Dana 9. srpnja 2001. je Goran Ivanišević osvojio prestižni Wimbledon teniski turnir u Velikoj Britaniji. U finalu je pobijedio Australca Patricka Raftera, svojedobno prvog igrača svijeta, rezultatom 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7.
Nakon tri izgubljena finala na tom Grand slam turniru, nitko se nije nadao da će Ivanišević više dobiti šansu da zaigra u četvrtom, a još manje da će ga osvojiti.
No 9. srpnja 2001. učinio je nemoguće, došao je na poziv organizatora i ostvario životni san.
Meč je trajao nešto više od tri sata. Ivaniševićeva je pobjeda još značajnija ako se zna da je u to doba imao problema s ozljedom ramena, zbog čega je proteklih godina pao na 125. mjesto na ljestvici najboljih igrača svijeta (7 godina prije, 1994., bio je drugi najbolji svjetski igrač).
Goran Ivanišević prije te pobjede već je triput igrao u finalu Wimbledona i sva tri puta je izgubio, 1992. od Agassija, a 1994 i 1998. od Samprasa. Zbog ta tri poraza u finalu mnogi su mislili da mu nije suđeno osvojiti Wimbledon, ali je ipak uspio i pokazao da se ustrajnost isplati.
Kada je turnir počeo nitko nije očekivao da će Splićanin doći toliko daleko, a te godine ušao je kao 125. igrač svijeta nakon što je dobio pozivnicu organizatora.
No, iz meča u meč osvajao je, ne samo igre, nego i pažnju navijača diljem svijeta. Oni domaći nisu nikad bili ni upitni, ali oko Gorana se stvorila kolektivna pozitivna energija koja je stizala iz cijelog svijeta. To što je on tada radio, bilo je jasno, nije učinio nitko dotad.
U kućici je boravio samo sa svojim trenerom tada 24-godišnjim Marijem Tudorom, nitko nije smio biti s njima, čak je i otac Srđan boravio u drugoj kućici. Od sponzora je dobio samo dvije majice – toliko su vjerovali u njega – kako je počeo nizati pobjede u ta dva tjedna Wimbledona majice je prao i sušio da bi imao u čemu igrati.
Nakon što je osvojio prvi meč, oprao je čarape i nastavio igrati samo u tom paru pa je pregazio Wimbledon u istim čarapama. Prvog dana ispekao je pileća prsa – pogađate – donijela su mu sreću te se kasnije trener šalio da su do kraja Wimbledona prokokodakali.
Svaki dan Goran je parkirao automobil ispred All England Cluba na istome mjestu, a kada su uoči polufinala vidjeli da je na tom mjestu drugi auto, Mario i Goran su ga pomaknuli rukama. Uoči svakog meča išao je na toalet, i inzistirao na istom pisoaru. Iako je bilo desetak slobodnih, on bi sačekao da se oslobodi baš taj ‘njegov’.
Posebna pravila na terenu
Kada bi došao na teren također je imao pravila – uvijek je prvo puštao protivnika da prvi sjede, tek nakon njega bi on sjeo na klupu. Nikada nije zagazio na liniju. Od sakupljača je inzistirao da mu vrate one loptice s kojom je osvojio poen – pokazao bi prstom, a oni su sve znali.
Možda se čini luckasto, ali upalilo je.
“Prijatelji su me htjeli poslati psihijatru jer sam svako jutro gledao Teletubbiese za vrijeme turnira, jeo istu hranu u istom restoranu, tuširao se pod istim tušem u All England Clubu”, otkrio je i pojasnio njemačkom novinaru svoj karakter.
“Postojao je dobar Goran, loš Goran i onaj između. Cijelog života živio sam kao profesionalac, ali nikad mi nije bilo dosadno, ali naporno jest. Sve svoje emocije ostavio sam na tom terenu, nikada nisam glumio, bio sam to prirodni ja”.
Fotografije i snimke zadnjeg, pobjedonosnog poena nakon kojeg se Ivanišević bacio na leđa, plače kao malo dijete, danima su obilazile svijet. Potom njegovo trčanje preko strmih tribina da bi stigao do oca Srđana, te primanje pokala… sve to izgledalo je toliko sretno, euforično, a pritom toliko ljudski. Ivanišević je tih dana bio svjetski ljubimac.
Nakon pobjede Goran je prvo zagrlio oca Srđana, koji je bio poznat da tijekom meča ne bi razgovarao ni s kime – a navodno snimku pobjedničkog meča nije pogledao godinama, možda još ni danas
Inače, prije početka turnira Ivanišević je u svoju sobu zalijepio poster najboljeg hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića koji je tragično stradao u prometnoj nesreći 1993. godine. Sam je priznao da je “s Draženom svako jutro razgovarao…”.
Nakon senzacionalne pobjede trijumf je posvetio upravo Draženu Petroviću.
Taj 9.7. 2001. jedan je od dana u hrvatskoj sportskoj povijesti kojeg će se svi Hrvati sjećati do kraja života. Što su radili taj dan, gdje su gledali meč svih mečeva, s kim su ga gledali i kako su se osjećali kad je Mićo Dušanović, nakon četiri meč lopte i na drugom servisu, na kraju vrisnuo:
“Tooooo!!! Uživajte, gledajte, plačite, skačite – GORAN IVANIŠEVIĆ je pobjednik Wimbledona!”
Megyx M. /Foto. pxll
