Na naslovnici današnjeg BBC-a objavljen je prilično opširan tekst o nečemu, što ni u Hrvatskoj nije toliko riječima opisano. Valjda zato jer se „fjaku“ ni ne da opisati.
Treba je osjetiti. Baš kao što je to uspjelo autorici teksta Kristin Vuković, Amerikanki podrijetlom iz Karlovca, nakon nekoliko posjeta Dalmaciji.
„Jednog vrućeg srpnja, sjedila sam u jednom durovačkom kafiću čekajući da se netko pojavi s ključevima stana kojeg sam unajmila. Prošlo je više od jednog sata.
– Oprostite, jeste li vidjeli Pera? Trebala bih se naći s njim da mi preda ključeve za stan – Upitala sam konobara na hrvatskom jeziku.
– Vjerojatno ga je uhvatila fjaka – odgovorio je konobar slegnuvši ramenima.
Kao nestrpljiva New Yorkerica, koja uvijek nosi sat, bila sam frustrirana zbog tog kašnjenja. Očigledno je došlo do vala fjake, koju su uzrokovale visoke temperature tog ljeta. Pero se na kraju pojavio s ključevima, ali nakon sat i pol, bez ikakvog objašnjenja ili isprike!“, požalila se autorica i nastavila pojašnjavati svoj susret s dalmatinskim brandom, kojeg većina Dalmatinaca vjerojatno nije ni svjesna.
Lokalno stanje uma u kojem čovjek ne želi ništa
“Nakon toga Dalmaciju sam posjetila još nekoliko puta i duž cijele jadranske obale u Hrvatskoj čula sam više o toj riječi “fjaka”, ali još nisam shvatila koncept, a kamoli ga pokušala prihvatiti. Korijeni moje obitelji su iz Karlovca, nedaleko od Zagreba, gdje je austrougarsko djelovanje imalo potpuno drugačiji mentalitet.
Kao što mi je lokalno objasnio, fjaka je uzvišeno stanje u kojem čovjek ne želi ništa. Fjaka je nešto što se ne može naučiti; u Dalmaciji se smatra Božjim darom. I mora se doživjeti kako bi probudio njezino značenje. Razni Dalmatinci s kojima sam razgovarala u više od mojih desetak posjeta objasnili su da je fjaka neuhvatljivi koncept koji se doživljava na različite načine.
To je poput slabe nesvijesti
Prvi put kad sam se i sama predala fjaci bilo je dok sam proučavala hrvatski jezik u Dubrovniku u kolovozu 2004. To je bilo tijekom mirnijih vremena prije masovnog turizma nastalog uslijed snimanja Igre prijestolja iRatovazvijezda.
Sjećam se da sam sjedila u kafiću na Stradunu, glavnoj arteriji Stare gradske jezgre. Ispod tende, koja me tek malo zaštitila od intenzivnog mediteranskog sunca, pijuckala sam bijelu kavu i znojeći se satima promatrala ljude. Olujna toplina i vrelo sunce donijeli su slabost koja je svojstvena fjaci;
Osjećala sam da me polako svladavaju visoke temperature ljeta. Fjaka me uhvatila svojim vrućim čeljustima poput fraze koju sam kasnije naučila: ‘Ajme, judi, ufatila me fjaka!’
Moja energija je nestala, osjećala sam se nesposobnom za rad”, napisala je Vuković.
Povjesničar umjetnosti i kritičar iz Splita Igor Zidić, kaže da je fjaka neophodan i jedinstven dio dalmatinskog karaktera. ‘Fjaka je, između ostalog, i način preživljavanja: ona ne postoji u regijama zapadne i sjeverne Europe, a njezini povezani fenomeni zabilježeni su u cijeloj mediteranskoj zoni gdje bi ljetne temperature mogle doseći 40 ° C’, rekao je Zidić. “Naravno, onima koji su ranjivi zbog nje, fjaka oblikuje postupke i ponašanje, utječe na njihovo radno mjesto i vlastiti život”.
Hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo rekao je da je fjaka specifično stanje uma i tijela. ‘To je poput slabe nesvijesti’, napisao je, ‘Država za sebe ili – ako hoćeš – duboko u sebi, posebna vrsta opće nepokolebljivosti, pospanost i ukočenost, umor i ravnodušnost prema svim važnim i pomoćnim potrebama , letargičan stupor i opća pasivnost na putu prema sveukupnom ništavilu. Osjećaj vremena postaje izgubljen, a njegova inertnost i tjeskoba daju dojam laganog trenutka. Preciznije: pola negdje i pola nigdje, uvijek nekako u međuvremenu.’
Izvor: BBC
