ne bi imao, posudio bi da bi prijatelju dao. Takva mu duša, vedra i iskrena, baš kao i njegovo “ma jašta”, u kojem njegovo Sarajevo odzvanja čisto i u čežnji.
Na svoj način, njegov je i Zagreb. Ali dobri i dragi, izgubljeni Zagreb, koji se još uvijek nađe u intimama – u šutnji. I u kvartovskim komunama – u birtijama. Onaj špicerski, kao i svako normalno čeljade, ne podnosi. U slojevitosti lika, dvije su linije jasne i stalne. I njima stremi i u njima postoji; zelena narodna žila i sivi asfaltni štih – hajdučka gora i izgrebana gradska cesta. I dišu skladno, u čudnovatom misu, gdje jedno ne isključuje drugo.
Pa kako, ako se već piše, ne napisati nešto o Mariju Staniću. Nešto malo, jer sve je malo. Znajući ga, najavio sam mu da ću se “potruditi” na njegov račun, a on, pristojan kakav je, i stidan na komplimente, odmah zakukao: “Ma nemoj molim te, pusti, ma štaš pisat. Nemoj majke ti”. Prešutio sam, ali u meni je odzvanjalo njegovo “ma jašta ću”. Uostalom i Mario piše. I to sjajno.
Imati i biti
Kako god bilo, Stana je bolji čovjek nego što me bio nogometaš. A bio je odličan nogometaš. Potentan i brzog koraka, žilav i divlji, s velikim osjećajem za kretanje bez lopte. I za zabijanje – glave i golova. I stalno u pokretu, uvijek u traženju igre i njene dinamike, u nuđenju, u pravom tajmingu i u potpunom davanju. Nije ga u ubijalo znanje, a znao je dosta – dovoljno za sjajnu karijeru i sjećanja na jedan lijepi i priznati nogometni život.
Nakon što je došao iz Želje i kroz Dinamo dograbio Evropu, cijela je njegova karijera bila crescendo rezultata i igračkog sazrijevanja. Nakon što je, još nogometno neodređen, odradio Portugal, otišao je u Belgiju, a kad je ” rasturio rasturenu zemlju”, koja podsjeća na onu u kojoj se rodio, dao je naslutiti da može velike stvari i da treba veliku scenu. Našao ju je u Parmi i u talijanskom nogometu. U pravom calciu, ne ovom danas. I u pravoj Parmi, ne ovoj u rasulu.
I odigrao je velike role i ostao u lijepom sjećanju, što zbog igre, što zbog ponašanja. Igrao je naprijed, gdje mu je i bilo mjesto, i uspio je biti bitan u momčadi sjajnih igrača i velikih šampiona: Buffon, Cannavaro, Thuram, Crespo, Veron, briljantni i nepriznati Enrico Chiesa, kojega smo obožavali, i Mario i ja. Jednom nas je pokidao u Milanu i zabio sjajan gol glavom, a nakon utakmice Costacurta, veliki stoper Milana, govorio mi je kako mu je teško bilo, jer da je Mario – troppo forte. I dan-danas se u Italiji priča o Mariju. Ne kao o Boki, al’ se priča.
Takav se priključio i nama, prvim Vatrenima, kojima je dao puno, a tražio malo. Bio je žrtva nogometne logike koja ga je gurnula u stranu, na desni bok. Nije se bunio ni kukao. Sve je živio u lakoj, šeretskoj zafrkanciji, koja je blagotvorno djelovala na naše karantenske zatvore i dosade, a šta je mogao i šta nije, odradio je i oplemenio u potpunoj i odgovornoj službi, u skoro kmetskom odnosu – kao da plaća sreću što ke tu. A mi smo imali sreću – IMATI ga. Bilo ga je puno i u kafenisanjima, i u duvanju. Najviše sa Žutim i Slavenom, a uvlačili su ljudi – k’o čifuti. Pardon, čifuti su za Žutoga – male bebe.
Sjećam se kako smo se, na poluvremenu naše prve utakmice s Jamajkom, na svjetskom devedeset osme, smijali Prosu koji je u WC-u povukao par dimova za spas dišnih organa. Pogledao me onim brzim očima, trznuo glavom prema Žući, i šapnuo: “Jebo m…, kakav luđak, je l’ ovo moguće? Pa di ovo ima?!” Žuti je kasnije, zabio čudan gol iz nemoguće pozicije, možda i zbog onih nekoliko dimova između školjke i bijele keramike. Mario je zabio prvi, antologijski – s pola metra na prazan gol.
Kad je otišao u Englesku, u Chelsea, s dvadeset i osam, koljena su već krvarila, i bez obzira na sjajan početak, odradio je mali križni put od četri stanice, pa rekao “zdravo”. I “zbogom”. Ali i u to malo vremena – zavoljeli ga ljudi, ta nisu Englezi mutavi. Taj rani rastanak od nogometa nije ga šokirao, čak vjerujem da mu je laknulo, jer zna Mario BITI i bez lopte. Jer njega nosi srce, ma gdje ga i kako davao. I prijateljstvo, ma gdje ga i kako dijelio.
Nesebično se dao i svom hercegovačkom kamenu složivši ga u najljepšu arhitekturu. U birači, u kršu, gdje ljeti sklanja djecu i svoju Dragu, i gdje balota s rajom.
Eto, takva je njegova luč, i takav je njegov izbor.
Zbog takvih kao on, grade se najveće stvari, pobjeđuju najteže utakmice i žive prave uspomene. Nekima su pucale vratne tetive od guranja i slikavanja – njemu su pucale od držanja naših kopački na njegovim ramenima. A s takvih se ramena – lako skače.
Fala Bogu, vrijeme čini svoje… i vraća Mariju zasluženo. Kroz obitelj, prijatelje, poštovanje i sjećanje na istrčane dane.
I zato, dragi, ne srami se ovoga što pišem. Nemaš čega, ČOVJEK BOŽIJI, nemaš čega.
I fala TI što si gonio tako dobro. Nešto za sebe – puno više za NAS.
ZVONIMIR BOBAN
