Kategorije Sport

Ivković: Maradona se smijao, sudac se smijao, a ja sam bio smrtno ozbiljan

Širi dalje

Poveznica između legendarnog “Malog zelenog” i Tomislava Ivkovića su njegovi obranjeni jedanaesterci za vrijeme igračkih karijera. Prvo u dresu lisabonskog Sportinga, a zatim i reprezentacije Jugoslavije na Mundijalu 1990. u Italiji.

Tomislav Ivković u razgovoru za Dnevnik HTV-a otkrio je anegdote iz igračke karijere te priče o dva obranjena penala.

– Asistent iza mene rekao je “Umro je Maradona”, taman što je on rekao, počeli su se javljati novinari iz Europe i svijeta te sam odgovarao na dosta tih pitanja. Zatekla me ta vijest, on je moje godište, ja se osjećam još mlado i zdravo, i otišao je prerano. Sve su to bile posljedice njegovo načina života kojeg je vodio pred kraj karijere i poslije toga. Nije se uspio izboriti da ostane među nama.

Žao mi je, kao igrač je ostavio strahoviti trag, po meni možda i najveći koje sam gledao. Uz njega smatram Pelea, uz sav respekt prema Messiju i Ronaldu, ali onu si ipak drugačiji od njih, posebice Maradone. On je zaista bio poseban, rekao je Ivković.

– Naša priča počinje ’79 na omladinskom svjetskom prvenstvu u Japanu. Igrali smo u grupi, bivša Jugoslavija s Argentinom, i već u tom momentu počinje neka zezancija. On je bio već proglašen budućom zvijezdom. Pazili su ga ko’ oko u glavi. Bila je jedna situacija kad smo igrali s njima, slobodan udarac s lijeve strane. Vidio sam ja da on nešto smjera. Htio je “vanjskom” udariti da ne ide centaršut, ja sam to “provalio” tako da je počela zezancija “Nemoj meni”, bio je smijeh i kasnije u hotelu. Bio je drugačiji od drugih jer je bio veseo, smijao se, njemu je bilo zadovoljstvo kad je bio na terenu. Ja bi se volio da se Messi tako smije, ne pokazuje to zadovoljstvo kao Maradona, on je uživao.

– Utakmica Kup Uefe između Sportinga i Napolija. U Lisabonu prva utakmica bila je 0:0, a u drugoj u Napulju isto 0:0 pa produžeci i došlo je jedanaesteraca. Teško je objasniti jer nije bilo ništa planirano, nisam ja htio nešto unaprijed kad je on prišao loptu.

Taj penal je bio odlučujući, da je zabio pobijedio bi Napoli. Onda sam mu ja prišao, ne znam ni danas zašto ni kako, i rekao mu “Diego, hoćemo li se kladiti da ga nećeš zabiti?” I sudac je bio Francuz i gleda, razumio je španjolski te se smijao. “Hoćeš ili nećeš? U 100 dolara?”, i on kaže: “Ma može.”

Puknuo je i ja sam obranio. Poslije su oni ipak prošli, a kasnije u svlačionici dobio sam njegov dres, ne mogu se sjetiti više gdje mi je, i 100 dolara koji su mi u knjizi gdje sam skupljao sve novinske isječke.

– Druga situacija je specifična jer je bilo Svjetsko prvenstvo. Došao je njemački novinar u kamp naše reprezentacije. I u toku razgovoru smo došli na penale i kako će ga sigurno Maradona sigurno pucati. Ja sam rekao: “Ja ću ponovno obraniti”, a rekao je jel’ može ponovno oklada. Ja sam rekao da neću ništa predlagati, ali ako hoće Maradona ja ću prihvatiti. On je otišao u kamp kod Maradone i rekao mu za naš razgovor, a Diego je rekao da ne želi oklade, da se želi koncentrirati na meč jer je važan susret Svjetskog prvenstva.

I on ide prema lopti, ja ga zovem: “Diego, znaš da znam gdje ćeš pucati”, a on me u nijednom trenutku nije pogledao. Nije mu bilo svejedno iako je bio najbolji nogometaš svijeta, a ja ništa posebno za njegove kvalitete. U tom momentu ja ga “cimnem” na stranu na koju je on zadnje puknuo, ali se vratim u kontra stranu, skoro mi je “dodao” loptu u ruke. Ni ja sam nisam mogao vjerovati da sam ponovno obranio, ali scenarij ponovno isti – oni su prošli dalje.

– Zadovoljstvo mi je biti dio njegove povijesti jer je kao igrač bio izvanzemaljac, a sve drugo izvan terena znaju što su prolaziti s njim, zaključio je Ivković.

Širi dalje