Post festum: Onomastički horoskop hrvatskih rukometaša

Najlakše je biti general poslije bitke, ali mogu se opravdati time da me, za razliku od Babe Vange i Vidovitoga Milana, nitko uoči Svjetskoga rukometnog prvenstva nije ništa pitao, a i da me je pitao, pitanje je koliko bi bilo koristi od toga.

Budući da 22 hrvatska reprezentativca nose čak 20 imena (po dvojica nose imena Ivan i Marin), prva nam je vrsta morala više sličiti na raštimani orkestar nego na momčad. A svi smo se mogli uvjeriti da nije tako!

Krenimo sad pojedinačno. Naravno da ću poći od svojih sugrađana iz Metkovića, koji nose plaha prezimena Jelinić (izvedimo prezime od jelin ‘jelen’, čisto priče radi, jer je ipak vjerojatnije da prezime valja izvoditi iz jedne od inačica imena Jelena) i Srna, ali u obrani nisu nimalo nježni. Prvi bi po imenu (Marin) morao voljeti more, a drugi zvoniti u miru.

Na vratima su Dominik Kuzmanović koji se, ako je vjerovati njegovu imenu i prezimenu, nedjeljom uređuje, a Ivan je Pešić po stasu i prezimenu prava stijena. Društvo Jeliniću na lijevome krilu čini „ljupki toranj“ iz Ljubuškoga David Mandić, božanski lovor Lovro Mihić i Josip Šimić kojega Bog čuje, pa mu i daje sve što mu je potrebno.

Na lijevome vanjskom nekoć je vrlo aktivan bio raspomamljeni ratnik Marko Mamić koji je danas gjenero (da ne rečem general) naše obrane. Češće je u napadu na toj poziciji slavljenik iz Lukanije Tin Lučin. Srednje su vanjske mučile ozljede, posebno našega kapetana Domagoja Duvnjaka koji se, sudeći po imenu i prezimenu, gojio u Duvnu. Ako je vjerovati prezimenu, Luka bi Cindrić morao dobro svirati citru. Možete li ga zamisliti kao trubadura?

Po imenu bi se Igor Karačić morao slagati s izbornikom jer mu se ime izvodi iz imena jednoga germanskog božanstva, a po prezimenu bi morao biti crnomanjast. Njih će naslijediti „maleni“ Ivano, tj. Ivano Pavlović, koji se rodio u godini u kojoj je „veliki“ Ivano (Ivano Balić) osvojio prvo zlato.

Na desnome su vanjskom Bogu mili ratnik Ivan Martinović, Jahvin Dar na suroj hridi Mateo Maraš te Luka Lovre Klarica kojemu, sudeći po prezimenu, ništa ne bi trebalo dvaput govoriti. Na desnome je krilu ljubitelj konjskih glava Filip Glavaš, a društvo mu čini Mario Šoštarić koji bi se nakon rukometne karijere, ako je nomen omen, mogao posvetiti izradi cipela.

Kružni bi napadač Marin Šipić morao voljeti šipke, a lavovski je dio posla u obrani odrađivao Leon (hrvatski Lav) Šušnja. Po imenu bi istinu morao ljubiti Veron Načinović, a po prezimenu se ne bi smio bojati vatre.

Cijelu je momčad vodio Dagur Sigurðsson čije bi se ime i prezime moglo prevesti kao sin čuvara pobjede po danu…

Da mu jako dobro ide i po noći, vidjeli smo u posljednja dva tjedna u Zagrebu.

Domagoj Vidović/Foto: Jozo Čabraja Kolektiff