Niz afera u obrambenom sektoru postavlja veliku dvojbu je li potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević sposoban napraviti konkretne poteze u saniranju ozbiljne dugogodišnje krize u obrambenom sustavu Republike Hrvatske.
PIŠE: Analitički tim Maxportala za područje nacionalne sigurnosti
Danas donosimo drugi dio analize Što se događa u obrambenom sustavu Republike Hrvatske, navodeći sve dobre i loše poteže aktualnog ministra obrane i potpredsjednika Vlade Damira Krstičevića
- Očuvanje vrijednosti Domovinskog rata
Evo poglavlja u kome se nabraja niz aktivnosti koje se u okviru obrambenog sustava poduzimaju radi očuvanja vrijednosti Domovinskog rata – vraćanje naziva Hrvatska vojska (za što smo već naveli da je pojmovno i pravno dubiozna, a čak i da je sve u redu postoji li još koja vojna organizacija sa dva naziva?), simboli domovinskog rata pršte na sve strane.
Unutar kompleksa Ministarstva obrane proglašava se Trg Hrvatske vojske i Prolaz Zbora narodne garde, obnova ceremonije davanja beretki, obnova ceremonije smjene počasne straže na Markovom trgu (s čime se započelo još 2017. godine….), proslava Oluje u Kninu, prisega kadeta u Kninu, promocija polaznika vojnih škola u Vukovaru (koji je, gle čuda, sada gravitacijsko središte Hrvatske vojske kako se to navodi na str.69; a što to znači – da se u Vukovaru nalazi najveći vojni kompleks, ili da je on središte za konceptualni i doktrinarni razvoj oružanih snaga, ili…možemo i dalje nagađati jer nema nikakvog razumskog objašnjenja zašto bi vojarna sa nekoliko desetaka vojnika bila gravitacijsko središte cijele vojske) te dodjela stanova pripadnicima vojske u Vukovaru.
Izložba oružja u Varaždinu /Foto:regionalplus
Kada pročitate ovaj dugi deskriptivni opis (proteže se na 12 stranica) prvo pitanje koje će postaviti svako tko malo razmišlja svojom glavom je – koje su to vrijednosti Domovinskog rata. U ovoj kobasici od poglavlja nije navedena ni jedna, čak ni deskriptivno – dakle ističe se forma a o sadržaju koji bi trebao biti ključan ni riječi.
A zapravo to je ključno pitanje. Koje su to danas vrijednosti, ne samo Domovinskog rata već i cjelokupnog hrvatskog društva? S jedne strane imamo ovakve prazne hvalospjeve a s druge strane užasavajuću realnost – činjenicu da je hrvatsko društvo vrijednosno uništeno. Ne vjerujete?
Pa pogledajte što se u zadnjih godina događa u Hrvatskoj – politička korupcija i nepotizam na svakom koraku, i kod pozicije i kod opozicije; rast populizma; “rodjačko”-partijske veze (posebno na lokalnoj razini vlasti); rast nacionalističke netolerancije; masovni bijeg mladih koji odlaze iz Hrvatske primarno zbog zatrovane atmosfere u društvu, a ne (kako to tvrdi premjer Plenković) zbog ekonomskih razloga; bijeg stručnjaka iz korumpirane i nekompetentne javne administracije koji više ne mogu izdržati politički pritisak (tko se još sječa štrajka upozorenja zaposlenika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje održanog u travnju prošle godine, kada je rečeno da je 60 % zaposlenih potpuno nepotrebno jer se radi o kadrovima političkih stranaka koji dolaze na rukovodeća mjesta i ne rade ništa…); galopirajući rast ekonomske nejednakosti.
Stanje postaje takvo da se čak i u braniteljskoj populaciji, bez obzira na političku orijentaciju, sve češće čuje pitanje – jesmo li se za ovo borili?
Damir Krstičević na prošlogodišnjoj proslavi Oluje u Kninu (foto: MORH).
Što je sa stvarnim vrijednostima – poštenjem, ljudskim dostojanstvom, kompetencijom i stručnošću, tolerancijom, slobodom mišljenja, socijalnom pravdom, jednakošću svih pred zakonom, poštivanju vladavine prava (da se razumijemo, ovo nisu neke liberalističke tlapnje, već vrijednosti koje navodi i promovira Europska unija, a Hrvatska je članica Unije, zar ne?). One se dobivaju kroz nešto što se zove građansko obrazovanje.
Sada će odmah naši dušobrižnici skočiti na zadnje noge i opet vikati o komunjarskim, ljevičarskim i liberalnim idejama koje se žele uvesti kroz građanski odgoj, što će stvorili gomilu bezbožnika i moralno upropastiti Hrvate. Hajde da malo pogledamo povijest, i to SAD početkom XIX. stoljeća. Jedan od najvećih izvora zabrinutosti Očeva osnivača nove republike bilo je pitanje kako osigurati da se građanske vrijednosti prenesu “budućim čuvarima sloboda zemlje“, kako je to rekao George Washington. James Madison bio je još jasniji:
“Ljudi koji žele biti svoji vlastiti vladari moraju se naoružati moči koju daje znanje. Vlada naroda, bez informiranog naroda ili sredstva za dobivanje informacija, je samo uvod za farsu ili tragediju, ili oboje istovremeno“.
Zbog toga je za vrijeme cjelokupnog XIX. stoljeća naglasak na razvijanju građanskog obrazovanja (odnosno prenosu gore navedenih vrijednosti stanovništvu) politički oblikovao SAD i stvarao američki sustav demokracije. Isti proces događao se i u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, ali i u skandinavskim zemljama. Kada je proces obrazovanja za građanske vrijednosti usporen nakon II. svjetskog rata, a zatim i potpuno doveden u pitanje po završetku hladnog rata, u kombinaciji sa drugim činiocima nastupile su posljedice koje su sada vidljive – rast populizma, nacionalizma, te ugrožavanje samih temelja demokratskog poretka što je jasno vidljivo i u SAD u pokušaju opoziva sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa. Jedino u skandinavskim zemljama, gdje je proces građanskog obrazovanja i dalje razvijen, vidljiva je spremnost društva da odupire populizmu i netoleranciji.
Ranije smo govorili o procesu socijalizacije društva za obrambenu funkciju. On se zasniva na gore navedenim građanskim vrijednostima, jer kada stanovništvo prihvati takve vrijednosti kao svoje biti će spremno do krajnosti angažirati se u obrani društva i vrijednosti na kojima je ono zasnovano. Dokaz za ovu tvrdnju je borba protiv fašizma i nacizma u II. svjetskom ratu. Ali, ako je društvo korumpirano, nikakvo pozivanje na domoljublje i slavnu prošlost (što je, zanimljivo, odlika autokratskih i diktatorskih režima te neuspješnih demokracija – to je vidljivo u nekritičkom glorificiranju povijesti danas prisutnom u Rusiji, Bjelorusiji, Mađarskoj i Poljskoj) neće motivirati stanovnike te države da se angažiraju u njezinoj zaštiti.
To su stvarni problemi hrvatskog društva koji se neće riješiti pozivanjem na vrijednosti Domovinskog rata bez stvarnih dubinskih političkih, ekonomskih i socijalnih promjena koje počivaju na građanskim vrijednostima, jer bez toga, kako je to rekao Madison još prije dva stoljeća, sadašnje stanje u Hrvatskoj je uvod u farsu i konačno tragediju.
- Povratak pobjednika
Cijelo poglavlje (6 stranica) posvećeno je vraćanju lovca MiG-21 kojim je 1991. godine u Austriju prebjegao pilot Rudolf Perešin. Činjenica je da je Hrvatska godinama pokušavala dobiti taj avion natrag, no zar je to tako značajan događaj da se mora opisati kao jedno od najvećih dostignuća obrambenog sustava Republike Hrvatske u prošloj godini? Da li je taj povratak značajno povećao borbene sposobnosti oružanih snaga (pa, s obzirom u kakvom je stanju HRZ, ni to nije nemoguće…), dao veliki međunarodnoj afirmaciji Republike Hrvatske na obrambenom području, ili utjecao na transformacijske procese unutar naše vojne organizacije?
To je bio ipak, usprkos njegovom emocionalnom naboju, jedan minoran događaj. No, ovaj događaj značajan je zbog uvida u način razmišljanja Damira Krstičevića i objašnjavanja njegovog djelovanja kao ministra obrane.
MiG 21 Rudija Perišina izložen ispred zgrade Ministarstva obrane/Foto:MORH
Način na koji je napisano poglavlje (kao uostalom i cijela publikacija) – gomila patriotskih fraza, velike fotografije, mala količina pretežno ispraznog teksta – podsjeća na Front i Narodnu armiju (za one koji to ne znaju, službene publikacije JNA). S obzirom da se ova publikacija nije mogla objaviti bez izričitog odobrenja ministra obrane, kako je moguće da Damir Krstičević nije bio svjestan gore navedenih činjenica?
Odgovor leži u procesu socijalizacije Krstičevića u ranoj mladosti. Prvo polaznik vojne srednje škole, a zatim i vojne akademije bivše vojske, prošao je kroz ideološki i intelektualni dril koji ga je zauvijek obilježio. O tome kako je ovo drilanje utjecalo na kvalitetu oficirskog kadra JNA govore riječi nama po zlu poznatog saveznog sekretara za obranu bivše Jugoslavije Branka Mamule.
U knjizi Smrt Jugoslavije Mamula navodi kako su vrh SKJ i JNA napravili stratešku pogrešku kada su dopustili otvaranje studija općenarodne obrane u Zagrebu, jer su hrvatski časnici koji su školovani na tom studiju bio intelektualno superiorniji od oficira JNA.
Izdrilan u okviru bivše JNA, možda i vjeran bivšoj državi do zadnjeg trenutka (i dalje je otvoreno pitanje kada je Damir Krstićević napustio JNA?), po prelasku na hrvatsku stranu bio je samo operativni zapovjednik brigade (prvo 113., zatim 115. i na kraju 4. brigade). Kao takav nije imao udjela u planiranju ključnih operacija hrvatske vojske u kojima je bio samo izvršitelj planova koje su oblikovali drugi.
Tako nikada nije stekao intelektualnu širinu poput na primjer pokojnog generala Petra Stipetića.
O tome da Damir Krstičević usprkos kasnijem školovanju u SAD nikada nije nadoknadio ovaj “intelektualni deficit” govori njegovo neshvaćanje biti civilno-vojnih odnosa. Ne samo da je potpisivanje generalskog pisma koje je predstavljalo nedopušteno miješanje u politiku koje je dovelo 2000. godine do njegovog umirovljenja, već i u ovom tekstu naveden primjer njegovog shvaćanja domovinske sigurnosti koji pokazuje kako nije ništa naučio iz slučaja zbog koga je prekinuta njegova vojna karijera. Može li si tako nešto dopustiti jedan ministar obrane?
- Zaustavljen pad vojnog proračuna nakon osam godina
U ovom poglavlju tvrdi se kako je u 2017. godini zaustavljen višegodišnji pad obrambenog proračuna, koji je od tada stalno povećavan. Pri tome u 2019. godini izdvajanja za obranu su iznenada povećana sa 1,31 % BNP na čak 1,71 % BNP (ne 1,75 % kako se navodi u publikaciji jer je to podatak o projekciji za 2019.) kroz uključivanje vojnih mirovina, čime se hrvatsko izdvajanje za obranu približava traženoj razini od 2 % BNP što od članica traži NATO.
U čemu je problem sa ovim tvrdnjama? Pa to bi trebale biti fenomenalne novosti koje je trebalo staviti na sam početak ove publikacije. Zbog čega je onda navedeno stavljeno u jedno od završnih poglavlja na samom kraju publikacije, na samo dvije stranice?
Pa zato što je ovo slučaj koji bi se najbolje mogao opisati sada čuvenom izjavom bivšeg ministra zdravstva Andrije Hebranga iz 2004. godine: “Ja ne lažem niti izgovaram laži, samo povremeno govorim neistinu, a to je puno pristojnije.” A u čemu se sastoji ova neistina? Za stvarne činjenice treba samo dobro analizirati godišnja izvješća Vlade RH o izvršenju proračuna, a tko nema vremena za tako detaljne analize može otići na portal “Obrana i sigurnost” (www.obris.org), u ovom trenutku jedini izvor utemeljenih kritika događaja u obrambenom sustavu uključujući i pitanje obrambenog proračuna. Stoga, stvarno stanje obrambenog proračuna je sljedeće:
- Ranije navedeno veliko povećanje izdataka za obranu u prošloj godini je rezultat uključivanja svih izdataka za vojne mirovine u obrambeni proračun, što je i navedeno u publikaciji. Ono što nije jasno kazano je činjenica da su uključena sredstva koja se nalaze u fondovima HZZO-a a ne u obrambenom proračunu. Na ovaj način u teoriji je moguće podići obrambeni proračun i iznad 2 % BNP, a da se pri tome zapravo smanji financiranje ključnih izdataka obrambenog sustava – sredstava za održavanje i sredstava za opremanje i modernizaciju. Navodno je autor ove statističke manipulacije brigadir Anto Zelić, koji je iskoristio činjenicu da NATO dopušta uvrštavanje vojnih mirovina u obrambeni proračun.
Rezultat ove manipulacije vidljiv je i u činjenici da je prema popisu obrambenih izdvajanja članica NATO-a po izdvajanjima za osoblje Hrvatska skočila na sam vrh popisa (na drugo mjesto), a po izdvajanju za opremanje i modernizaciju pala je na zadnje mjesto.
Zašto je to loše? Prema cilju koji je postavljen za vrijeme priprema za članstvo u NATO-u, Hrvatska je prihvatila postizanje sljedeće strukture obrambenog proračuna: 50 % izdataka za osoblje, 30 % za održavanje, te 20 % za opremanje i modernizaciju (što nikada nije dostignuto). Sada se na osoblje troši 72 % sredstava, a za modernizaciju samo 3,37 % (to su podatci NATO-a iz studenog 2019.). Takva struktura izdvajanja isključuje bilo kakvu ozbiljnu transformaciju i modernizaciju obrambenog sustava, te omogućava samo njegovo dalje postepeno propadanje.
- Prema podacima o izvršavanju državnog proračun za 2018. godinu, obrambeni proračun je pao za 1,95 % (smanjivanje za 86 milijuna kuna).
- Iako još nema izvještaja o izvršenju državnog proračuna za 2019. godinu, rebalans državnog proračuna napravljen krajem prošle godine smanjio je obrambeni proračun za 260 milijuna kuna (na 1,68 % BNP).
- O nepostojanju obrambenog planiranja govori i činjenica kako je najveći pad obrambenog proračuna vidljiv u dijelovima proračuna za opremanje i modernizaciju, te komunikacijsko-informacijske sustave (sredstva ne samo da su manja u odnosu na 2017. godinu, već i za 2015. godinu kada je na vlasti bila SDP-ova koalicija).
- I dalje nije uvedena praksa financiranja velikih nabava novih oružanih sustava iz posebnih sredstava, a ne iz redovnog obrambenog proračuna.
Premjer Andrej Plenković na konferenciji za medije nakon sastanka NATO-a održanog u prosincu prošle godine. Njegove izjave demantiraju optimističke tvrdnje Ministarstva obrane (foto: HINA).
Da je obrambeni proračun nedovoljan za bilo kakvu ozbiljniju modernizaciju potvrdio je i premjer Andrej Plenković nakon održanog sastanka NATO-a u Londonu početkom prosinca prošle godine najavivši do 2024. godine sa sadašnjih 6,7 na 9,4 milijarde kuna, te dio za opremanje i modernizaciju za tri puta u odnosu na sadašnji iznos kako bi se dostiglo traženih 20 % udjela u obrambenom proračunu (s obzirom da je premijer pri tome naveo pogrešni iznos od 6,7 % proračuna za modernizaciju a ne novu NATO procjenu od samo 3,37 %, postizanje traženog udjela tražiti će ne trostruko već šesterostruko povećanje…). Da li će ovo obećanje biti ispunjeno, ili će ostati prazno slovo na papiru, vidjeti ćemo u visini i izvršenju obrambenog proračuna u 2020. i 2021. godini.
- Potpora Ministarstva obrane hrvatskoj vojnoj industriji
U ovom kratkom poglavlju samo se općenito navode ugovori s hrvatskim proizvođačima u 2019. godini, opisuje zadnja izložba vojne opreme i naoružanja ASDA održana u Splitu u travnju prošle godine, te navodi pokretanje organiziranja stručnih konferencija o hrvatskoj obrambenoj industriji.
Dakle, opet samo puko nabrajanje događaja kojima se nastoji sakriti nepostojanje bilo kakve konkretne aktivnosti na povezivanju djelovanja hrvatske obrambene industrije sa planiranjem daljeg razvoja i djelovanja sustava nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske.
Kao primjer organiziranog i povezanog djelovanja državnih struktura i privatnog sektora na području razvoja sustava nacionalne sigurnosti može se navesti Austrija. Austrija je 2005. godine pokrenula program Kiras (istraživački program na području nacionalne sigurnosti koji treba olakšati oblikovanje i provođenje austrijske sigurnosne politike, te pružanju istraživačke potpore razvoju austrijske obrambene industrije). Program Kiras je dopunjen novim programom Forte pokrenutim 2017. godine čiji je cilj razvoj projekata austrijske obrambene industrije i uključivanje u djelovanje Europskog obrambenog fonda Europske unije. Zajedničko financiranje oba programa u 2019. godini iznosilo je 14 milijuna eura.
Kada Republika Hrvatska bude imala ovakav okvir poticaja znanstvenog istraživanja i projekata na području obrambene industrije, moći ćemo govoriti o konkretnoj potpori Ministarstva obrane hrvatskoj obrambenoj industriji. Do tada, imati ćemo samo jeftine parole poput ovog poglavlja iz MORH-ovog pamfleta.
- Međunarodna afirmacija Republike Hrvatske u području obrane
Zadnje poglavlje (konačno) bi trebalo dati sliku ciljeva i aktivnosti međunarodnog djelovanja Republike Hrvatske na području obrane. Na 8 stranica ponovno je nabacano sve i svašta – desetogodišnjica članstva u NATO-u, osnivanje MSAP središta u Zemuniku, pripreme za hrvatsko predsjedanje EU (s do zla boga općenitih pet prioriteta na području obrane), suradnja sa SAD, posjet američkih F-16 Hrvatskoj, suradnja sa SR Njemačkom, suradnja s Poljskom, suradnja s Izraelom, jugoistočna Europa, sudjelovanje u međunarodnim misijama i operacijama, složenost vojnog poziva/Josip Briški – prva žrtva u međunarodnim operacijama/novi naziv Središta za međunarodne vojne operacije; dušobrižništvo u hrvatskoj vojsci (Lurd i Marija Bistrica).
Iz ovog nabrajanja (u kome nema organizacije i izvođenja međunarodnih vježbi što je dano u poglavlju 5.) vidljivo je stalno ponavljanje pristupa iz ranijih poglavlja: deskriptivnog nabrajanja različitih tema bez pokušaja njihovog smislenog povezivanja u jednu cjelinu. U cijelom poglavlju nema davanja objašnjenja kakvi su strateški ciljevi međunarodne vojne suradnje, kako oni doprinose ostvarivanju ciljeva hrvatske vanjske, sigurnosne i obrambene politike, te što su naglasci u djelovanju u budućnosti.
Naravno, da bi to bilo moguće Hrvatska bi trebala imati jasno definirane ciljeve sigurnosne i obrambene politike (koje nema), te mehanizam obrambene diplomacije za njihovo provođenje (koji ne postoji). Primjer su međunarodne vojne operacije, posebno hrvatsko sudjelovanje u NATO operaciji u Afganistanu i uopće smisao takvog djelovanja (o tome pogledajte ranije objavljenu analizu: https://www.maxportal.hr/vijesti/ekspertni-tim-sve-sto-treba-znati-o-vojnoj-misiji-hv-a-u-afganistanu/).
Što na kraju reći o ovoj publikaciji?
To nije objektivni prikaz stanja u obrambenom sustavu Republike Hrvatske. Tako nešto bi zahtijevalo sasvim drugačiju strukturu publikacije – opis sigurnosnog okruženja, ciljeve sigurnosne i obrambene politike, strukturu ministarstva obrane i oružanih snaga, djelovanje, zadače i modernizaciju svih komponenta, pitanje standarda pripadnika oružanih snaga, međunarodnu suradnju.
Kao primjer može poslužiti struktura godišnjeg izvještaja o obrani koje daje Indija (da ne citiramo samo primjere iz Europe) – dostupno na https://mod.gov.in/documents/annual-report.
Najkraće rečeno, ovo je pokušaj glorifikacije Damira Krstičevića koji treba zamagliti činjenicu kako je navedena osoba potpuno zakazala u ulozi ministra obrane. Zapravo može se reći da je Hrvatska dobila trećeg najgoreg ministra obrane nakon 2000. godine (a konkurencija je tu žestoka) – uz Jozu Radoša (koji je tako poremetio strukturu obrambenog sustava da se isti nikada više nije stabilizirao) i Antu Kotromanovića (čija je glavna briga bila rezanje troškova a ne očuvanje funkcionalnosti sustava) sada je tu i Damir Krstičevič koji je u ove tri godine postigao zaista zavidne rezultate – netransparentnim pokušajem kupnje izraelskih F-16 doveo je u pitanje odnose sa glavnim hrvatskim saveznikom, prekinuo reformu vojnog obrazovanja,
Srozao obrambenu transparentnost na najnižu razinu od hrvatskog ulaska u NATO, započeo sa procesom kupnje oružanih sustava (Black Hawk i oklopno vozilo Bradley – o ovom zadnjem nema ni riječi u publikaciji…) koji vjerojatno nisu potrebni oružanim snagama, potpuno uništio profesionalnost u Ministarstvu obrane (to je vidljivo u destrukciji Uprave za obrambenu politiku, ali i drugih uprava gdje ministar preferira podobne koji neće prigovarati njegovim idejama). Ako ovako nastavi, pitanje je što će na kraju njegovog mandata ostati od obrambenog sustava Republike Hrvatske.
Je li Damir Krstičević sposoban za ministarsku dužnost?
Sve navedeno opravdano postavlja pitanje: da li je Damir Krstićevič uopće sposoban obnašati dužnost ministra obrane? Što se tiče njegovih intelektualnih sposobnosti, možemo navesti cijeli niz Krstičevićevih izjava koje ne govore u prilog njegovom ostanku na ministarskom mjestu.
Tu je na primjer odgovor na pitanje saborskog zastupnika Mire Bulja o problemima sa samovoznim haubicama Pz2000 postavljeno u lipnju prošle godine. Elokventnost i koherentnost Krstićevićevog odgovora možete vidjeti na sljedećim web stranicama: https://obris.org/hrvatska/problemi-sustava-pezahe2000-u-hrvatskoj/ (napominjemo da je ovo jedan od koherentnijih Krstičevičevih odgovora…).
Kao drugi primjer može se navesti neshvaćanje civilno-vojnih odnosa ranije navedeno u ovoj analizi. Ali možda vrhunski primjer Krstičevićeve elokvencije je izjava dana na HRT-u 30. siječnja ove godine u kojoj on pokušava objasniti aferu s njegovom imovinskom karticom; ova izjava na hrvatskom je dobila podnaslov (da li je to urađeno na HRT-u slučajno ili namjerno pitanje je sada…), što je vjerojatno prvi puta u povijesti Hrvatske radiotelevizije da se izjava jednog političara dana na hrvatskom mora titlovati na standardni hrvatski jezik kako bi je javnost razumjela.
Damir Krstičević prigodom davanja izjave o problemom sa njegovom imovinskom karticom. HRT je očito smatrao da ovu izjavu treba titlovati kako bi se prevela na standardni hrvatski jezik (foto: Index.hr).
S obzirom na navedeno, zašto se Damir Krstićević smatra sposobnim za obnašanje funkcije ministra obrane? Glavna argumentacija je kako je bio uspješan general i poslovni čovjek, te time ima sve preduvjete da bude i uspješan ministar obrane. Ne ulazeći u ocjenu njegove uspješnosti kao vojnog zapovjednika i poslovnog čovjeka (mada bi se i o tome moglo raspravljati) usredotočimo se na tezu kako bivši general može biti dobar političar. Da li je to zaista tako?
Još je američki politolog Samuel P. Huntington, jedan od tvoraca teorije i prakse civilno-vojnih odnosa u njegovoj čuvenoj knjizi “Vojnik i država” objavljenoj 1957. godine otvoreno izrazio sumnju kako dobar general može biti i dobar političar. Povijesno iskustvo potvrđuje ovu tezu. Da bi to ilustrirali, ponovno se okrenimo američkoj povijesti. Iako je u američkom građanskom ratu bio briljantni vojni zapovjednik, Ulysses S. Grant 18. predsjednik SAD (1869.-1877.) danas se smatra jednim od najslabijih američkih predsjednika.
Da je Grant bio sposoban vojni zapovjednik pokazuju njegova dostignuća: ne samo da se pokazao uspješnim zapovjednikom na divizijskoj razini, već i generalom koji je osmislio i proveo ključnu kampanju koja je omogućila pobjedu Sjevera u građanskom ratu: to je bila vickburška kampanja, serija bitaka vođena pod njegovim zapovjedništvom 1862. i 1863. godine omogućila je zauzimanje sliva rijeke Mississippi i time presijecanje teritorija Konfederacije. Kada je postao zapovjednik svih vojnih snaga Sjevera proveo strategiju postupnog slamanja Konfederacije koja je omogućila pobjedu Sjevera.
Usprkos svim vojnim uspjesima Grant je bio slab predsjednik. Njegova dva mandata bila su obilježena nizom skandala – čak 12 velikih skandala, od kojih je jedan (Black Firday skandal iz 1869.) izazvao i ekonomsku recesiju u SAD koja je trajala nekoliko godina. Raširena korupcija za vrijeme njegovog mandata nazvana je “grantizam”.
Glavni Grantov problem bio je u činjenici da on nikada nije shvatio činjenicu da više nije vojnik. I kao predsjednik ponašao se kao vojnik, odbijajući prihvatiti savjete i konzultacije sa stručnjacima iz pojedinih područja, često poništavajući odluke članova njegovog kabineta koje nisu odgovarale njemu ili njegovim prijateljima.
Iako sam nije bio korumpiran, lako je padao pod utjecaj prijatelja koji su to iskorištavali za osobne probitke. Čak i kada je njegovim suradnicima dokazana korupcija, Grant ih je branio i štitio od pravosudnog procesa. Grant nije imao ni znanje a ni temperament za razumijevanje složenih političkih i ekonomskih procesa, što je bio rezultat njegove socijalizacije kao mlade osobe.
Ne samo da je njegova edukacija na West Pointu bila isključivo vojna, već je i odrastao u sredinu u kojoj se su se inteligentne i sposobne osobe smatrale prijetnjom – taj animozitet prema intelektualcima doveo je to toga da je kao predsjednik kao prijatelje i savjetnike preferirao osobe s vojničkim iskustvom kojima je u potpunosti vjerovao čak i kada su bili korumpirani.
Da li to znači da ni jedan general ne može biti dobar političar?
Uvijek postoje izuzeci, no iskustvo je pokazalo kako se radi o malom broju zbilja izuzetnih osoba. Potvrdu za ovu tezu opet možemo naći u američkoj povijesti. Američki 34. predsjednik Dwight D. Eisenhower (1953.-1961.) je kao i Grant bio izuzetno uspješan general.
Kao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi planirao je i upravljao invazijom Sjeverne Afrike 1942. godine, te dvije godine kasnije operacijom Overlord, savezničkim iskrcavanjem u Normandiji. Nakon II. svjetskog rata bio je prvi vojni zapovjednik NATO-a.
Eisenhower je bio i uspješan predsjednik, te se danas uvrštava u skupinu najboljih predsjednika SAD. Za vrijeme njegova dva mandata SAD su doživjele ekonomski prosperitet, pokrenuo je niz političkih i ekonomskih reformi, a na vanjskopolitičkom području uspješno je nastavio politiku zadržavanja širenja utjecaja Sovjetskog Saveza. Tajna njegovog uspjeha je u stilu vođenja koji je primjenjivao i kao vojnik i kao predsjednik.
Premda je Eisenhower sam donosio ključne odluke, prije njihove provedbe uvijek se savjetovao sa ekspertima iz pojedinih područja i po potrebi modificirao odluku. To je bilo vidljivo i na području nacionalne sigurnosti, gdje se danas njegov stil vođenja smatra boljim od njegovog nasljednika Roberta F. Kennedyja.
Kennedy je preferirao strogu kontrolu nad procesom odlučivanja i zanemarivanje ekspertnih mišljenja, što ga je skupo koštalo kada je odobrio loše planiranu neuspjelu invaziju Kube.
Neobjavljeni skicirani govor generala Eisenhowera napisan za slučaj neuspjeha iskrcavanja u Normandiji. Govor je sačuvao njegov pobočnik, koji ga je kasnije dao Memorijalnoj knjižnici predsjednika Eisenhowera (foto:National Public Radio).
Ali bez obzira na dobre organizatorske sposobnosti Eisenhower ne bi bio toliko uspješan da nije posjedovao još jednu osobinu – snagu karaktera i razvijen osjećaj moralnosti, koji su inspirirali njegove podređene. Dokaz za to je neobjavljeni skicirani govor koji je Eisenhower napisao u noći prije iskrcavanja u Normandiji.
Taj govor napisan je u slučaju neuspjeha invazije, a u njemu je Eisenhower jasno rekao kako je odgovornost za neuspjeh samo njegova. Nije se pokušao sakriti iza fraza “promjena situacije”, “krive procjene”, “neočekivani potez protivnika” – na početku govora prekrižio je prvu rečenicu koja se mogla tako protumačiti i preuzeo svu odgovornost.
Nije bilo formulacije tako drage našim ministrima “dajem mandat na raspolaganje a neka nadređeni odluči” (kao što je uradio bivši ministar zdravstva Kujundžić ili Krstičević 2017. godine).
Ako usporedite stilove vođenja Granta i Eisenhowera, što mislite koji bi stil više odgovarao Krstičevićevom upravljanju Ministarstvom obrane? Odluku o tome ostavljamo čitateljicama i čitaocima ovog teksta….
Kakva je Krstičevićeva budućnost?
S obzirom na dokazanu nesposobnost i štetu koju radi obrambenom sustavu logično bi bilo pretpostaviti da će Damir Krstičević biti smijenjen sa mjesta ministra obrane. Ako gledamo kriterij nesposobnosti, Krstičević može mirno spavati.
Pa kada je smijenjen neki od ministara u svim hrvatskim vladama ako je uredno izvršavao naloge partijskog vrha, bez obzira koliko bio neuspješan? Po tom kriteriju Damir Krstičevič može mirno spavati.
Da, ali…tu je i ova nova afera sa imovinskom karticom i skrivanjem imovine, na što je hrvatska javnost postala izrazito alergična. I to sada premjera Plenkovića stavlja pred dilemu – kako da najuri ministra koji mu vodi izborni stožer za predstojeće unutarstranačke izbore. Još gore, otpust li Krstičevića time će pokazati svoju slabost. Pa će ga Plenković braniti do zadnjeg daha, ili barem do novih imovinskih otkrića.
Za sada premijer Plenković brani Krstičevića, ali pitanje je do kada će to moći (foto: HINA).
Bez obzira na konačnu Krstičevićevu sudbinu, ovaj slučaj pokazuje stalni problem obrambenog sustava u Republici Hrvatskoj. To je konstantna nezainteresiranost i zanemarivanje obrambenog sustava, prisutno kod svih dosadašnjih vlada u zadnja dva desetljeća.
Čak i za vrijeme priprema za članstvo u NATO-u u proteklom desetljeću ti su napori bili najvećim dijelom rađeni zbog vanjskog pritiska, a kada je Hrvatska postala članicom Saveza 2009. godine svi političari su zaključili kako je priča gotova, NATO će nas sada braniti a mi se možemo posvetiti važnijim poslovima usmjerenim prema njihovom osobnom i/ili partijskom probitku.
Upravo sada pod Krstičevičevim upravljanjem kulminiraju negativne posljedice takvog pristupa obrani, a na čelu obrambenog sustava nalazi se osoba nesposobna za poduzimanje koraka potrebnih da se barem zaustave dosadašnji negativni trendovi.
Sve ovo događa se u situaciji stalnog pogoršavanja sigurnosne situacije u našem susjedstvu, cjelokupnom europskom kontinentu te na globalnoj razini. Što ako se u bližoj budućnosti NATO raspadne ili (što je vjerojatnije) postane neučinkovita organizacija? U svom sadašnjem stanju hrvatski obrambeni sustav neće moći ispunjavati njegove temeljne funkcije.
To vrijedi i za sve ostale komponente sigurnosnog sektora – policiju (koja je čak u gorem stanju nego li vojska), obavještajnu zajednicu, pravosuđe i civilnu obranu (ah, zapravo sustav domovinske sigurnosti koji ionako u stvarnosti ne postoji…). Situacija postaje preozbiljna da bi hrvatska javnost mogla i dalje zatvarati oči pred nastavkom degradacije sustava nacionalne sigurnosti.
U ovoj analizi otvorena su mnoga pitanja, koja treba dodatno pojasniti. Stoga će analitički tim nastaviti sa istraživanjem i analizom ovdje nabrojanih (ali i drugih) problema na području nacionalne sigurnosti.
Kako bi Ameri rekli: Stay tuned folks. Ili na hrvatskom: Narode, ostani na vezi. Biti će još toga….
