Tužna je bila Velika subota za Dinamovu obitelj. Najtežu životnu borbu izgubio je Čedo Jovićević (68), legendarni branič Plavih, koji je u Dinamovu dresu odigrao ukupno 390 utakmica i postigao 11 pogodaka (190 službenih utakmica, jedan pogodak).
Jovićević je preminuo nakon duge i teške bolesti, u obiteljskom okružju, uz suprugu Sanju i sina Igora, trenera Dinamove druge momčadi, te unuke Filipa i Marcosa, koji igraju u Dinamovim omladinskim kategorijama.
Jovićević je rođen 3. siječnja 1952. godine u Žabljaku (Rijeka Crnojevića) u Crnoj Gori, a u Dinamo je došao 1972. godine iz cetinjskog Lovćena, na poziv ondašnjeg trenera Dražana Jerkovića.
“Trener Jerković gledao me kako igram, pozvao me na probu i – prošao sam. Tada sam mu obećao da ću pristupiti Dinamu. U međuvremenu su me zvali i drugi klubovi, najuporniji je bio Partizan pa Olimpija u kojoj je godinama igrao moj stariji brat Miško.
Obećavali su mi kule i gradove, mamili raznim pričama, ali me nisu mogli odvratiti od dolaska u Dinamo. Za mene je dana riječ bila svetinja. Došao sam suočen s mnogim pričama da u Zagrebu igrači sa strane teško prolaze. Već prvi dani demantirali su sve te priče. Svi su me izvrsno primili.”
Tako je, emotivno i s punim ponosom, nekadašnji popularni branič Čedo Jovićević opisao dolazak u Dinamo.
Te riječi možda najbolje ilustrira podatak da su Čedo i njegov tadašnji suigrač Josip Kuže, kasniji popularni Dinamov trener, bili najbolji prijatelji i kumovi.
U Maksimiru je igrao do 1982. godine, s Dinamom je osvojio Kup 1980. godine, a u šampionskoj sezoni 1982. godine odigrao je jednu utakmicu, u 4:0 pobjedi protiv Teteksa. Bila mu je to i posljednja utakmica u plavom dresu.
Nakon igračke karijere, bio je trener u Dinamovoj omladinskoj školi „Hitrec–Kacian”, potom je trenirao požešku Slavoniju, velikogorički Radnik i Samobor, da bi od 1989. do 1991. bio pomoćnik svome kumu Josipu Kužeu na klupi Plavih.
Igrački ga je krasila iznimna borbenost, takav je ostao i do zadnjega dana svoga života, ali ovu bitku, na žalost, nije mogao dobiti.
