Dejan Lovren: Ta slika o meni je potpuno kriva, otkrit ću vam što nikome nisam rekao

Prošlog tjedna Dejan Lovren  se oprostio od dresa hrvatske nogometne reprezentacije. Iako je stoper francuskog Olympiquea u pismu objasnio razloge odlaska, sada je sjeo pred kamere Nove TV i bio puno konkretniji.

Kako ste, jesu li se slegle emocije?, pitao je na početku razgovora novinar Marko Šepat.

– Dobro sam, iznenađujuće dobro. Mislio sam da će mi biti teže. Bilo mi je teško još prije par mjeseci dok sam donosio odluku o oproštaju. Tad mi je baš bilo onako teško, ali nisam htio izaći javno. To je bilo prije Katara.

Kada ste prelomili?

– Prije Austrije, u Ligi nacija. Tu sam donio neku konačnu odluku, jer sam smatrao da ću odraditi još taj Katar kako treba i da ću se nakon toga oprostiti. Sad, ima dosta detalja. Neki od glavnih razloga su da sam dosta toga pridonio reprezentaciji i mislim da sam dosegnuo neki vrh. Da li mogu bolje od toga, nisam bio siguran. Nekad se nisam ni osjećao da sam bio potreban onako previše reprezentaciji.

Zašto ste imali taj osjećaj i u koje vrijeme?

– Ne mogu reći koji je to trenutak bio, ali jednostavno shvatio sam, i naravno kroz igre mlađih igrača vidim da dosta dobro to ide. Ulazim i u neke godine realno kad moram i sebe gledati malo više što se tiče tjelesne spreme. Više nisam najmlađi, treba mi puno više da se rekuperiram, zato se divim Luki Modriću na tom vrhunskom nivou, to je stvarno nestvarno.

Jeste li razgovarali s Dalićem, je li vas on pokušao odgovoriti?

– Ne. Zlatka sam doslovce nazvao i rekao mu ‘izborniče, to je to od mene, nažalost smatram da više ne mogu više doprinijeti koliko bih to htio i mogao, to je moja konačna odluka. Naravno da je on u nekim trenucima bio dosta iznenađen, šutio je preko telefona pa me ‘ajmo reć‘ jednom-dvaput nagovarao da se predomislim, ali ja kad donesem neku odluku, to je tako.

Zabili ste gol Austriji?

– Zabio sam jedan gol, ali nisam se osjećao kao da sam doprinio toj reprezentaciji koliko sam mogao. I kažem, tu su neki detalji koje sam tek tada shvatio – da mogu oni i bez mene. Stvarno sam presretan kad vidim te mlade, mlađu reprezentaciju koja dolazi, koja je u fantastičnoj formi.

A ja sam stvarno dao sve od sebe, i u Rusiji, i ovaj taj zadnji šlag na tortu u Kataru. Tako da stvarno nemam za čime žaliti. I opet sam razmišljam ako krenem ponovno i u trećem mjesecu te kvalifikacije, ako krenem s nečim, ne želim samo stati na tome. Znači, ako idem, ja idem do kraja. A za dvije godine…

Kakav je bio odnos sa Zlatkom Dalićem, pogotovo u kontekstu različitih karaktera?

– Mislim da me Zlatko dovoljno dugo poznaje…

Je li nekih bilo kriznih trenutaka?

– Bilo je, neću lagati. Bilo je trenutaka kad nije bilo veselo, ali to je dio nogometa. Stvarno nisam htio napraviti nikakav problem jer znam koji dečki žive za to da budu u reprezentaciji i odu na SP, i onda da im ja još pokvarim to. To uopće nije bilo smisla. Rekao sam da moram ostati uvijek korektan i fer prema dečkima, izborniku i stručnom stožeru.

Bilo je izbornika s kojima se niste slagali. Svojedobno ste za Niku Kovača rekli da ste kod njega bili iz one kategorije nezadovoljnih igrača. Što je tu bio problem?

–  Uf… Nezadovoljan sam, bio i par puta kod Zlatka. I to sam iznio. Možda samo to nisam mogao iznijeti pred Nikom Kovačem jer nisam bio dovoljno snažan i karakterno jak da se izrazim. Bio sam dosta mlad. Imao sam 23, 24 godine te 2014. na SP-u u Brazilu. Tako da, naravno da je bilo nekih nesuglasica.

S Antom Čačićem je bila ona situacija kada ste se na prijateljskoj utakmici protiv Mađarske navodno povukli sa zagrijavanja. On je kasnije kazao da ste mu navodno dali i neki ultimatum i nije vas vodio na Euro 2016. Je li to bilo možda vaše najteže razdoblje u reprezentaciji?

– Ne bih baš to tako rekao. Da budem iskren, uopće se ni ne sjećam više da li je to tako bilo. Ali nije to da nisam išao zbog Ante Čačića na Euro. To uopće nije istina. Istina je ta da smo se Ante Čačić i ja čuli, ja sam mu objasnio zašto nisam želio ići i zašto nisam mogao ići. Imao sam neke svoje privatne razloge. I mislim da je izbornik bio iza mene i potpuno me razumio. Tako da, to je bila dosta teška odluka i situacija. I tad sam se stavio za reprezentaciju, da nisam želio pokvariti… Tu svoju negativnu energiju, koju sam tada osjećao, nisam želio da takav dođem u reprezentaciju i pokvarim sve to.

Što to Dalić ima da je od Hrvatske napravio veliku momčad koja po potvrđuje u kontinuitetu?

– Ajmo reć‘, prepustio nas je, dao nam je slobodu. I uz tu slobodu imali smo neki sistem u koji je on vjerovao, i mi smo se vodili tim sistemom. Prije nije bilo ležernije, sad je bilo puno ležernije, ali opet smo imali taj neki motiv za rad i ispoštovati jedan drugoga. To je bio jedan savršen balans.

Dva najveća uspjeha, Rusija i Katar? Vjerojatno su jednako drage medalje?

– Definitivno. Ali istaknuo bih to pozitivno zajedništvo što smo imali, tu dobru međusobnu energiju, i jednostavno kvalitetu. Realno, kvaliteta iz 2018., mi smo bili u prime-timeu…

Što se u Kataru dogodilo da smo to ponovili? Napravili smo smjenu generacije, nitko to možda nije očekivao da će opet doći za četiri godine?

– Mislim da je to bio savršeni tajming tih mladih, generacija koje su dolazile i vidjele su sve to prije četiri godine. Mislili su ti dečki ‘pa imam i ja šansu‘.

Francuska u finalu ili Argentina u polufinalu, koji vam je poraz teže pao? Gdje mislite da smo imali više šansi, za čim više žalite?

– Za obadvije. Svaki put kad me netko to pita, teško dišem. Finale 2018., realno nisi nikad bio bliži trofeju, to malo više boli nego ovo s Argentinom.

Smatrate li da su vas često mediji uzimali na zub i je li vama to bila motivacija?

– Pa je, ne znam zašto iskreno, možda baš zato što sam takav. Ali ljudi koji me poznaju, znaju me drugačijeg. Ta slika o meni kako izgledam na terenu je potpuno kriva. Otvorenog sam srca, uvijek volim sa svima normalno popričati, volim poslušati nekoga tko ima probleme na ulici pa da vidim, možda on mene spusti na zemlju, možda ja nešto naučim od njega.

Ja sam takav tip čovjeka koji voli od svakoga nešto naučiti. Kažu mi nekad ‘kako ti bahato izgeldaš‘. Možda tako izgledam, ali suprotan sam od toga. To se akumulira i onda ljudi stvore krivu sliku.

Često ste aktivni na društvenim mrežama, primjerice pružili ste podršku Novaku Đokovićukad mu je bio zabranjen ulazak u Australiju. Kakav je vaš odnos s Đokovićem, čujete li se?

– Nekad on meni šibne poruku na Instagram, nekad ja njemu, za neke uspjehe. Među prvima mi je čestitao na broncu. Sve kroz što je on prolazio, kad vidim tu neku nepravdu, ne mogu ne podržati takvog čovjeka. Još se nismo upoznali, realno, ne znam kad ćemo se vidjeti, možda na nekoj fešti, ha ha!

Na društvenim mrežama i dalje pratite i komentirate igre Liverpoola?

– Da mi je netko rekao da ću osvojiti Premier ligu, Ligu prvaka i još koji trofej, ne bih vjerovao…

Koja je titula bila posebnija?

– Premier liga je njima značila više, a meni Liga prvaka jer smo slavili s navijačima. Žalosno je bilo da smo proslavili trofej pred praznim stadionom, to je bilo vrijeme korone. Nisam ovo još nikome rekao. Na ulicama Liverpoola bilo je krcato, rekao sam ‘ja moram otići‘. Uzeo sam masku, sakrio se i proslavio sam s navijačima. Kako će me prepoznati, kad imam masku. Imam video dan danas tu.

U Liverpoolu ste izgradili prijateljstvo s Mohamedom Salahom. Kako to da ste ‘kliknuli‘?

– Kako? Kroz iskrenost. Dečko na svom mjestu, kaže ono kako misli, tu smo se jednostavno onako uhvatili. Ne znam, volimo piti kave zajedno… Tu smo se našli, ali onda smo se razišli, jer malo je počeo biti škrt, pa sam rekao, idemo mi posebnim putem. Ali nevjerojatno koliko mi je to puta učinio. Išli smo s dva auta prema aerodromu, usput stanemo u Starbucks, ja prije njega naručim i platim, a on s druge strane trubi ‘molim te i za mene plati‘. I naravno, morao sam platiti…

Je li bio u Hrvatskoj?

– Nije, ali trebao bi doći uskoro. Već me par puta pitao za Hrvatsku, gdje otići i to, pa se nadam da će doći.

Kada ste se vratili u Francusku početkom godine niste imali neku dobrodošlicu. Francuski mediji dosta su pisali o onoj vašoj  proslavi osvajanja bronce s Marcelom Brozovićem. Kako ste to doživjeli i jeste li imali problema s klubom?

– Nisam iskreno imao problema. Klub je bio iza mene, potpuno su me podržali, jer to što ja radim van terena, to nema veze s Dejanom Lovrenom na terenu. Tako da, to je moja sloboda, ali nije mi bilo iskreno drago uopće. Došao prvi dan, oni već pišu o tome, tako da, evo riješili smo i taj dio.

Postoji li opcija da se jednog dana vratite u Dinamo i tamo zaključite karijeru?

– Prvo da odradim ovaj ugovor ovdje, dvije i pol godine. Ne znam da li će me tada vući nazad, hoću li se tada osjećati dovoljno dobro za još jednu ili dvije sezone maksimalno. Tako da ćemo vidjeti onda. Iskreno, bilo je kontakta već prošle godine, ali nije bilo samo tako lako otići iz Rusije, to je bila poanta svega.

Ovih dana traje borba za prevlast u Dinamu, kako gledate na to? Je li vam teško kao dinamovcu?

– Žao mi je to gledati i čuti, jer Dinamo zaslužuje mir. Kroz sve godine što su napravili, koliko su prvenstava ostvarili, zaslužuju mir, a ne da se napravi ‘cirkus show‘ od toga. Neće to biti dobro za klub, jer sve to igrači osjete, a i navijači će biti nezadovoljniji.

Navijači jesu dio kluba i trebaju biti dio kluba, definitivno ja isto smatram da se i njih mora nešto pitati, jer ne mogu biti samo tako odsječeni, – zaključio je Dejan Lovren.

D.M. /Foto: cropix