PIŠE: Ante Glibota
Park Prinčeva (Parc des Princes) na jugozapadnom dijelu francuskog glavnog grada, zaista postaje prelijepa hrvatska nogometna priča, koja se nakon pobjede nad Nizozemskoj, već davne 1998. na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskom pretvorila u brončanu medalju za mladu obnovljenu državu Hrvatsku pod vodstvom velikog maga Ćire Blaževića i pod predsjednikovanjem HNS Branka Mikše.
Na istom igralištu, u ovo nedjeljne popodnevlje 12. lipnja 2016. po ulasku u Euro prvenstvo Hrvatska nogometna reprezentacija predvođena Darijom Srnom, Lukom Modrićem, Ivanom Rakitićem, Ivanom Perišićem…. je zaista pokazala srčanost, snagu i duh ekipe koja je spremna nastaviti onu sjajnu avanturu koju su njihovi prethodnici: Šuker, Štimac, Prosinečki, Bilić, Jarni, Ladić….stavili u orbitu svjetskog nogometnog entuzijazma.
Izuzetan pogodak Luke Modrića, sjajna kolektivna igra, borba i pokazana nogometna vještina je svojim stilom i načinom, označjima nogometne vještine, zaista stavio hrvatski tim u poziciju prognozerskog delirija, da idu do kraja! Činjenica koja nas po više osnova ne može nego samo iskreno radovati.
Hrvatski nogometaši su nadmašili Tursku ekipu u svim vidovima nogometne vještini, borili se do kraju za svaku loptu, kada su one izgledno već bile izgubljene, srčano ulazeći u zahtjevne duele, u ritmu koji se nije zaustavljao od gotovo samog početka do kraja. Ako nastave istom srčanošću, entuzijazmom, poletom, ozbiljnosti poimanja protivnika, njihovim rijetkim individualnim vrijednostima, ova ekipa je pokazala da joj ne može biti kraja, da može osvojiti i sam vrh europskog nogometnog piadestala!
Doduše konkurencija nikada nije bila veća, ali treba usput i pripomenuti, da nikada nije bila tako izjednačena u kvalitetama timova i što će upravo u srčanosti i branjenju nacionalnih boja do kraja biti kao najvjernije ogledalo stanja njihovog duha i vjere u nacionalnu ekipu, da takove rijetke individualne vrijednosti pretvore u jedan zajednički finalni uspjeh nacionalnog tima!
Sama utakmica je u francuskim medijima i službenim najavama označena sa pridjevima utakmica «visokog rizika», jer su turski i hrvatski navijači proglašeni među najopasnijim na turniru, poslije nereda koji su se desili u Marseillesu gdje je sukob ruskih i engleskih navijača završio ozbiljnim uličnim neredima, rijetko viđenim nasiljem, brojno povrijeđenim u marseillskim bolnicama, 116 osoba od policije privedenih izgrednika i konačno prijetnje UEFA da može isključiti Englesku i Rusku nogometnu ekipu iz daljnjeg natjecanja, ukoliko se slična manifestacija nasilja ponovi.
Na divno čudo i hrvatski navijači, kojih je bilo preko deset tisuća, i turski sa preko dvadeset tisuća na Parku Prinčeva su pokazali vrlo respektabilnu civiliziranost, osim ponekog nepotrebnog zvižduka za vrijeme sviranja nacionalnih himni. Na gradskim ulicama i na samom stadionu na Porte Saint Cloudu nije bilo incidenata.
Policijska nazočnost je bila opće prisutna što je i one najratobornije očito udaljavalo od bilo kojeg provociranja ili pak sukoba. Nadajmo se također da će i hrvatski navijači sa primjernim bodrenjem naših Vatrenih, poput ovog u nedjelju u Parizu, kojim su se iskazali i na Parku Prinčeva nastaviti ovakav lijep primjer i na ponos svakog istinskog domoljuba i uljuđene Hrvatske!
Luka Modrić će to držanje naših navijača potvrditi i izjavama za madridsku Marca, uglednom španjolskom sportskom listu »Naši navijači su bili fenomenalni…U najtežim momentima oni su nas tjerali naprijed. I ja želim ukazati na to, jer su oni istinski podupirali Hrvatsku».
Hrvatski tim je od samih početaka pokazao da u svom timu ima zaista prave velemajstore nogometne vještine, ali istovremeno i da nacionalna vrsta pokazuje stil koji je imao sve karakteristike nogometnog moderniteta. Sjajnu kontrolu lopte, izvrsnu cirkulacija u malim prostorima, brzo prenošenje, potom produljenim dugim loptama, izvanrednu požrtvovnost i konačno često upotrijebljene dijagonale, kojim se stvarao pakleni ritam, kojem Turska ekipa jednostavno nije mogla parirati.
Prilike za pogotke nisu također falile pogotovo vidljivu u činjenici da su tri lopte hrvatskih napadača pogodile stative turskog golmana. Hrvatski tim je pokazao da ima također i fizičku spremu, izvrsnu kondiciju, jer su zaista svi bez izuzetka pokazali da im ne nedostaje snage i na samom kraju utakmice.
Vedran Ćorluka čak i potpuno zakrvljavljene glave i sa turbanom zavoja na glavi i krvi koja se u nekoliko navrata ponavljala na njegovom licu, pa je morao i napuštati igru da mu se rane previju, nije napuštao svoj prijatelje, suigrače, do samog kraja. On je tako natapao i travnjak Parka Prinčeva i svojom krvlju za ovu prvu hrvatsku pobjedu nad Turskom na Euro prvenstvu i zaista zaslužuje da ga se nazove pravim hrvatskim Vitezom! Falio je možda jedino nešto raspoloženiji Mario Madžukić, koji bi mogao donijeti ono što je hrvatska ekipa trebala odraziti s obzirom na kvalitetu igre i nadmoćnost u igri, a to su i pogodci nakon takove sjajne igre. Međutim i to navodno «neefikasno» Madžukićevo golgeterstvo je prividno. Jer je Mario Mandžukić doduše bio i pod posebnom prismotrom turskih igrača, pa je dao maha da drugi budu nešto slobodniji, istureniji u konačnim ocjenama.
U ovom pregledu dakako bila je i frapantna sigurnost, hrabrost i inteligencija braniča Domagoja Vide, pa je u toliko sigurnost lijeve strane i hrvatske obrane bila zaista na zavidnoj razini, a on je bio izvrsno uritmljen sa vezom i napadačkim redom do te mjere da je sav entuzijazam turskog napada brzo “hladio“. Ulazio je u dvoboje sa takvom odlučnošću svaki puta što je poslije očito turske igrače prisiljavalo da se orjentiraju prema suprotnoj strani, jer uz Vidu nije bilo prolaza.
Ivan Rakitić je zbilja bio po svuda, organizirao i sam izletima ulazio u brojnije okršaje s turskom obranom navukavši na sebe inteligentno po nekoliko turskih igrača, da bi ostavio i doda loptu slobodnim suigračima da lakše mogu ići prema naprijed, gdje je konce vukao neumorni Ivan Perišić, koji je bio nezaustavljiv, dominirajući hrvatskim napadom.
Dakako, šef orkestra je neupitni Luka Modrić, čudno je bilo vidjeti to sitnu krhku naizgled, fizičku konstrukciju, koja je s toliko žara i energije bila nazočna na svim dijelovima terena. Virtouznim i efektnim driblinzima, preciznim pasevima i dijagonalama zaista je oduševio publiku na Parku Prinčeva i nogometnih sladokusaca dijelom Europe.
Luka Modrić je bio po svuda i nije nikakvo pretjerivanje da je on bio zaista sa Ivanom Rakitićem i Ivanom Perišićem duša ritma naše nacionalne vrste. Već neposredno poslije utakmice Modriću i svjetski mediji daju sve moguće superlative ocijene poput « genijalni inspirator Modrić » do « autora luminoznog voleja »Modrićev kikiriki » (BeIn sport).
Popularni pariški dnevnik Le Parisien će reći da su turski nogometaši imali najveće poteškoće zaustaviti napade tehnički dotjeranih Hrvata, koji su zaista razvili jedan zaista vrlo lijep i dopadljiv nogomet…to je bila jedna izvanredna Hrvatska koja se ovom igrom pokazuje kao vrlo ozbiljni autsajder ». Konzervativni pariški Le Figaro naslovljuje svoj tekst sa « Velemajstorsko djelo Modrića, koji je oslobodio Hrvatsku » napominjući da je »autor jednog gola kojeg karekterizira sva ljepota nasuprot Turske, hrvatske veznjak na terenu je još jednom doveo u centar razgovora njegov talent. Ovog puta još jednom više»!
Čak i ozbiljni Le Monde naslovljuje svoj tekst o susretu «Euro 2016: Hrvatska Luke Modrića tuširala entuzijazam Turaka». Ovaj dnevnik će istaći:«da su se Turci pokazali nemoćnim da ugroze Subašića jer su uputili samo jedan opasan udarac, onaj Caner Erkina. Dok su Hrvati mogli pasti u zagrljaj Modrića na kraju zadnjeg zvižduka suca, jer je mali Princ Parka (Prinčeva), u najmanju ruku za ovo nedjeljne popodne, osigurao svojima idealan početak u grupi D ».
S 54% posjedu lopte, 18 udaraca na gol, 3 stative i 7 udaraca u okvir gola, hrvatska vrsta je pokazala ne samo po kvaliteti igre već i statističkim odrednicama da je pobijedila u svim vidovima sportskog natjecanja nogometnu vrstu Turske.
Lijepo je bilo vidjeti i na početku susreta u zagrijavanju na terenu Parku Prinčeva i još jednu veliku hrvatsku domoljubnu legendu Josipa Šimunića, donedavnog suigrača ove vrste, koji je svoj sportski talent, svoje domoljublje stavio također u službu nacionalne ekipe kao pomoćnik Ante Čačića. Utoliko nas je nepravda i sve sudske odluke, kojima je bio izložen još i tjesnije povezala sa tim jedinstvenim domoljubom.
Ovaj dvojac izbornika, na klupi hrvatskog tima se već u nekoliko nogometnih nastupa hrvatske nogometne reprezentacije potvrđuje kao dobar izbor Davora Šukera.
Poslije ovog vrlo psihološki zahtjevnog nastupa na početku Eura, mora se priznati da je dvojac Čačić-Šimunić sjajno i taktički i psihički pripremio susret, što će nadajmo se u sljedećim susretima biti još vidljivije i nespornije, gdje će i uigranost nacionalne vrste biti optimalna za razrješavanje češke i španjolske enigme na putanji Hrvatske prema vrhovima europske nogometne elite.
Na kraju bilo je lijepo čuti u Parku Prinčeva i navijačku himnu »Lijepa li si» hrvatske pjevačke legende Marka Perkovića Thompsona, koju su vrlo precizne i odnarođene snage iz Domovine pokušali opanjkavanjima dezavuirati pred evropskim sportskim i kulturnim sredinama, dati joj negativno označje i prizvučje.
Rezolutan je i hrabar, i jedino moguć, bio odgovor predsjednika HNS Davora Šukera zaustavljajući svaku drugu inicijativu, jer ona nema u ni jednoj formi i izričaju ništa drugo do sjajnu domoljubnu patriotsku, poetsku i estetsku vrlinu.
Nadajmo se da će upravo pod inspirativnom snagom upravo ove pjesme »Lijepa li si» i ogromnim talentom hrvatskih sportskih vitezova, hrvatska nogometna reprezentacija biti u prilikama pretakati taj nacionalni ponos na stijeg, takt i stih u identitet novih svekolikih hrvatskih sportskih i domoljubnih pobjeda .
Ante Glibota, u Parizu na Svetog Antu, 13. lipnja 2016.
O AUTORU: 
Ante Glibota (Slivno kraj Imotskog, 1945.), jedan od najprominentnijih hrvatskih intelektualaca.
Ekonomski fakultet u Zagrebu završio je 1969. a 1972.godine za progona hrvatskih proljećara završio u zatvoru. Bio je najmlađi u skupini intelektualaca Tuđman, Gotovac, Veselica, Pavletić, Đodan….
Nakon robije otišao je u emigraciju u Francusku. Ondje je napravio vrlo plodnu karijeru kao autor studija, izdavač, galerist, povjesničar umjetnosti, teoretičar arhitekture i kolekcionar, autor prestižnih umjetničkih manifestacija u Francuskoj i diljem svijeta.
Od 1985. član je Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu i počasni član Američkoga instituta za arhitekturu. Spada među Hrvate s najvećim brojem objavljenih naslova na stranim jezicima.
