Romelu Lukaku igra sezonu karijere u dresu Intera. U polufinalu su razbili Šahtar rezultatom 5:0 (Lukaku dva gola) i plasirali su u finale Euro lige. Mediji danas podsjećaju na njegovu životnu priču koju je prije dvije godine iznio za The Players’ Tribune.
Sjećam se tog trenutka kad sam saznao da smo ostali bez novca. Još mogu zamisliti svoju mamu kraj hladnjaka i izgled njenog lica. Bilo mi je šest godina i došao sam kući na ručak tijekom odmora u školi. Moja mama svakog je dana na jelovniku imala isto – kruh i mlijeko. Kad si dijete, ne razmišljaš o tome, ali pretpostavljam da smo si jedino to mogli priuštiti.
Tog dana došao sam kući, ušao u kuhinju i vidio mamu kraj hladnjaka s mlijekom, kao i obično. Ali ovaj put nešto je miješala s tim mlijekom. Nisam razumio što se događa. Onda mi je donijela ručak i nasmiješila mi se kao da je sve u redu. Ali odmah sam shvatio što se događa. Miješala je mlijeko s vodom. Nismo imali novca za cijeli tjedan. Ostali smo bez novca. Ne samo da smo bili siromašni nego smo i propali.
Moj otac bio je profesionalni nogometaš, ali bio je na kraju karijere i novca više nije bilo. Prvo je otišla kablovska televizija. Nema više nogometa. Nema više “Match of the Day”. Nema signala. Onda bi se vratio navečer kući i svjetla bi bila ugašena. Po dva, tri tjedna nismo imali struje.
Potom bih se želio okupati i ne bi bilo tople vode. Moja mama zagrijavala bi vodu na štednjaku i onda bih se polijevao šalicom pod tušem. Bilo je čak trenutaka kad je moja mama morala “posuđivati” kruh iz obližnje pekarnice. Pekari su poznavali mene i mog mlađeg brata pa bi joj dopustili da u ponedjeljak uzme kruh i potom plati u petak.
Znao sam da preživljavamo. Ali kad sam vidio mamu da miješa mlijeko s vodom, znao sam da je gotovo. To je bio naš život. Nisam rekao ni riječi. Nisam joj želio poticati stres. Samo sam pojeo svoj ručak. Ali kunem se Bogom, tog dana zadao sam obećanje sam sebi. Kao da je netko puknuo prstima i probudio me. Znao sam točno što trebam učiniti i što namjeravam učiniti.
Nisam mogao gledati svoju majku da tako živi. Ne, ne, ne. Nisam mogao to dopustiti.
Ljudi u nogometu vole govoriti o mentalnoj snazi. E pa ja sam najsnažniji momak kojeg ćete ikad sresti. Zato što se sjećam kako sam u mraku sjedio s bratom i mamom, izgovarajući naše molitve i razmišljajući, vjerujući, znajući… To će se dogoditi.
Obećanje sam neko vrijeme zadržao za sebe. Ali bilo je dana kad bih došao iz škole i pronašao mamu kako plače. Onda sam joj napokon rekao: “Mama, to će se promijeniti. Vidjet ćeš. Igrat ću nogomet za Anderlecht i to će se dogoditi ubrzo. Bit ćemo dobro. Nećeš više morati brinuti.”
Bilo mi je šest godina.
Pitao sam oca kad mogu početi igrati nogomet profesionalno.
“Sa šesnaest”, rekao mi je.
“OK, onda sa šesnaest”, odgovorio sam.
To će se dogoditi. Točka.
Da vam kažem nešto – svaka utakmica koju sam igrao bila je finale. Kad sam igrao u parku, bilo je to finale. Kad sam igrao na odmoru u vrtiću, bilo je to finale. Ja sam mrtav ozbiljan. Pokušavao sam poderati loptu svaki put kad bih šutirao. Punom snagom. Nismo pritiskali tipku R1. Nisam imao novu igricu FIFA. Nisam imao PlayStation. Nisam se igrao. Pokušavao sam ubiti.
Kad sam počeo rasti, neki učitelji i roditelji počeli su me ispitivati. Nikad neću zaboraviti kad sam prvi put čuo da netko od odraslih kaže: “Hej, koliko imaš godina? Koje si godine rođen?”
Molim? Jeste li ozbiljni?
Kad sam imao 11 godina, igrao sam za juniorsku momčad Liersea i jedan od roditelja iz suparničke momčadi doslovce me pokušao spriječiti da uđem na teren. “Koliko je ovo dijete staro? Gdje su njegovi dokumenti? Odakle je on?” govorio je.
Što odakle sam? Rođen sam u Antwerpenu. Ja sam iz Belgije.
Moj tata nije bio tamo, jer nije imao auto s kojim bi se dovezao na gostujuće utakmice. Bio sam sam i morao sam se založiti za sebe. Uzeo sam svoje dokumente iz torbe i pokazao ih svim roditeljima. Oni su ih pregledavali i dodavali ih okolo, a ja se sjećam kako mi je krv navirala… Pomislio sam: “Sad ću još više ubiti tvog sina. Bio sam spreman ubiti ga, ali sad ga namjeravam uništiti. Svoga sina vodit ćete kući u suzama.”
Želio sam postati najbolji nogometaš u povijesti Belgije. To je bio moj cilj. Ne biti dobar. Ne biti odličan. Biti najbolji. Igrao sam s puno bijesa zbog mnogih stvari… Zbog štakora koji su trčali po našem stanu… Zbog toga što nisam mogao gledati Ligu prvaka… Zbog toga kako su me gledali drugi roditelji…
Bila je to moja misija.
Kad sam imao 12 godina, postigao sam 76 golova u 34 utakmice.
Sve golove postigao sam u tatinim kopačkama. Kad su nam stopala postala iste veličine, obično smo dijelili obuću.
Jednog dana nazvao sam djeda, maminog oca. On je bio jedan od najvažnijih ljudi u mom životu. On je bio moja poveznica s Kongom, odakle su moji mama i tata. Tako smo jednog dana razgovarali i rekao sam mu: “Da, ide mi dobro. Postigao sam 76 golova i postali smo prvaci. Veliki klubovi počeli su me primjećivati.”
Uvijek je želio čuti sve o mom nogometu. Ali ovaj put bilo je čudno. “Da, Rom. Da, to je sjajno. Ali možeš li mi učiniti jednu uslugu?” rekao je djed.
“Da, o čemu se radi?” odgovorio sam.
“Možeš li pripaziti na moju kćer, molim te?” rekao je.
Sjećam se da sam bio zbunjen. O čemu se radi?
“Na mamu? Da, naravno. OK”, odgovorio sam djedu.
Potom mi je rekao: “Ne, obećaj mi. Možeš li mi obećati? Samo vodi brigu o mojoj kćeri. Pazi na nju, OK?”
“Da, djede. Shvatio sam. Obećavam ti”, rekao sam.
Pet dana kasnije, djed je preminuo. I tada sam shvatio na što je zapravo mislio.
Strašno me žalosti kad razmišljam o tome, zato što bih volio da je poživio još četiri godine i da je mogao vidjeti kako igram za Anderlecht. Da je mogao vidjeti kako ispunjavam svoje obećanje. Da je mogao vidjeti da će sve biti OK.
Rekao sam mami da ću uspjeti sa 16 godina. Zakasnio sam 11 dana.
24. svibnja 2009. Finale doigravanja. Anderlecht protiv Standarda iz Liegea.
Bio je to najluđi dan moga života. Ali moramo se malo vratiti u prošlost. Naime, na početku te sezone jedva da sam igrao za U19 momčad Anderlechta. Trener me je koristio kao zamjenu. A ja sam se pitao kako ću potpisati profesionalni ugovor na svoj 16. rođendan ako i dalje sjedim na klupi U19 momčadi?
Pa sam se okladio s trenerom.
“Nešto ću ti zajamčiti. Dopustiš li mi da igram, postići ću 25 golova do prosinca”, rekao sam treneru.
On se nasmijao. Doslovce mi se smijao.
“Okladimo se onda”, rekao sam.
“OK, ali ako do prosinca ne postigneš 25 golova, ideš na klupu”, odgovorio je trener.
“Može, ali ako dobijem okladu, ti ćeš oprati sve kombije kojima se igrači voze s treninga kući”, nastavio sam.
“Dogovoreno.”
“I još nešto. Moraš nam svaki dan peći palačinke”, rekao sam treneru.
“OK, nema problema”, odgovorio je trener.
Bila je to najgluplja oklada koju je taj čovjek ikad sklopio.
Do studenoga sam postigao 25 golova. Jeli palačinke do Božića.
Neka to bude lekcija. Ne igraj se s dečkom koji je gladan!
Prvi profesionalni ugovor s Anderlechtom potpisao sam na svoj rođendan, 13. svibnja. Odmah sam kupio novu FIFA-u i kabelsku televiziju. Već je bio kraj sezone pa sam uživao kod kuće. Ali belgijska liga bila je te godine luda, jer su Anderlecht i Standard Liege završili izjednačeni u bodovima. Igralo se doigravanje u dvije utakmice kako bi se odlučilo o naslovu.
Prvu utakmicu gledao sam kod kuće na televiziji kao navijač.
Onda me dan prije druge utakmice nazvao trener rezervi.
“Halo?”
“Halo, Rom. Što radiš?”
“Upravo se spremam igrati nogomet u parku.”
“Ne, ne, ne, ne. Odmah spremi stvari.”
“Što? Što sam učinio?”
“Ne, ne, ne. Moraš odmah doći na stadion. Traži te prva momčad.”
“Što?! Mene?!”
“Da, tebe. Dođi odmah.”
Doslovce sam utrčao u tatinu spavaću sobu i rekao: “Hej! Ustaj odmah! Moramo ići, čovječe!”
“A? Što? Kamo idemo?” pitao je tata.
“Anderlecht, čovječe!” odgovorio sam.
Nikad neću zaboraviti, došao sam na stadion i utrčao u svlačionicu, a oružar me pitao: “OK, dečko, koji broj dresa želiš?”
“Daj mi broj 10”, rekao sam.
Hahaha! Ne znam, valjda sam bio premlad da bih se plašio.
“Igrači iz akademije moraju uzeti broj 30 ili veći”, odgovorio je oružar.
“OK, dobro, tri plus šest jednako je devet i to je cool broj. Daj mi onda 36”, rekao sam mu.
Te noći u hotelu, stariji igrači natjerali su me da im pjevam za večerom. Ne sjećam se što sam odabrao. Glava mi je uzavrela.
Sljedećeg jutra, moj prijatelj je pokucao na vrata mog stana i pitao želim li igrati nogomet, a moja mama mu je odgovorila: “On igra vani.”
“Gdje igra?” pitao je prijatelj.
“U finalu”, odgovorila je mama.
Na stadionu smo izašli iz autobusa i svi su igrači hodali u finim odijelima, osim mene. Izašao sam iz autobusa u užasnoj trenirki, a sve televizijske kamere bile su okrenute prema meni. Do svlačionice je bilo oko 300 metara. Možda tri minute hoda. Čim sam stupio nogom u svlačionicu, moj mobitel je eksplodirao. Svi su me vidjeli na televiziji. Dobio sam 25 poruka u tri minute. Moji su prijatelji poludjeli.
“Brate!? Zašto si ti u utakmici?!”
“Rom, što se događa? Zašto si na televiziji?”
Jedina osoba kojoj sam odgovorio je moj najbolji prijatelj: “Brate, ne znam hoću li zaigrati. Ne znam što se događa. Ali nastavi gledati televiziju.”
U 63. minuti, trener me je poslao u igru. Istrčao sam na teren u dresu Anderlechta sa 16 godina i 11 dana.
Tog dana izgubili smo finale, ali ja sam već bio u raju. Ispunio sam obećanje svojoj majci i svome djedu. Bio je to trenutak u kojem sam shvatio da će sve biti OK.
Sljedeće sezone završavao sam posljednji razred srednje škole i igrao u Europskoj ligi. U školu sam obično nosio veliku torbu, kako bih popodne stigao na let. Uvjerljivo smo osvojili prvenstvo, a ja sam završio na drugom mjestu u izboru za afričkog igrača godine. Bilo je to jednostavno ludo.
Zapravo sam očekivao da će se to dogoditi, ali možda ne tako brzo. Sve se dogodilo iznenada, mediji su me izdignuli i stavili na mene sva ta očekivanja. Posebice u reprezentaciji. Iz nekog razloga nisam baš igrao dobro za Belgiju. Nije funkcioniralo.
Ali dobro, ipak sam imao 17, 18, 19 godina.
Kad su stvari išle dobro, čitao bih novinske članke u kojima su me nazivali – Romelu Lukaku, belgijski napadač. Kad stvari ne bi išle dobro, zvali su me – Romelu Lukaku, belgijski napadač kongoanskog podrijetla.
Ako vam se ne sviđa kako igram, to je OK. Ali ja sam rođen ovdje. Odrastao sam u Antwerpenu, Liegeu i Bruxellesu. Sanjao sam da ću zaigrati za Anderlecht. Sanjao sam da budem Vincent Kompany. Započinjem rečenice na francuskom, a završavam na flamanskom i usput ubacujem neke riječi na španjolskom, portugalskom ili lingali, ovisno o tome u kojem smo kvartu.
Ja sam Belgijac.
Svi smo Belgijci. To je ono zbog čega je ova zemlja cool, zar ne?
Ne znam zašto neki ljudi u mojoj zemlji žele da ne uspijem. Zaista ne znam. Kad sam otišao u Chelsea i nisam igrao, čuo sam kako mi se smiju. Kad sam posuđen West Bromu, čuo sam kako mi se smiju.
Ali to je u redu. Ti ljudi nisu bili sa mnom kad smo zobene pahuljice prelijevali vodom. Ako nisi bio sa mnom kad nisam imao ništa, onda me ne možeš zaista razumjeti.
Znate li što je zanimljivo? Propustio sam 10 godina Lige prvaka dok sam bio dijete. Nismo si to mogli priuštiti. Došao bih u školu i druga djeca bi razgovarala o finalu, a ja ne bih imao pojma što se dogodilo.
Sjećam se 2002. godine, kad je Real Madrid igrao protiv Bayera iz Leverkusena. Svi su govorili: “Volej! O Bože, kakav volej!”
A ja sam se morao pretvarati da znam o čemu govore.
Dva tjedna kasnije, bili smo na satu informatike i jedan od mojih prijatelja preuzeo je video s interneta i tada sam konačno vidio kako Zidane lijevom nogom zabija u gornji kut.
Tog ljeta otišao sam kod prijatelja kako bih mogao gledati Ronalda Fenomena u finalu Svjetskog prvenstva. Sve ostalo o tom turniru čuo sam iz priče djece u školi.
Ha! Sjećam se da sam 2002. godine imao rupe u cipelama. Velike rupe.
Dvanaest godina kasnije, igrao sam na Svjetskom prvenstvu.
Spremam se ponovno zaigrati na Svjetskom prvenstvu i znate što? Mislim da ću se ovaj put dobro zabaviti. Život je prekratak za stres i dramu. Ljudi mogu reći što god žele o našoj momčadi i o meni.
Čovječe, slušaj, kad smo bili djeca nismo si mogli priuštiti da gledamo Thierryja Henryja u Match of the Day. Danas svakodnevno učim od njega u reprezentaciji. Stojim uz živu legendu i on mi govori kako da utrčim u prostor poput njega. Thierry je možda jedini tip na svijetu koji gleda više nogometa od mene. Raspravljamo o svemu. Sjedimo i pričamo o njemačkom drugoligaškom nogometu.
“Thierry, jesi li vidio postavu Fortune Düsseldorfa?”
“Ne budi smiješan, naravno da sam vidio”, odgovara Henry. To je najcool stvar na svijetu za mene.
Volio bih da moj djed može svjedočiti ovome.
Ne govorim o Premier ligi.
Niti Manchester Unitedu.
Niti Ligi prvaka.
Niti svjetskim prvenstvima.
To nije ono na što mislim. Volio bih da je ovdje i da vidi kako živimo. Volio bih još jednom razgovarati s njim i reći mu:
“Vidiš? Govorio sam ti. Tvoja kći je OK. U stanu više nema štakora. Više ne spavamo na podu. Nema stresa. Sad smo dobro. Dobro smo. Više ne moraju provjeravati dokumente. Znaju naše ime.”
Megy M. /Foto: YouTube
