U podcastu Sportkluba trener Božidar Maljković i Dino Rađo prisjetili su se najuspješnijih godina Jugoplastike koja je osvojila tri naslova prvaka Europe zaredom.
Čovjek koji je vodio ‘bezbroj’ klubova diljem europe ima štošta za reći o košarci. Našeg drugog gosta također ne treba puno predstavljati. Dino Rađa je jedan od najboljih sportaša u hrvatskoj povijesti, izabran je u košarkašku kuću slavnih u SAD-u i zajedno sa Maljkovićem imao vrlo bitnu ulogu u europskim naslovima Jugoplastike.
Podcast je počeo naravno pričom o prvom povijesnom naslovu Jugoplastike 1989. godine.
MALJKOVIĆ: Prvo bih htio reći da mi nismo bili najbolja momčad na tom Final Fouru u Munchenu, ali smo bili momčad koja je najviše radila. Mjesec dana prije Final Foura izgubili smo čak 37 razlike od Barcelone u regularnom dijelu i to mi je bio jedan od najgorih poraza u životu. Taj poraz sam iskoristio da nabrijem svoje igrače prije Final Foura i te polufinalne utakmice protiv Barcelone u kojoj smo ih pregazili.
RAĐA: Kada smo otišli u Munchen nismo vjerovali da možemo nešto napraviti. Ekipe protiv kojih smo igrali su bile pune odličnih Amerikanaca i teško je bilo očekivati nešto. Međutim, Božo je napravio veliki posao jer je skinuo pritisak s nas i odlično nas je pripremio za te utakmice. Kao što je rekao Barcelonu smo zaista pregazili, ali finale protiv Maccabija je bilo puno teže, međutim uspjeli smo iznenaditi cijeli košarkaški svijet i osvojiti naslov.
Maljković je vrlo mlad došao u Jugoplastiku, imao je samo 34 godine i većina igrača nikada nije čula za njega.
RAĐA: Nisam nikad čuo za njega, ali na prvom treningu mi je sve bilo jasno. Božo je najbolji trener s kojim sam ikad radio. Znam samo da se najviše derao na Tonija Kukoča i mene, to mi nije bilo drago na početku, ali kasnije sam shvatio da ako trener što više viče na tebe da te smatra odličnim igračem.
MALJKOVIĆ: Kao trener sam zaista tražio puno od igrača, a pogotovo to mogu reći za razdbolje kada sam bio u Jugoplastici. Dečki su nakon dvije godine bili kao komandosi, svaki trening su davali 100 posto i nevjerojatno sam ponosan na tu momčad.
Doček košarkaša u splitu nakon tog povijesnog naslova bio je fenomenalan.
RAĐA: Netom nakon naslova nismo ni shvatili što smo napravili, ali kada smo došli u Split to je bio spektakl. Najemotivniji trenutak je za mene bio kada smo došli pred dvoranu gdje je bilo nevjerojatno puno ljudi i gdje je stajala jedna starija gospođa koja nam je ljubila ruke i govorila “hvala vam dico”. To je trenutak koji nikad neću zaboraviti.
MALJKOVIĆ: U svojoj karijeri sam imao sreću biti prvi koji je osvojio naslov europskog prvaka s jednim francuskim klubom – Limogesom. Imao sam dodatnu sreću što sam osvojio naslov europskog prvaka s Panathanaikosom, ali apsolutno ništa se ne može mjeriti sa tim prvim naslovom sa Jugoplastikom. Siguran da pitate svakog igrača i člana tima da će vam isto odgovoriti.
Završnica Final Foura 1990. godine je ipak bila malo drugačija.
RAĐA: Jugoplastika je dolazila kao branitelj naslova u Zaragozu, ali nismo bili momčad koja je imala najveći pritisak, bila je to ipak Barcelona. Ipak smo ušli u taj Final Four s puno više očekivanja nego prošle sezone u Munchenu. Bili smo svjesni naše kvalitete i to nam je pomoglo na turniru.
MALJKOVIĆ: Tako je, priprema je bila potpuno drugačija. Ja sam u najavama prije Final Foura govorio da smo favoriti i da ćemo biti zadovoljni samo sa naslovom. Napravio sam jednu zanimljivu stvar prije finalne utakmice s Barcelonom jer sam znao da će puno NBA skautova gledati utakmicu. Ostavio sam Kukoča na klupi prvih 10 minuta kako protivnicima ne bi pokazali sve najjače što imamo i to nam se na kraju isplatilo. Toni je nakon ulaska igrao odlično i to se ispostavilo kao vrlo bitna stvar u tom dvoboju.
Hajduk je uvijek prvi klub u Splitu, ali u vrijeme kada je Jugoplastika dominirala europskom košarkom to se malo promijenilo.
RAĐA: Mi smo bili kao Beatlesi. Bilo gdje da smo došli su nas dočekali kao zvijezde, tako je bilo i u Splitu. Zaista prekrasan osjećaj.
MALJKOVIĆ: U to vrijeme su Gripe zaista bile hit mjesto. Tamo su dolazili Oliver, Đorđe Balašević, Zorica Kondža i mnogi drugi, ali ja sam ipak trebao mir koji sam nalazio na Firulama. U Splitu sam doživio zaista mnoge lijepe stvari, ali i jednu jako lošu. Naime, Ivan Kapetanović vodio me na janjetinu na Klis i dobro da sam preživio taj dan. Mladi luk nije bio dobro očišćen te mi je zapeo u grlu i mislim da su me samo sekunde dijelile do smrti, ali na kraju se sve dobro završilo. Bez obzira na tu situaciju, Split i Dalmacija imaju nešto specijalno i zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju.
Dotaknuo se Maljković trećeg naslova u nizu Jugoplastike (POP 84) bez obzira što je on tada već bio trener Barcelone.
MALJKOVIĆ: Da je moja momčad Barcelona bila kompletna osvojili bi taj naslov, ali bez trojica glavnih igrača nismo mogli protiv Jugoplastike. Međutim, nisam bio tužan jer je Jugoplastika i dalje bila moj klub bez obzira što sam trenirao Barcelonu.
Dino Rađa se dotaknuo jednog od najljepših trenutaka u njegovom životu – uvrštavanja u košarkašku kuću slavnih u Springfieldu.
RAĐA: Zaista nevjerojatan osjećaj, sve emocije su izašle van kada sam bio na bini ispred svih tih velikih zvijezda i to je trenutak koji nikada neću zaboraviti. Igrao sam utakmice pred 20,30 tisuća gledatelja u NBA ligi i na Olimpijskim igrama, ali tako nešto je jednostavno neopisivo.
I za kraj, naši gosti su se dotaknuli situacije oko Tonija Kukoča i njegovog neuvrštavanja u Kuću slavnih.
RAĐA: Siguran sam da će Toni vrlo brzo ući u Kuću slavnih, ali mi je žao što nismo ušli zajedno jer bi to bilo zasluženo, ali i zaista fenomenalno za hrvatski sport.
MALJKOVIĆ: Velika je glupost što Toni još uvijek nije ušao u Kuću slavnih, ali vjerujem da će se ljudi koji odlučuju o tome brzo opametiti i ispraviti tu veliku pogrešku.
R.I. /Foto: pxll
