“Hvala Bogu, dobro sam. Znam da ćeš me pitati kad sam zadnji put bio kod liječnika, ali moram ti reći da nisam već dugo. Odem ih samo pozdraviti, ha,ha, kaže za 24sata 85-godišnji Miroslav Blažević.
Korona, potres posljednji su mjeseci za mnoge Zagrepčane bili jako teški.
– Da, nije to bilo nimalo lijepo, ali znaš što ću ti reći. Mislim da sam ovu koronu shvatio puno ozbiljnije od ostalih. Pa mene da to ‘ćopi’, znam da sam gotov. Tako da se jako pazim. Ustanem, odem popiti kavu, nisam išao ni na more. Više ni na brodu nisam toliko siguran, godine su to. Kažu da živim od uspomena, je… uspomene, kad sad ne možeš uživati u nekim stvarima. Kava i karantena, otkako je ovo s koronom više se ne krećem toliko po Zagrebu – kaže Ćiro, kojega pitamo koje mu je najdraže jelo.
– Ma nisam ti ja neki gurman. Moje najdraže jelo ti je pita od krumpira i pita od tikve. Platim to devet kuna, ostavim deset, naravno, da netko ne bi nešto rekao i kad mi onda ljudi kažu što je deset kuna! Pa ja ručam za deset kuna i sretan sam i zadovoljan.
Znači, pita je najdraže jelo, a najdraži automobil?
– Porsche! Znaš, svaka čast Mercedesu, Ferrariju i ostalim sjajnim automobilima, ali meni je Porsche broj jedan. Posljednjeg Porschea kojeg sam imao sam prodao iz straha, kako i ne bi. Stisneš mu gas, a on ode. Nije to više bilo za mene. Ni to ni motor.
Kad ste zadnji put vozili skuter?
– Prije tri godine i pazi ovo. Vozim se tamo Heinzelovom ulicom i zaustavi me policajac, a ja nemam kacigu. Hoće da me kazni, a ja mu kažem da je ovo moja posljednja vožnja motorom, da ga sad idem prodati. Međutim, ideja o prodaji je došla do mojeg sina Miroslava i on se pojavio i uzeo skuter, tako ga nisam prodao – smije se Ćiro. 
Dakle, odete na kavu do omiljenog kafića ‘Charlieja’ u centru grada, a kako ste provodili vrijeme kad kafići nisu radili, kad je bila stroga karantena?
– U stanu, uz TV. I da, gledao sam one naše slavne utakmice koje su bili na TV-u iz 1996. i 1998. godine, ali i ostale. Prisjetio sam se malo Francuske. Bronca s Mundijala i kapa od policajca koju sam nosio za sreću su kod sina Mire, on to čuva. Sad su on i Meksikanac dobili nagradu za dokumentarni film ‘Vatreni’. Miro se jako dao u to, baš se potrudio, ali znate mene, gdje nema love, ja se tu puno ne petljam. Naravno, šalim se. Drago mi je zbog ovoga – govori nam Ćiro, kojega je u srpnju nakon potresa i situacije s koronom jedna stvar ipak jako umirila.
– Sretan sam i miran zbog pobjede Andreja Plenkovića i HDZ-a. To me umirilo. S njim na čelu države idemo u dobrom smjeru, oduševio me naš narod koji je tako odlučio – spokojan je zbog političke situacije Ćiro.
Od bronce u Francuskoj prošle su 22 godine. To je godina koja bez ikakve sumnje obilježila njegovu trenersku karijeru, ali još jedna godina ima posebno mjesto u njegovom srcu.
– Velika je ta 1998. godina. Čudesno je ono što smo napravili, ali meni je ta 1982. godina najdraža. Toliko dugo je Dinamo čekao naslov prvaka i napokon smo ga osvojili. To je bilo za hrvatski narod. Nismo dobili medalje, nismo dobili niti dinara za naslov, samo opomenu.
Pa ja sam dan poslije osvajanja naslova završio na razgovoru kod Slavka Šajbera, političara, bivšeg predsjednika nogometnog saveza bivše države. Na razgovoru sam završio zbog jedne rečenice pokojnog novinara Topića. On je napisao da je ovaj naslov Dinama kompenzacija i pravda za sve ono što su Hrvati prošli nakon onog rata. Mene su pozvali na razgovor, kao da sam bio u Crnoj legiji, a ne kao da sam nogometni trener – prisjeća se Ćiro.
Ljubav prema Dinamu, usadila mu je majka Kata.
– Ona je bila Dinamov povjerenik – kaže Ćiro,
Supruga mu je u Švicarskoj.
– Ima velikih zdravstvenih problema i tamo ima odličnu njegu.
Čuje li se s nekim iz generacije 1998. Bobanom, Prosinečkim, Bilićem?
– Bobana sam vidio neki dan, bio je u restoranu u centru grada. Izgrlili smo se kao i uvijek, srdačno smo se pozdravili. Ostao sam sa svima u jako dobrim odnosima. Čujem se s nekima od njih s vremena na vrijeme. Ponosan sam na ono što je napravio Slaven Bilić. Imati trenera u engleskoj ligi, pa to je ponos za Hrvate.
Drhtao sam u posljednjim minutama njegove zadnje utakmice. Hvala Bogu da je uspio, on je naš veliki ambasador u svijetu – pun je riječi hvale za Bilića Ćiro Blažević.
R.I. /foto:pxll
