Bliži se 5. lipnja i oproštaj Ivana Balića, jednoga od najvećih sportaša koje je Hrvatska ikada imala te jednoga od najvećih rukometaša koje svijet poznaje.
Godinama se već piše o umirovljenju 36-godišnjeg Ivana Balića, a sad je i toj velikoj priči došao kraj. Prije povratka u Hrvatsku i preuzimanja pozicije koordinatora hrvatske reprezentacije mora još odraditi jednu utakmicu u Wetzlaru, a prije toga je zbog velikog interesa njemačkih medija održao presicu na kojoj se ‘unaprijed’ oprostio od profesionalne karijere.
U povodu toga u Wetzlaru, za koji nastupa, održana je izvanredna konferencija za novinare. Zbogom igranju rukometa reći će u posljednjem susretu kada im u goste dolazi Göppingen.
“Bit će jako puno emocija. Ovo je bio posao koji sam najviše volio. To je bio moj život 20 godina. Nadam se da ću preživjeti dan prije oproštajne utakmice i ceremoniju nakon utakmice. Tako da svi možemo proslaviti kraj moje sezone i kraj moje karijere i otići svi sretni i zadovoljni kući”, rekao je Balić.
“Ne vidim sebe kao superzvijezdu. Radim svoj posao i pokušavam biti dobar prema svim ljudima!”
U sezoni na odlasku Balić je igrao fantastičan rukomet. Gdje god da je igrao, ostavio je jak osobni pečat. Rukomet je uvijek igrao po svom. Zato će u njemu ostati podalje od klupe. Namjerava preuzeti mjesto koordinatora hrvatskog rukometa, trenerski posao, tvrdi nije za njega.
Kakav je osjećaj čekati posljednju utakmicu karijere?
“Kraj je došao tako brzo. Još uvijek osjećam da mogu sat vremena trčati gore-dolje, ali moram prihvatiti da to više nije realno. Vrijeme je za kraj. Moja leđa su bolje, i nadam se da me neće izdati u posljednjoj utakmici. Drago mi je da se mogu osvrnuti na uspješnu karijeru i što me je zdravlje poslužilo”, rekao je Balić.
Osvrnuo se u par riječi na svoju blistavu karijeru, posebno u hrvatskoj reprezentaciji. Na klasičnu molbu da odabere najbolje trenutke, odgovorio je:
“Doživjeli smo sjajne godine u hrvatskoj reprezentaciji. Za mene je posebna bila 2003. i Svjetsko prvenstvo u Portugalu, jer smo osvojili prvu veliku titulu. Ali, nikada se čovjek ne smije zadovoljiti s titulom, uvijek treba tražiti više”.
Vidi li sebe jednog dana kao rukometnog trenera?
“Ne, to nije za mene. Svaki dan treba brinuti za 16, 17 igrača, ne samo o taktici, nego i psihološkoj strani. Nisam za trenera, definitivno”.
Dodao je kako će se rado sjećati dana u Bundesligi i njemačkih navijača: “Uvijek sam igrao za momčadi koje se bore za titulu, ovdje sam se borio za ostanak. Bilo je to posebno iskustvo. Bilo mi je zadovoljstvo igrati ovdje”.
Vladimir Petković: “Donio je rukometu nešto vječno, on je najbolji igrač kojeg je ovaj sport imao. Umjetnik svjetske klase”
Stefan Kretzschmar: Igrao sam s njim u paru, on je feenomen, onaj oko kojeg se sve vrti. Mi Nijemci nismo ga voljeli zato što tako dobro igra, ali kao osobu ga obožavamo. On je impresivan čovjek”
Domagoj Duvnjak: “Ruke su mi se tresle kada smo se upoznali u reprezentaciji. No, on me brzo uzeo pod svoje. Igrač koji uvijek može napraviti nešto posebno, nešto što drugi ne mogu, ali prije svega on je veliki prijatelj i sjajna ličnost”
Bivši ministar zdravstva Vili Beroš iz istražnog je zatvora u petak uputio predsjedniku Sabora zahtjev za aktivacijom saborskog mandata osvojenog na…
Zvonimir Boban dobio je dugogodišnji spor s AC Milanom oko smjene s mjesta sportskog direktora…
U Nyonu je održan ždrijeb četvrtfinala Lige nacija. Ždrijeb je odlučio da Hrvatska za Final…
Komentiraj