ZAVRŠNU oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.
Piše: Dr. Ante Nazor
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin.
Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.
Početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba nije prihvatilo prijedlog međunarodne zajednice – tzv. “Plan Z4” o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Plan je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo “državu u državi”, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, s općinama u kojima je srpsko stanovništvo imalo natpolovičnu većinu. Budući da su propali svi pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, hrvatsko vodstvo je 1995. bilo primorano poduzeti oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i „Oluju“.
Nakon „Bljeska“ pobunjeni Srbi pojačavaju napade na Bihać
Nakon poraza u “Bljesku” početkom svibnja 1995., vodstvo pobunjenih Srba pokušalo je preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske (UNPA zone Istok, Sjever i Jug) ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Pripremom nacrta “Ustava Ujedinjene Republike Srpske” taj je proces u srpnju 1995. dosegao vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, usprkos tome što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio „zaštićenom zonom“.
Potpisivanje kapitulacije: “Gospodine, generale, čestitam na pobjedi i predajem vam srpsku vojsku!”
Osvajanjem Bihaća srpske snage ostvarile bi pobjedu od strateškog značaja i uzrokovale novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, koji su više od tisuću dana bili izolirani zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu patnju opkoljenih Bošnjaka-muslimana i Hrvata na tom području, „Oluja“ je preostala jedina nada za spas.
Tuđman je ražio mirno riješenje
Hrvatska diplomacija je tijekom Domovinskog rata neprestano tražila mirno rješenje za sukobe u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u okviru međunarodno priznatih granica. Tako je i u svom govoru na 48. zasjedanju Opće skupštine UN-a u New Yorku 28. rujna 1993., hrvatski predsjednik F. Tuđman sa žaljenjem ustvrdio da “agresija Srbije i Crne Gore protiv Hrvatske, te zatim Bosne i Hercegovine, nije energičnije suzbijena”.
Naveo je “čudne standarde međunarodne zajednice, koja prvo traži od Hrvatske da pregovara s agresorom, a zatim je zbog toga optužuje”. Podsjetio je da “sankcije protiv Jugoslavije moraju ostati na snazi sve dok ona ne prestane s agresijom protiv Hrvatske” te izrazio nezadovoljstvo zbog “neučinkovitosti UNPROFOR-a”.
Glede Bosne i Hercegovine, naglasio je da je Hrvatska među prvima priznala tu državu, te “da je za izbjeglice iz nje učinila više nego čitav svijet zajedno i da to nastavlja činiti usprkos muslimanskoj agresiji na prostore hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Predsjednik Tuđman pozdravio je dobre usluge Turske u mirenju Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini i napomenuo “da je hrvatski narod pristao na mnoge kompromise u Bosni i Hercegovini”.
Srbi odbili ponuđenu lokalnu autonomiju
Među ostalim aktivnostima, predsjednik RH Franjo Tuđman je – “duboko zabrinut neuspjehom svih nastojanja za zaustavljanje rata i oružanih sukoba na području RepublikeHrvatske i Bosne i Hercegovine” – 1. studenoga 1993. svim relevantnim svjetskim čimbenicima predložio mirovnu inicijativu za zaustavljanje rata i ratnih strahota na području bivše Jugoslavije.
Republika Hrvatska, odnosno Vlada Republike Hrvatske, između ostaloga, izrazila je spremnost „da u roku od 15 dana zaključi sporazum o prekidu svih neprijateljstava s predstavnicima lokalnih Srba, kojima se jamči lokalna i kulturna autonomija“ i „davanja pune lokalne autonomije (samouprave) u okviru Ustavnog zakona o kotarevima Knin i Glina, u kojima Srbi čine natpolovičnu većinu stanovništva, osiguranja prava na kulturnu autonomiju srpske etničke zajednice na cijelom području Hrvatske, a osobito prava na odgoj i obrazovanje na njihovu jeziku i pismu prema posebnim nastavnim programima te dvojezično ispisivanje toponima na području gdje imaju natpolovičnu većinu.
Između ostaloga, predloženo je „da sve države s područja bivše Jugoslavije, u okviru Mirovne konferencije i pod pokroviteljstvom glavnog tajnika i Vijeća sigurnosti UN-a, potpišu svečanu deklaraciju o međusobnom priznanju samostalnosti i suverenosti svih novonastalih država, u njihovim međunarodno priznatim granicama“. No, srpsko vodstvo ignoriralo je sve mirovne ponude u kojima se UNPA zone, zapravo privremeno okupirano područje, navode kao dio RH.
U Ženevi Srbi još jednom odbili mirno riješenje
Na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskoga teritorija dogodio se 3. kolovoza 1995. na sastanku održanom kraj Ženeve, između predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Zahtjevi hrvatske delegacije bili su gotovo identični zahtjevima mirovne inicijative predsjednika F. Tuđmana iz studenoga 1993., što je potrebno naglasiti zbog onih koji se žale da srpsko vodstvo nije imalo dovoljno vremena za razmatranje iznesenih prijedloga.
Nastojeći produžiti pregovarački proces, izaslanstvo pobunjenih Srba opet nije prihvatilo navedene prijedloge. No, zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljenje sve mogućnosti za mirno rješenje problema privremeno okupiranog teritorija hrvatske države, a vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.
Velikosrpska politika – uzrok rata u Hrvatskoj i BiH
U svom izlaganju na Međunarodnom sudu pravde u Haagu hrvatski pravni tim odlično je objasnio razliku između Oluje i operacija koje je vodila srpska vojska u Hrvatskoj: „Oluja je bila legitiman vojni odgovor na nezakonitu okupaciju, odgovor koji je, prema presudi ICTY-ja, proveden zakonito, a vojne operacije koje je provela ili podržavala Srbija bile su nezakonita invazija na suverenu državu s ciljem stvaranja velike Srbije na teritoriju Hrvatske“.
Povijesna je činjenica da je uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na kraju i operacije „Oluja“, kontinuitet velikosrpske politike, a ne konglomerat loših politika, kako to neki interpretiraju, pokušavajući izjednačiti odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im. Izvori pokazuju da je u velikosrpskim projektima, od prve polovice 19. stoljeća do 1990-tih, zapadna granica „velike Srbije“ uglavnom planirana duboko na teritoriju Republike Hrvatske, otprilike na crti Virovitica – Karlobag, koju su tijekom agresije na Hrvatsku zagovarala i tri najmoćnija političara u današnjoj Srbiji.
„Oluja“ – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja
Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatsko vodstvo je provelo od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km2).
Istodobno, operacijom “Oluja” hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća. Time je spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i zločin poput masakra u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995. pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića, prema popisu u Memorijalnom centru u Potočarima, ubili više od 8000 Bošnjaka – muslimana (procjene su da bi, s obzirom na brojnost stanovništva i izbjeglica, broj ubijenih u Bihaćkoj enklavi bio nekoliko puta veći).
Pobjeda u „Oluji“ – najvažniji događaj u hrvatskoj povijesti
Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u „Oluji“ vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje Hrvatskog Podunavlja.
S obzirom na poznate činjenice, može se reći da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, pogotovo kad se u obzir uzmu okolnosti u kojima se Hrvatska uspjela obraniti od nadmoćnijeg velikosrpskog agresora, a potom i osloboditi okupirana područja. „Oluja“ je kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost. Naša je obveza da činjenice i taj ponos prenesemo našoj djeci.
Dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Kao dragovoljac Domovinskog rata, s 23 godine pridružio se obrani Hrvatske na slavonskom ratištu. Dr. Nazor neumorno iznosi istinu o Domovinskom ratu koja se temelji na činjenicama i povijesnim dokumentima.
Foto:arhiv/s. lubura
