Ante Nazor odgovorio aktivistima s ‘kuglicama’: “Priglupe i diletantske teze”

Iza postavljanja provokativnih poruka  na Trg bana Josipa Jelačića stoji Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatske (YIHR) iz koje su se ponosno oglasili članovi ističući kako su ostvarili veliki uspjeh. Tvrde da iza poruka na boru ne stoji nikakav govor mržnje već želja za poticanjem dijaloga i suočavanja s prošlošću.

“Za Božić želim znati što je STVARNO bilo ’91”, “U sljedećoj godini želim da kao društvo češće pomislimo ‘A što smo mi NJIMA radili? i počnemo kolektivno čistiti u SVOM dvorištu. Jer je i to domoljublje”, glase neke od poruka.

Iako Inicijativa mladih za ljudska prava na stranici svojih donatora navodi Grad Zagreb, gradonačelnik Tomislav Tomašević je na današnjoj presici napomenuo kako Grad Zagreb već dvije godine ne financira Inicijativu te pozornost skrenuo na Središnji državni ured za demografiju i Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske i mlade.

Ista Inicijativa nedavno je napala hrvatskog povjesničara i voditelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog ratadr. Antu Nazora koji je sada reagirao na njihove poruke  Odgovor dr.Nazora na tvrdnje Inicijative mladih za ljudska prava prenosimo u cijelosti.

“Demokratsko smo društvo, sloboda govora zajamčena je svima, i obranjena, kao i teritorijalna cjelovitost RH, u Domovinskom ratu koji je uzrokovala velikosrpska politika. O raznim temama u javnosti i medijima govore i pišu mnogi, često i o onome što ne razumiju ili ne znaju. Dio njih namjerno ignorira znanstvenu metodologiju i pokušava, često i priglupim „performansima“ i „akcijama“, nametnuti neki svoj narativ.

‘Sadržaj njihovih poruka i argumentacija je diletantski‘

To je slučaj i s ovom „inicijativom“, pa ne znam čemu pridavati pozornost takvim, u znanstvenom smislu, nevažnim aktivističkim skupinama i njihovim diletantski napisanim porukama. Naravno, to što je sadržaj njihovih poruka i argumentacija diletantski, ne znači da je diletantski i proces nametanja dezinformacija o ratnim 1990-im u javni prostor i takva bešćutnost prema hrvatskim žrtvama.

S obzirom na to da smatrate da je odgovor na poruke takvih inicijativa u interesu javnosti, mogu reći da podržavam svaki zahtjev da se udžbenici povijesti znanstveno ažuriraju. Tako bi se smanjila mogućnost navođenja pogrešnih faktografskih podataka za važne događaje i prešućivanje njihova značaja (npr. kao za Oluju, za referendum u BiH, itd.), a zaključci o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu ne bi se temeljili na neutemeljenim i montiranim, zapravo sramotnim presudama komunističkog pravosuđa, niti bi se moglo manipulirati govorima predsjednika Franje Tuđmana, itd., itd.

Time bi se potvrdile i nedvojbene činjenice da je pozitivno glasanje Hrvata na Referendumu za neovisnost BiH (29. veljače i 1. ožujka 1992.) bilo presudno za uspjeh toga referenduma; da je Hrvatska priznala BiH kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a istoga dana kad i Sjedinjene Američke Države (što Srbija nije učinila do kraja rata); da je Hrvatska znatno pridonijela i obrani BiH i oslobađanju dijela teritorija BiH pod kontrolom srpskih snaga; da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju BiH; da su Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (18. studenog 1991.) i njezina upravna i vojna organizacija HVO (8. travnja 1992.), nastale kao reakcija na neposredne događaje u RH (srpska okupacija i pokolj Hrvata u Vukovaru i Škabrnji) te na odluke Srba u BiH, u razdoblju neizvjesnosti i nemogućnosti bosanskohercegovačke vlasti da zaštiti Hrvate od prijeteće srpske agresije, bile od presudne važnosti za obranu i opstanak Hrvata u BiH, itd., itd.

Hrvatska historiografija teži objektivnosti i zaključivanju na temelju cjelovito pregledanih izvora, međutim razni aktivisti svojim jednosmjernim i necjelovitim, dakle neznanstvenim pristupom, u javni prostor ubacuju brojne dezinformacije, pokušavajući nametnuti svoju sliku događaja iz povijesti, ograničenu selektivnim pristupom izvorima i informacijama, te priglupom tezom da se povijest piše na temelju sudskih presuda. Za one koji zaista žele znati što se događalo početkom 1990-ih napisani su znanstveni radovi, dostupna je znatna količina izvora, a još uvijek je moguće i razgovarati sa sudionicima događaja, dakako, ne samo na jednoj strani, no za to treba odvojiti mnogo vremena, što je aktivistima, očigledno, prezahtjevno.

Hrvatska se suočila s ratnim zločinima koje su pripadnici hrvatskih snaga počinili u Domovinskom ratu nad pripadnicima drugih naroda u RH i BiH, o tome se govori i piše.

Nasuprot tome, u dijelu historiografije i medija, a posebice u miljeu raznih aktivističkih inicijativa, uporno se i bezobrazno ignorira cjelovit prikaz procesa i događaja te bešćutno i neljudski prešućuje žrtva hrvatskoga naroda i relativiziraju zločini nad Hrvatima u BiH, koji nisu bili razina incidenta.

Ma koliko bili kratki sadržaji priopćenja i poruka takvih inicijativa, u njima nije teško pronaći barem jedan netočan podatak ili pogrešnu interpretaciju, a tako se ne gradi povjerenje i dijalog.

Stoga, u kontekstu „predbožićne akcije“ samozatajnih aktivista, želim da se aktivističko tumačenje povijesti zamijeni znanstveno utemeljenim, a svima koji već godinama jednostranim i selektivnim pristupom javnost pokušavaju „suočiti s prošlošću“, poželjet ću suočavanje s činjenicama.”