Prvo je Peter Assembergs, šef saniteta za zapadni dio Bergama, otkrio je da je Đoković donirao “ogromne iznose” za bolnice Treviglio-Caravaggio i Romano di Lombardia, koje su u epicentru talijanskog korona-pakla
“Nikako nisam očekivao da na našem bankovnom računu ugledam njegovo ime među donatorima i to me jako uzbudilo, a iznos koji je uplatio je ogroman” izjavio je Peter Assembergs
Talijanski ogranka Eurosporta Đokovića je nazvao “zlatnim srcem”, a dan kasnije otkriveno je da je pomoć bila upućena trima bolnicama te da je Novak Đoković donirao – milijun eura.
Tim povodom je Ubaldo Skanagata, veteran talijanskog sportskog novinarstva i kroničar svih velikih teniskih turnira, napisao autorski tekst posvećen Đokoviću.
“O Novaku Đokoviću, šampionu i, iznad svega, velikom čovjeku
Srbin je donirao milijun eura bolnicama u Bergamu i to je uradio bez znanja javnosti. Ovo je veliki primjer koliko je on velika ličnost, iako je morao da trpi i da ga publika maltretira u wimbledonskom finalu protiv Federera. Njegova autentičnost je uvijek bila tu, još od onih zabava za igrače u Monte Carlu.
Novak Đoković je uradio nešto nestvarno i nevjerojatna priroda njegovog djela je samo dodatno uvećala galantnost koju posjeduje.
Sreo sam ga nekoliko puta, recimo, kada sam u Monte Carlu pozvan na zabavu igrača i video sam tada u njemu jednog komičnog momka, možda čak i glumca. A moram reći da, volio to netko ili ne, njegov stil tenisa koji je, izlišno je to reći – čudesan, biti svjedok njegovog šarma te spontanosti, ali i truda koji je uložio kao plesač, pjevač i svestrani šoumen, to je potvrdilo moj prvi utisak da se radi o prilično pristojnom a ne problematičnom momku.
Zato sam uvijek i mislio da je ponašanje publike na prošlom finalu Wimbledona, kada je igrao protiv Rogera Federera, bila u najmanju ruku sramno. Jedna je stvar da izaberete igrača za kog navijate, ali je drugo da pokazujete nepoštovanje prema njegovom rivalu, i to dotle da mu oduzmete pravo na radost zbog pobjede.
Zapravo, Đoković teško i da shvaća kolike uspjehe ostvaruje. Naravno, prošao je on kroz te radosti u svom srcu, ali neka gorčina mora da se tu uvukla, a to jednostavno nije fer. Mnogi su rekli da je Novak stalno pogođen većom popularnosti koju imaju Federer i Nadal, koji su imali bolju i raniju startnu poziciju da zadobiju ljubav teniske publike, a onda žive na tim starim lovorikama.
Ne mislim da je Đoković ljubomoran na svoje rivale. Pa opet, ljudski je da on priželjkuje da njegova ljudska strana ličnosti bude malo više poštovana, kao na primjer u Srbiji, gdje nema premca u divljenju svog naroda.
To je slučaj i u Italiji gdje, u najvećem dijelu i zbog njegovog tečnog znanja jezika, on može biti ono što jeste – gdje god da se kreće. Može da bude stand-ap komičar kod nas (u Italiji), može da nastupa i na glazbenim festivalima ili prosto da bude među ljudima. Kada on kaže da mu je Italija druga kuća, on to kaže iskreno, a to je istina i za njegovu suprugu Jelenu, koja je studirala u Milanu.
Kad on to kaže, on ne uradi to da bi minirao Rogerove i Rafine navijače, zna on vrlo dobro da oni neće promijeniti svoju naklonost. Ne, nema on ni potrebu da nešto tako kaže, on to uradi jer stvarno tako misli. Na svakom turniru se zahvali organizatorima i publici, govoreći da je to najbolje što tu može da se dogodi, a sve je to, znamo dobro, dio ove igre.
Ali, Đoković, koji voli Rim i njegovo tenisko nadmetanje, a zauzvrat je voljen od strane cijelog glavnog grada Italije, ne govori samo “reda radi” kada kaže da neke stvari mogu i treba da se poprave, naročito kada se radi o održavanjima terena. I, ta njegova iskrenost treba se cijeniti.
Trebalo bi i da više poštujemo težinu posla kada se radi o njegovoj diplomaciji, njegovoj političkoj ulozi u ATP Vijeću igrača, jer tu postoje neka još neodgovorena pitanja.
Ne slažem se ja uvijek s onim što Novak kaže, kao kada se dešavala ‘Afera Gimelstob’, bar se isprva nismo slagali. Ali, u isto vrijeme, ne može ni biti lako čovjeku na njegovoj poziciji da bira strane u sukobu koji se dešava između ATP kupa, koga podržava Teniski savez Australije, i Davis kupa, natjecanja s kojim on ima neraskidivu vezu, jer je upravo Novak sa Srbijom to osvojio 2010, što je promijenilo putanju njegove karijere na bolje.
On je javno rekao da se zalaže za pravljenje jedinstvenog, jednog timskog turnira, ali zna vrlo dobro koliko tu ima različitih interesa, uključujući višegodišnje ugovore koje je TS Australije sklopio s jedne strane, a ITF (Međunarodna teniska federacija), Gerard Pique i Rakuten s druge strane. Nije to lako riješiti, a zato on i zna da bi njegov stav mogao da zvuči kao licemjerstvo ili utopija.
Pa opet, kao ‘političar’ u tenisu, svjestan je da ono što je rekao navijači, koji nemaju nikakvog posebnog ekonomskog interesa, i najviše žele – jedno natjecanje koje ne bi previše izdalo bogatu prošlost Davis kupa.
Uhvatilo me ovo pisanje, kao i obično, iako sam ovo kucao na mom telefonu s idejom da napišem samo nekoliko redova (!) u kojima bih pohvalio Đokovića za nevjerojatnu gestu, a da stvari budu još čudnije, ja to kucam s jednim prstom, za razliku od moje djece koja pišu supersoničnom brzinom, pojma nemam kako.
Sve što sam htio je da se zahvalim Novaku Đokoviću što je tako veliki šampion i, još više, što je tako veliki čovjek. Jedino što preostaje da mu kažem je… NOT TOO BAD! Noletu, Ubaldo” zaključio je Skanagata.
Zanimljivo je podsjetiti da je Ubaldo Skanagata novinar čije je pitanje Novaku Đokoviću na pressici nakon finala Australian Opena 2019. izazvalo veliku pažnju javnosti zbog Đokovićeve reakcije.
Skanagata je govorio na engleskom, ali s jakim talijanskim naglaskom na što je Đoković reagirao “NOT TOO BAD”, imitirajući Vita Corleonea.
